Druga nedjelja po Božiću
Čitanja: Sir 24,1–2.8–12; Ps 147,12–15.19–20; Ef 1,3–6.15–18; Iv 1,1–18

Uvod

Slušamo početak ili proslov Ivanova evanđelja, genijalno književno i teološko djelo koje u jednom tekstu istodobno sažima Stari zavjet, evanđelje i smisao života.

U početku

Ivan svoje Evanđelje počinje vrlo ambiciozno, istim riječima koje stoje na početku Knjige Postanka, početku židovske Biblije. Zamislimo da netko započne svoju pjesmu stihom „Lijepa naša domovino”. Iza toga bismo očekivali nekakav snažan, ozbiljan, pomalo epski sadržaj povezan s državnom himnom. Stoga su i ove Ivanove riječi privlačile pažnju i snažno odzvanjale u ušima tadašnjih slušatelja. Ivan započinje prepričavajući Stari zavjet. Vidimo Boga i njegovu Riječ kako stvaraju sve što postoji (usp. Iv 1,1–3 i Post 1,1). Bog prilikom stvaranja odvaja svjetlo od tame (usp. Post 1,4) „i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze” (Iv 1,5), te daje ljudima stablo života kako bi ih vodilo u životu i bilo im svjetlo (usp. Post 2,9 i Iv 1,5). Ivan Krstitelj, koji se spominje, predstavlja sve Božje glasnike, ljude poslane od Boga da posvjedoče za Svjetlo. Tu ne ubrajamo samo biblijske proroke nego i sve istinske tražitelje i promicatelje onoga što je dobro, pravedno, istinito i lijepo, jer to su sve putevi otkrivanja i dolaska do Boga. Na Božje glasnike ljudi su reagirali dvojako: ili bi ih odbacili ili bi ih u oduševljenju proglasili bogovima. No oni su bili tu samo da posvjedoče za Svjetlo. Tu tragediju čovječanstva nazivamo grijehom. Stvoreni smo od Boga i za Boga, a Boga nismo upoznali. Kako bi to ispravio, Bog povlači jedan radikalan potez: utjelovljuje se, dolazi među ljude i boravi s njima (usp. Iv 1,14). Grčka riječ doslovno kaže da „podiže šator”. Prvi veliki korak Božjeg približavanja ljudima, njegova boravka među njima, bio je onaj Šator sastanka u kojem se nalazio Kovčeg saveza, gdje su Bog i čovjek mogli razgovarati. U njemu je bio Zakon koji bijaše dan po Mojsiju (usp. Iv 1,17). Sada, u punini vremena, Bog podiže jedan novi šator: šator od mesa u kojem ne prebiva samo Zakon već i sva punina Božje slave, milosti i istine (usp. Iv 1,14). On je onaj o kome su svi proroci govorili da će doći, ostvarenje Pisama, ispunjenje svih Izraelovih nadanja (usp. Iv 1,15).

Teološki sažetak evanđelja

Nadalje, ovaj proslov, uvod u Ivanovo evanđelje, oduvijek je bio izvorište najvažnijih razmišljanja o Presvetom Trojstvu i otajstvu utjelovljenja, što je glavna poruka evanđelja – da je Isus Krist Bog, istobitan s Ocem; onaj koji u vječnosti izlazi od Oca, koji je u njemu i bijaše od početka (usp. Iv 1,1). Koliko god mi to danas uzimali zdravo za gotovo, u prvoj Crkvi događale su se velike rasprave i raskoli oko toga kakav je odnos između Oca i Sina, a ovaj je proslov bio jedan od temeljnih dokaza da je Isus „rođen, ne stvoren, istobitan s Ocem, po kome je sve stvoreno”, kako to ispovijedamo svake nedjelje upravo zahvaljujući ovom tekstu (usp. Iv 1,3.14).

Živjeti kao kršćanin

„U početku” (Iv 1,1) nije bio izraz koji je privlačio pažnju samo Židova, nego cijeloga grčkog svijeta. Glavno je pitanje kojim se bavila tadašnja znanost bilo što se nalazi “u početku”. Grčka riječ arhe, koja je ovdje upotrijebljena, ne označava kronološki početak, već izvorni princip, pratvar, osnovni element od kojega je sve sačinjeno i prema kojem sve teži. Filozofija je tu nudila svakakva rješenja: voda, zrak, energija, atomi… Ta su traganja bila jako važna zato što njihov rezultat određuje pogled na cjelokupnu stvarnost. Ivan daje odgovor kršćanske vjere: početak i svršetak, alfa i omega svega jest Riječ koja se utjelovila – Isus Krist (usp. Otk 1,8). Po Kristu je sve nastalo (Iv 1,3) i po njemu dolazi život i mudrost ispravnog života (r. 4), a to ima ogromne posljedice za naš život jer će oni koji budu vjerovali „u njegovo ime” postati „djeca Božja” (r. 12). Ako je Bog postao čovjekom, to znači da čovjek može postati poput Boga! Božić nije topla priča za ljepši godišnji odmor, nego predstavlja činjenicu da ljudski život neće završiti u ništavilu, već u vječnosti – barem za one koji će prihvatiti Božju ponudu da žive u njegovoj blizini.

Zaključak

Čovjek je stvoren za Boga i mora ga tražiti dok ga ne nađe; to mu je u krvi. Isus Krist bi trebao biti kraj svih traganja za smislom, srećom, nadom i budućnošću. On je odgovor na sve naše potrebe, no „svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet… i svijet ga ne upozna” (Iv 1,9s). Kako je žalosno čitati neke suvremene pokušaje osmišljavanja života ljudi koji Krista ne poznaju! Kao da te netko priprema za odlazak na drugi kraj svijeta jašući na mazgi, a imaš avion. Krist je odgovor na svako naše životno pitanje, početak i kraj svega; ne moramo se čak ni previše truditi da ga shvatimo, nego mu trebamo dopustiti da nam se otkrije, da dođe u našu blizinu i boravi s nama.