Trideseta nedjelja kroz godinu – B
Čitanja: Jr 31, 7–9; Ps 126, 1–6; Heb 5, 1–6; Mk 10, 46–52

Uvod

U protekle dvije nedjelje saznali smo kakvi učenici ne trebamo biti, poučeni primjerima bogataša koji je odbio Isusov poziv ili Ivana i Jakova, koji su se borili za pozicije moći u Crkvi. Današnji evanđeoski odlomak donosi njihovu suprotnost, primjer pravog učenika – slijepog Bartimeja.

Bartimej i bogataš

U Evanđeljima je najvažnija stvar i najvažnije pitanje vezano za ljude koji su susretali Isusa ovo: Jesu li oni uspjeli prepoznati da je Isus Mesija? Odgovor na to pitanje određuje njihovu sudbinu. Prije dvije nedjelje svjedočili smo susretu u kojem jedna osoba nije prepoznala Isusa kao Božjeg pomazanika. Neki bogataš, ugledan član društva, osoba razvijene duhovnosti i vrlo kreposnog života, dolazi k Isusu i želi postati njegov učenik. No kada mu Isus kaže da za to prvo mora srušiti sve svoje lažne sigurnosti, sve čega se čvrsto držao u životu, on odlazi. Isus ga je pozvao u krug svojih učenika, ali se bogataš nije odazvao.

Danas u Evanđelju pred Isusa dolazi osoba koja je prava suprotnost: umjesto bogataša dolazi siromašan prosjak. Židovi su bolest smatrali znakom prokletstva. Zato su slijepci bili ne samo siromašni i osuđeni na težak život nego i prezreni. To je razlog zašto su Bartimeju priječili da dođe do Isusa, za razliku od uglednog bogataša, kojemu su sva vrata bila otvorena. Također, piše da je Bartimej sjedio „kraj puta” (Mk 10,46). Iz prispodobe o sijaču znamo da su oni „kraj puta” ljudi kojima je Sotona ukrao sjeme Božje riječi, dok je bogataš vrlo dobro poznavao Zakon i vjerno ga se držao. No sve te prednosti i privilegije koje je bogataš imao nisu mu pomogle u onome što je jedino bitno: prepoznati trenutak Božjega pohoda. Bartimej je u tome uspio, vikao je za Isusom: „Sine Davidov!” To je, sjetimo se, jedna od Mesijinih titula. Kada ga je Isus pozvao, Bartimej „baci sa sebe ogrtač” (Mk 10,50). Ogrtač je bio jedino blago koje je siromah imao. Dakle, on je sve što je imao odbacio da bi mogao doći u Isusovu blizinu, a to je suprotnost onome što je učinio bogataš, koji je otišao smrknut i žalostan kada je Isus zatražio da ostavi sve što ima kako bi mogao postati njegov učenik (usp. Mk 10,23).

Ljudski gledano, situacija je trebala biti obrnuta. Bogataš je imao sve predispozicije da prepozna Isusa, a Bartimej nikakve: nije mogao čitati Božju riječ jer je bio slijep, a ljudi su ga zbog toga još i odbacivali, smatrajući njegovu sljepoću znakom prokletstva. Imao je tisuću razloga da prokune Gospodina zbog svoje sudbine i zatvori se u očajanje i ljutnju. No on je uspio, jer Božja logika nije naša logika.

Božja i ljudska logika

Ljudska nam logika govori da su naše okolnosti te koje nas sprječavaju da budemo sveti. Zato često, kada padnemo, tražimo krivca izvan sebe: „Nemam samopouzdanja zato što mi roditelji nisu dali dovoljno ljubavi; imam loš posao i stalno sam nervozan zato što sam imao loše profesore; pomagao bih drugima više da mi je Bog dao bolje zdravlje; vjera mi je slaba zato što je župnik dosadan; da su se neke okolnosti samo malo drukčije posložile u mojem životu, sigurno bih bio bolji čovjek, bolji suprug, otac/majka, prijatelj…” No danas Evanđelje izbija iz naših usta sve te izgovore: pred nas stavlja sliku bogataša koji je imao potreban pedigre, ali nije uspio ostvariti ono najvažnije u životu – prepoznati Boga. Za razliku od njega, Bartimej nije imao ništa, čak ni zdrave oči, ali ga to nije spriječilo da vidi Mesiju.

Stoga nitko od nas nema pravo na izgovore da mu okolnosti priječe da bude svet, da su drugi krivi za njegove slabosti i padove. Najlakše je svu krivicu svaliti na životne rane! Naprotiv, što manje ljudske udobnosti, bogatstva i materijalne sigurnosti imamo, to je veća vjerojatnost da ćemo bolje raspoznavati stvarnost oko sebe. Materijalno blagostanje često bude zamka, a ne pomoć. Nema čovjeka kome nije dana prilika da prepozna Isusa, jer u duhovnom svijetu ne postoje privilegirani. Štoviše, ako baš želimo govoriti o duhovno privilegiranima, onda su to oni koje su drugi ljudi prezreli, zato što oni nemaju ništa na ovome svijetu u čemu bi tražili spasenje – imaju jedino Boga.

Bartimejevi savjeti

Ako želimo biti poput Bartimeja, biti oni koji će prepoznati Krista u svome životu, moramo činiti ono što je Bartimej činio. Prvo, on je vikao za Isusom, vapio za njim. Kada su ga drugi ušutkivali, on je bio uporan i vikao još jače. Kad nas životne obaveze pritisnu i kad nam priječe da dođemo do Isusa (zato što „nemamo vremena“), tada treba stisnuti i moliti još jače i više.
Također, kada je Isus pitao Bartimeja što želi, on mu je najprije rekao: „Učitelju moj…“ (Mk 10,51). Prije negoli je tražio od Boga da ga ozdravi, Bartimej je bio učenik, slušao je što Isus govori. Prije no što krenemo tražiti nešto od Isusa, trebamo postati njegovi učenici, slušati što nam on ima reći i dati se poučiti. Zato Isus odgovara: „Idi, vjera te tvoja spasila!“ (r. 52). Koja vjera? Vjera u ono što je Isus govorio a što danas Crkva vjerno prenosi, vjera koja nas potiče da slijedimo Božju riječ, koliko god nam je tu riječ ponekad teško čuti.
Naposljetku, nakon što je progledao, Bartimej se uputio za Isusom. A kamo je Isus otišao nakon odlaska iz Jerihona? Ako otvorimo Markovo evanđelje, vidjet ćemo da iza današnjeg odlomka slijedi opis Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem, odnosno događaji Cvjetnice i Velikog tjedna. Bartimej nije rekao: „Isuse, ovo je super što ti govoriš i što si me ozdravio, ali ovo drugo – križni put i razapinjanje – to je ipak malo previše za mene.” Ne! Bartimej je krenuo „za njim“ (r. 52). On više nije „kraj puta”, nego je na putu s Isusom: na putu prema Golgoti, ali i na putu prema uskrsnuću i uzašašću u nebo. Bogataš je možda spasio svoj zemaljski život i zadržao njegove udobnosti, ali je izgubio vječni život.

Zaključak

To su tri pouke o kršćanskom životu koje možemo iščitati iz današnjeg evanđeoskog odlomka. Prvo: trebamo se boriti svim silama da dođemo do Isusa. Drugo: trebamo najprije slušati Isusa i biti spremni promijeniti se, a tek onda tražiti nešto. I treće: trebamo biti spremni slijediti Krista kamo god on pošao, pa čak i u smrt. To je teška, možda najteža i najvažnija stvar na svijetu, ali brojni nam sveci svjedoče da je to ne samo moguće nego i da se itekako isplati.