Osma nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Sir 27,4–7; Ps 92,2–3.13–16; 1Kor 15,54–58; Lk 6,39–45

Uvod

Isus svoj govor na gori o ljubavi prema neprijateljima i neosuđivanju drugih nastavlja iznoseći niz prispodoba koje, ako malo bolje pogledamo, sve povezuje jedna važna tema: problem zla i ispravne reakcije na njega.

Slijepi na grijeh

Prošle smo nedjelje vidjeli da Isus govor o tome kako trebamo ljubiti svoje neprijatelje gradi kao lanac u kojem se jedna misao veže na prethodnu poput karike. U današnjem evanđelju nastavlja pripovijedati na isti način. Prispodobe koje iznosi jedna drugu nadograđuju, tako da tek na kraju saznajemo njihovu glavnu poantu. U prvoj prispodobi Isus govori da slijepac slijepca ne može voditi, što je samo po sebi jasno. No tko su ti slijepci? To su oni koji ne vide grijeh, odnosno oni kojima ništa nije grijeh; oni koji zlo nazivaju dobrom, a izopačenost svojim pravom – barem kada su sami u pitanju. Takvi ljudi ne mogu nikome pomoći doći na pravi put, već samo druge odvući u propast. Veliki ratni papa Pio XII. rekao je da je vjerojatno najveći grijeh našega vremena to što počinjemo gubiti osjećaj za grijeh.¹ Možda se nekoć pretjerivalo sa strahom od Božje kazne ako neku zapovijed prekršimo, a nije se dovoljno govorilo o Božjoj ljubavi i njegovu milosrđu, no i taj je pretjerani strah bio bolji od danas raširenog stava da se ništa ne mora, da ništa nije zabranjeno, da ništa nije grijeh – dokle god to meni odgovara, naravno.
„Nije učenik nad učiteljem” (Lk 6,40), nastavlja Isus. Nevjerojatno je s kakvom lakoćom odbacujemo običaje i norme prethodnih generacija pod izgovorom da su ljudi tada bili neuki. Zar su prethodne generacije zaista bile toliko različite od nas danas? Tisućama godina čovječanstvo se bori da pronađe odgovore na pitanja patnje, smrti, ljubavi, ratova… Tako su se rodile određene ideje i zakoni koje su ljudi prošlih vremena smatrali dobrima i smislenima. A mi s tolikom lakoćom izgovaramo: „To su bila druga vremena, to se na nas ne odnosi.” S kakvom tek lakoćom ljudi koji se nazivaju kršćanima ovo shvaćanje primjenjuju i na Božju riječ, kao da je ona nešto što smo nadišli zbog novih otkrića u fizici ili kemiji! Iako učenik može biti veći od svoga zemaljskog učitelja, nitko ne može biti veći ni pametniji od Isusa. Reći da Isus nije znao ono što mi danas znamo i da zato njegove zapovijedi više ne vrijede jer je, eto, znanost napredovala, čista je oholost i svojevoljno neznanje. Premda je konkurencija velika, mislim da smo posljednjih stoljeća najveći napredak postigli u oholosti i umišljenosti, jer se danas skoro svatko usuđuje sebe i svoje mišljenje proglasiti centrom svemira.

Trun u oku

Posljedica toga opisana je u sljedećoj Isusovoj prispodobi, u kojoj ljudi vade trun iz tuđeg oka, a ne vide brvno u vlastitom. Jedna je od većih pogrešaka neomarksističke ideologije (koja ima korijenje u mnogim prosvjetiteljskim idejama) pretpostavka da su ljudi po sebi dobri, a da su društvo i nepravedne društvene strukture te koje ih kvare, stvarajući zlo i nepravdu. To je zaista ozbiljno nepoznavanje ljudske prirode, ali i vlastite osobnosti! Nasuprot tome, Crkva uči o čovjekovoj paloj naravi: iako smo stvoreni na Božju sliku, grijeh je tu sliku pokvario; naša je narav pala narav, sposobna učiniti najveća moguća zlodjela. Ne ljudi općenito, nego svatko od nas, pojedinačno, u sebi ima sposobnost počiniti najgnjusnije zločine. Ako toga nismo svjesni, tada smo u većoj opasnosti da zaista jednom nešto takvo i učinimo. No Isus je ovo došao promijeniti, pozvao nas je da tu Božju sliku u sebi popravimo, da s pomoću milosti sakramenata ozdravimo te postanemo sveti i savršeni, poput Boga. On nam poručuje: ako želimo početi mijenjati svijet, moramo prvo krenuti od sebe, kao što su brojni sveci u povijesti Crkve već pokazali. To je teško i bolno, ali i oslobađajuće, jer ako sam ja uzrok zlu koje se događa – svojom mišlju, riječju, djelom ili propustom – tada mogu nešto i učiniti po tom pitanju. Ako pak mislim da su krive okolnosti na koje ne mogu utjecati, tada mi preostaje jedino zatvoriti se u svoju ljutnju i ogorčenost. Svi znamo takve ljude kojima su uvijek svi drugi krivi, a oni su vječito ljuti i nervozni. Da, teško je i bolno suočiti se sa svojim slabostima, sa svojom sklonosti zlu, ali to suočavanje ipak u nama budi nadu: vidimo izlaz, vidimo rješenje, jer na sebi možemo raditi.

Sve počinje s govorom

Isus današnje prispodobe završava rečenicom „Ta iz obilja srca usta mu govore” (Lk 6,45), otkrivajući odakle treba početi naša promjena – od našeg jezika. O tome govori mudrac Sirah u prvom čitanju: „[N]edostaci čovjekovi izbijaju u govoru njegovu (…) riječi čovjekove otkrivaju njegove osjećaje.” (Sir 27,4.6). Na kraju zaključuje da je govor „kušnja ljudi” (r. 7). Govor ne samo da otkriva naše srce nego ga i oblikuje: kako govorimo, tako ćemo se posljedično i osjećati. Ako nekoga stalno ogovaram i proklinjem, naravno da će u meni rasti mržnja prema toj osobi, ali ako se suzdržavam, ili još bolje, ako svjesno počnem hvaliti i blagoslivljati tu osobu, tada će se i moje srce promijeniti. Promjena svijeta počinje od mene, a moja promjena počinje s promjenom moga govora.

Zaključak

Današnje nas evanđelje poziva da prvo gledamo sebe. Sveci su sebe redovito opisivali kao najveće grešnike. Netko bi mogao pomisliti da je tu riječ o skrupulama ili pretjeranoj pobožnosti, ali oni su možda jedini uistinu spoznali koliko grijeh razara čovjeka, ponajprije po vlastitom iskustvu. Zato su se u životu najviše bavili svojim slabostima, a ne tuđim. To ne znači da nisu opominjali, upozoravali i prokazivali zlo oko sebe, ali su to uvijek činili razlikujući grijeh od grešnika – baš poput Isusa – ne stišćući ruku da zadaju udarac, nego je uvijek pružajući, nudeći pomoć i mir.