Najvažnija zapovijed od sviju
Trideset i prva nedjelja kroz godinu – B
Čitanja: Pnz 6, 2–6; Ps 18, 2–4.47.51ab; Heb 7, 23–28; Mk 12, 28b–34
Uvod
Jedini slučaj gdje Isus čestita i pohvaljuje nekog pismoznanca nalazi se u današnjem čitanju iz Evanđelja po Marku. Čestitao mu je zato što je ovaj shvatio srž Zakona što ga je Bog dao Mojsiju, a Isus došao ispuniti. Ta je srž izrečena u molitvi koju slobodno možemo nazvati židovskim Očenašem.
Važnost molitve Šema
Židovi su voljeli puno raspravljati, pogotovo o svojem Zakonu. Jedno je od najpopularnijih pitanja bilo: „Koja je zapovijed najvažnija?“ odnosno „Što je srž naše vjere?“ Upravo to pitanje jedan pismoznanac dolazi postaviti Isusu kako bi saznao njegova razmišljanja i kojoj on teološkoj struji pripada. Isus odgovara recitirajući poznati tekst iz knjige Ponovljenog zakona koji smo slušali u prvom čitanju: „Čuj, Izraele…“ (Pnz 6,4). Dotični tekst bio je i ostao temeljna molitva svakog Židova. Svi su pobožni Židovi barem dva puta dnevno izgovarali ovu molitvu. Na samrti su ponavljali njezine stihove kako bi im to bile posljednje riječi na usnama prije nego što napuste ovaj svijet. Tekst te molitve nosili su ispisan na svojoj odjeći, držali su ga na ulazima u svoje domove. Možemo povući paralelu i reći da je ovaj „Čuj, Izraele“ nešto poput našeg Očenaša – osnovna molitva njihova vjerskog života. Ta je molitva poznatija pod nazivom Šema, koji je zapravo njezina početna riječ na hebrejskom: „čuj“ ili „slušaj“. U lekcionaru se prvo čitanje naglo prekida, ali u nastavku biblijskoga teksta Mojsije govori da molitvu Šema treba izgovarati svako jutro i uvečer, da treba učiti djecu da je mole, ispisati je na ulazu u kuću… Mojsije je odredio, a Isus potvrdio, da ta molitva sadrži najvažniju zapovijed cijeloga Zakona. Zašto?
Analiza molitve
Kao što je Očenaš osmišljen da dotiče i oblikuje svako područje našega života, tako je i s molitvom Šema. „Čuj, Izraele! Gospodin, Bog naš, Gospodin je jedini!” (Pnz 6,4). Ako ovu molitvu ozbiljno shvatimo, uočit ćemo da je vrlo provokativna, jer se suprotstavlja jednom vrlo raširenom mišljenju – da naš život pripada nama. Govorimo: “Moj život – moja stvar; moje slobodno vrijeme; moja četiri zida; moje tijelo – moj izbor; moj novac – moja odluka“… Šema međutim kaže da mi ne pripadamo sebi, nego Bogu, i da sve što imamo pripada Bogu, a ne nama. On je „Bog naš“, on nas je izbavio iz ropstva, otkupio od grijeha. Mi sami to nismo napravili. On je stvorio vrijeme, dao nam život, sposobnosti, talente; naši životi pripadaju njemu. Iz toga slijedi da naš temeljni životni stav mora biti ovo „čuj“ ili „slušaj“. Prije negoli krenemo smišljati vlastite projekte, ugode, ideje, moramo se zaustaviti i najprije osluhnuti što Bog ima reći o nama i našem životu. A ima zaista puno… čak je napisao jednu jako debelu knjigu na tu temu!
Zanimljivo je da, za razliku od našega jezika, u hebrejskom ne postoji riječ „poslušati“, jer nije potrebna. Riječ šema istodobno znači osluškivati, čuti i poslušati ono što je rečeno. Stoga „slušati“ Boga ujedno znači da smo spremni učiniti sve što Bog od nas traži. To je temeljni stav molitve „Čuj, Izraele“: slušaj i poslušaj što ti Gospodin govori, jer tvoj život pripada njemu.
No što to Gospodin govori? „Ljubi Gospodina, Boga svoga“ (Pnz 6,5). A Gospodina ljubimo zato što je on prvi nas ljubio (usp. 1 Iv 4,19). Stoga mi oponašamo tu ljubav ljubeći Boga, ali i druge ljude, svoje bližnje. Kako se pak to radi? Mnogi su Židovi mislili da ljubiti Boga znači redovito moliti i ići u Hram, a mi kršćani mislimo da smo dobri vjernici ako nedjeljom idemo na misu. I to je to. Pomišljamo: „To su moje vjerske dužnosti, koje ispunjavam.“ Pa onda još (da spomenem i taj biser) nadodamo: „I nisam nikog ubio.” No u Evanđelju nam mudri pismoznanac kaže da ljubiti vrijedi više nego sve paljenice, više nego svi odlasci na misu, jer je on shvatio da su razne pobožnosti samo sredstva da dođemo do svrhe našega života – ljubavi. Molimo i živimo sakramentalno, ali ne zato što su to zapovijedi koje moramo izvršavati ili uvjeti za dobivanje nagrade, nego zato što nam to omogućava da ljubimo. Sve su pobožnosti uzaludne ako nas ne dovedu do ljubavi. No što je ljubav? To je sâm Bog. A kako se ljubi, možemo vidjeti iz njegova ponašanja: on je izbavio narod iz ropstva jer ga je ljubio (usp. Pnz 7,7s); ljubio je čovječanstvo toliko da je dao svoga Sina kako bismo se mi spasili (usp. Iv 3,16). Ljubav ne može ostati pasivna, samo na osjećaju ili misli, nego mora prijeći u djelo, baš kao i šema, odnosno slušanje. Nabrajanja koja slijede – da ljubimo Gospodina „svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom“ (Pnz 6,5) – govore nam da moramo ljubiti Boga, a time i bližnjega, na svim područjima svoga života: voljom, emocijama, intelektom, profesionalnim životom, slobodnim vremenom, humorom, prehranom, pjevanjem, plesom, igranjem, pa i onim što je danas najugroženije – svojom spolnošću.
Zaključak
Ljubav – darivanje sebe drugome kako bi se taj spasio – mora obilježavati sav naš život. Ne smiju postojati skrivena područja u koja Boga ne puštamo. U tu je napast vrlo lako upasti. „Ja sam katolik, ali subotom od 8 navečer do 4 ujutro dajem si oduška.” Ili: „Sve prihvaćam što Crkva uči, ali jedne se stvari ne mogu odreći, prevažna mi je.”
Najteže je pustiti Boga u ona područja koja nas najviše bole, koja prodiru najdublje u naše biće. Nitko ne kaže da je to lako. I Mojsiju je bilo teško povjerovati i otići iz Egipta u pustinju. No Bog nije mučitelj, Bog ne želi patnju! Naprotiv, on obećava da će svako područje našega života koje predamo njemu postati zemlja „kojom teče med i mlijeko“ (Izl 3,17). Na nama je da učinimo taj težak korak potpunog predanja, poslušnosti i najmanjoj odredbi Zakona. Sve ostalo je on već napravio onoga dana na križu.