Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu – B
Čitanja: Iz 53, 10–11; Ps 33, 4–5.18–20.22; Heb 4, 14–16; Mk 10, 35–45

Uvod

Isus danas daje lekciju iz ambicioznosti. Ne kori Zebedejeve sinove, koji su otvoreno pokazali vrlo velike ambicije, nego ih poučava kako da te ambicije stave u zdrave okvire.

Moć i čast

Prije desetak godina jedan se američki političar našao u središtu korupcijskog skandala jer je pokušao kupiti svoje mjesto u Senatu. Policija je dugo prisluškivala njegove telefonske razgovore, koji su poslije dospjeli u javnost, i tu se moglo čuti puno toga o njegovim pohlepnim ambicijama. Između ostaloga, rekao je nešto otprilike ovako: „Evo me, zaglavio sam usred ničega, na ovom beskorisnom poslu.“ U tom trenutku dotični je bio guverner Illinoisa, savezne države koja ima skoro 13 milijuna stanovnika, što je vrlo moćan i utjecajan položaj u najmoćnijoj zemlji na svijetu. A on to naziva jednim velikim „ništa“! Zamislite da neki naš predsjednik ili premijer to kaže! Mislim da bismo se više iščuđavali nego ljutili zbog takve izjave. Mentalni sklop koji dovodi do takvih zaključaka naziva se bolesna ambicioznost. Postoji i zdrava ambicioznost – nešto što bi svatko od nas trebao imati – a to je čežnja da učinimo nešto dobro, nešto posebno što će ostaviti trag. Da bismo to postigli, spremni smo uložiti velike napore i žrtve. Takvu je zdravu ambiciju u nas usadio Bog, jer nas je stvorio i poziva nas da učinimo nešto veliko sa svojim životom. No kada čovjek počne činiti velika djela, onda s njima dolaze i čast i moć, koje po sebi nisu loše. Čast i moć trebale bi biti znakovi unutarnje vrline takve osobe, nužni za ostvarenje određenih ciljeva. Kako bi, primjerice, izgledao odgoj da roditelji nemaju pripadajuću čast i moć nad svojom djecom? Teško bi i direktor poduzeća uspio išta napraviti ako ga njegovi radnici niti slušaju niti poštuju. Problem nastaje kad se đavao uplete u igru (a njegove prste možemo naći posvuda) pa čovjeku skrene pozornost s dobrih djela na koja ga Bog poziva, makne želju za usavršavanjem u vrlinama i počne ga poticati da čezne samo za moći i časti. Ova je đavlova taktika prisutna i na drugim područjima života, a zove se „kada sredstvo postane cilj“.

Ambicije Zebedejevih sinova

Danas u Evanđelju čitamo o ambicioznosti svetih Ivana i Jakova. Već prva rečenica nagoviješta katastrofu: „Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.“ (Mk 10,35). Zanimljivo je da u istom Evanđelju četiri poglavlja prije nalazimo jednu vrlo sličnu rečenicu. Kralj Herod, opijen vinom i požudom, govori: „Zaišti od mene što god hoćeš i dat ću ti!“ (Mk 6,22). Znamo kako je ta zgoda završila. Isus je ipak malo mudriji kralj pa ne daje unaprijed obećanje, nego najprije pita učenike što žele. A oni žele u njegovoj slavi sjesti njemu zdesna i slijeva, tj. žele biti Isusovi prvi pomoćnici u njegovu kraljevstvu, ljudi moći kojima će drugi iskazivati čast. No on im odgovara: „Ne znate što ištete.“ (Mk 10,38). I zaista, da su znali što to znači, vjerojatno ne bi tražili što su tražili. Jer Kristova se slava očitovala na križu, a na Golgoti su mu zdesna i slijeva bila dva s njime raspeta razbojnika – njima je to mjesto bilo „pripravljeno“ (Mk 10,40).

Isusova pouka

Ovaj je zahtjev izazvao razdor među učenicima. Možda su ostali za sebe predviđali ta mjesta? No Isus ne kori ni jedne ni druge, nego svima daje pouku o tome kako biti zdravo ambiciozan, onako kako je to Bog zamislio: „Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj!“ (Mk 10,43). Isus nije rekao da je zabranjeno biti ambiciozan ili htjeti biti bolji od drugih, nego kaže: „Ako želite biti najveći, bolji od drugih, evo vam načina na koji ćete to postati.“ Svi bismo mi trebali željeti biti najveći i ganjati ambicije, ali ne svjetovne, nego Božje. A najveća ambicija koju čovjek može imati jest da bude svet, što se postiže tako da se svima postane poslužitelj, jer to je ono što je Isus učinio: stavio je cijeloga sebe u službu drugome. Dakle, bolesne i zdrave ambicije razlikuju se ponajprije po motivaciji: Želim li nešto za sebe ili za drugoga? Druga je razlika u stavu: dok bolesno ambiciozna osoba uvijek gleda idući korak koji treba ostvariti, zdravo ambiciozna osoba živi u sadašnjosti. Ona zna da ne postoji društveni položaj u kojem bismo bili nesposobni činiti dobro, biti drugome „poslužitelj”. Koliko smo se puta našli u situaciji da sebi govorimo: „Samo da sam malo pametniji, sposobniji, da imam više vremena ili manje rana, da me Bog drukčijim stvorio… tada bih sigurno bio bolji!” Ovakva nas razmišljanja čine slijepima za mnoge velike stvari koje možemo učiniti.

Zaključak

Blaženi je Alojzije Stepinac rekao: „Kad vam otmu sve, ostat će vam dvije ruke. Sklopite ih na molitvu pa ćete onda biti najjači!” Ne postoji osoba na ovom svijetu koja bi bila nemoćna ili bez časti u Božjim očima. Tko god može moliti, već je itekako sposoban činiti velika djela. A gdje su još druge stvari koje imamo! Zdrave noge da se nekamo zaputimo, ruke da radimo, usta da govorimo, pamet da razmišljamo… Nemojmo dopustiti đavlu da nam ukrade zdravu ambiciju, da nas uvuče u tjeskobu i žaljenje za propuštenim prilikama, nego zasučimo rukave i počnimo činiti ono dobro koje možemo: mala djela s velikom ljubavlju. To je put ostvarenja Božjega kraljevstva.