Druga korizmena nedjelja – C
Čitanja: Post 15,5–12.17–18; Ps 27,1.7–9.13–14; Fil 3,17–4,1; Lk 9,28b–36

Uvod

Kao što prve korizmene nedjelje uvijek čitamo o Isusovoj kušnji u pustinji, druge nedjelje uvijek čitamo o njegovu preobraženju na gori. Iako ista čitanja imamo u kolovozu kada slavimo blagdan Preobraženja, današnji Isusov preobražaj moramo gledati u okviru naše korizmene pripreme.

Starozavjetni simboli

Sva čitanja koja Crkva pred nas stavlja tijekom korizme imaju istu svrhu: pripremiti nas za proslavu Uskrsa. Ona to čine osvjetljavanjem otajstava Isusove muke, smrti i uskrsnuća te raznim poticajima za kvalitetniji duhovni život. U današnjem evanđelju Isus odlazi na goru, gdje susreće dva velika starozavjetna lika: Mojsija i Iliju – predstavnike Zakona i Proroka, dviju velikih skupina starozavjetnih knjiga. Uspinjanje na goru ili planinu podsjeća na Božju goru u Edenu (usp. Ez 28,14), mjesto gdje su Bog i čovjek nekoć živjeli zajedno. U biblijskim izvještajima takvi usponi često završavaju Božjom objavom (usp. Izl 19,20; 1 Kr 19,8s). Nebeski stanovnici razgovaraju s Isusom o „njegovu Izlasku” (Lk 9,31). Prorok Jeremija najavio je da će Gospodin izvesti novi Izlazak, koji će obilježiti sklapanje novoga saveza (usp. Jr 23,7s; 31,31-33). Isus je u Novom zavjetu prikazan kao novi Mojsije koji predvodi novi izlazak iz ropstva grijehu i uvodi narod u pravu obećanu zemlju.

Petar predlaže sagraditi „tri sjenice” (Lk 9,33). Židovi su podizali sjenice za Blagdan sjenicâ: tada bi tjedan dana boravili u tim nastambama i tako se prisjećali Izraelova boravka u pustinji nakon Izlaska. Prorok Zaharija govorio je da će u Jeruzalemu, kada Božje kraljevstvo dođe, ljudi iz svih naroda slaviti Blagdan sjenicâ (usp. Zah 14,16). Na tim je temeljima nastala vizija neba kao vječne proslave ovoga blagdana, o čemu nam govori i Otkrivenje: sveti Ivan u nebu vidi mnoštvo s palminim granama u rukama (usp. Otk 7,9), što je bio običaj hodočasnika upravo na Blagdan sjenicâ. Petar je, dakle, zaključio da se nalazi u nebu pa je odlučio sagraditi sjenice. Htio je ostati barem tjedan dana na toj gori, a možda i duže, jer je za njega to očito bio radostan trenutak. No Isus odbija ponudu jer, kako kaže Pavao u Poslanici Filipljanima, naša domovina, naše konačno odredište nije ovdje na zemlji (usp. Fil 3,20). Prije konačne proslave moramo poći putem križa.

Tabor i Getsemani

Imajući na umu da korizmena čitanja trebamo promatrati u svjetlu Isusove muke, smrti i uskrsnuća, možemo zamijetiti sličnosti između Isusova uspinjanja na goru preobraženja i uspinjanja na Maslinsku goru (usp. Lk 22,39–46). U oba slučaja Isus odlazi s ista tri učenika u osamu, na goru, kako bi molio. U oba slučaja dolazi do preobraženja. No dok je na Taboru Isusu lice zasjalo nebeskim sjajem, u Getsemaniju ga je prekrio krvavi znoj. Na Taboru Isus razgovara s nebeskim stanovnicima, a ovdje mu društvo pravi Sotona, stanovnik podzemlja. Božji glas o Sinu, Izabraniku više se ne čuje. Pratioci koji su bili s njime u trenutku njegove slave i poželjeli sagraditi sjenice kako bi ondje ostali zauvijek, u trenutku njegova uhićenja bježe. Na Taboru se Isusovo čovječje lice preobrazilo u božansko, a na Maslinskoj gori počinje preobražaj u nešto jedva nalik čovjeku, kako reče prorok Izaija: „[T]ako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka…“ (Iz 52,14).

Naš duhovni život

Gora preobraženja i Maslinska gora dva su ključna trenutka Isusova života, no vjerujem da sličan obrazac možemo uočiti i u svojem duhovnom životu. Gora preobraženja predstavlja vrijeme milosti, one trenutke kada osjećamo da nam je nebo blizu, trenutke za koje bismo htjeli da potraju cijelu vječnost. Oni su tu zato da nas osnaže za put kojim moramo poći – put Golgote – ali i zato da nam daju predokus onoga što nas čeka ako ostanemo vjerni. Mnogi, međutim, ne žele prekinuti te trenutke, ne žele napustiti ta stanja, pa posljedično, kako kaže Pavao, „ žive kao neprijatelji križa Kristova” (Fil 3,18). On ne govori o progoniteljima kršćana, nego o onima koji se nazivaju kršćanima, ali bježe od muke i patnje, zaljubljeni u ovaj svijet: „bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko” (r. 19). Isus se spušta s brda Tabor jer zna da prije konačne proslave mora poći putem križa. A ako je on morao poći tim putem, kako nećemo i mi?

Da bismo uspješno došli do našega cilja – uskrsnuća – moramo znati kako se ponašati u vremenima milosti, ali i u vremenima kada smo pozvani nositi svoj križ. Kada imamo priliku, trebamo što više crpsti milosti koje nam Bog daje: ako imamo mogućnosti i volje moliti, ići na svetu misu, čitati Božju riječ, moramo to iskoristiti, jer će zasigurno doći i vrijeme suše, kada će nam dosta toga biti vrlo teško ostvarivo. Tada živimo od zaliha milosti koje smo prije sakupili. Ako u trenucima milosti, poput apostola, spavamo, tada ćemo i u trenucima muke bježati, zaboravivši koja je svrha svega toga: nakon muke dolazi uskrsnuće. Životna razdoblja kušnje i suše uokvirena su razdobljima milosti.

Zaključak

To je kao nekakav duhovni sendvič – samo što nam taj sendvič nekada izgleda kao vrlo debeo sloj muke između dvije mršave šnite milosti. Ponekad nam se život čini takvim kao da muci i patnji nema kraja. U prvom čitanju Bog traži od Abrahama da pogleda u nebo i prebroji zvijezde. Problematično je u tom zahtjevu to što je tada bio dan (usp. Post 15,17,). Ipak, Abraham zna da se na nebu nalaze zvijezde premda ih on trenutno ne vidi. Tako smo i mi pozvani u vjeri gledati u uskrsnuće i Božje spasenje iako ga možda trenutno ne vidimo u svome životu. Drugoga puta do uskrsnuća nema. Važno je znati u vrijeme milosti obilno se napajati Božjom ljubavi kako bismo u vremenima kušnji mogli ustrajati u molitvi, sakramentima i vjeri. A Bog će svojom ljubavlju i čudima nadmašiti sva naša očekivanja.