Druga vazmena nedjelja – C
Čitanja: Dj 5,12–16; Ps 118,2–4.22–27a; Otk 1,9–11a.12–13.17–19; Iv 20,19–31

Uvod

Tri današnja čitanja prikazuju tri apostola – Petra, Ivana i Tomu – u čijem djelovanju prepoznajemo tri temeljna stupa djelovanja Crkve: služenje, naviještanje i bogoštovlje.

Crkva namjesto Krista

Nakon što je Isus uskrsnuo, ubrzo je otišao na nebo k Ocu. No nije nas napustio, već je ustanovio Crkvu, koja će do njegova ponovnog dolaska biti njegovo Tijelo ovdje na zemlji i koja će nastaviti njegov rad. Kažemo da je Crkva službeno utemeljena i da je dobila svoju punu moć i punomoć na dan Duhova. Stoga svake godine u razdoblju prije Pedesetnice u misnim čitanjima pratimo razvoj prve Crkve i pripremamo se za taj blagdan. Čitamo kako je ona živjela i slušamo upute koje je Isus predao apostolima. Ta su čitanja glavni orijentir i ispit savjesti koji pokazuje kako bi naša zajednica trebala izgledati. Tri su temeljna poslanja Crkve: slavljenje Boga, naviještanje Riječi i djela ljubavi. Današnja nam čitanja, svako kroz lik jednog od apostola, predočuju ova tri stupa crkvenog djelovanja.

Petar

U prvom čitanju pratimo kako su se „po rukama apostolskim događala mnoga znamenja i čudesa” (Dj 5,12). Ljudi bi pred njih donosili svoje bolesne i opsjednute „i svi bi ozdravljali” (Dj 5,16). Među apostolima se po čudima posebno isticao Petar, barem u današnjem čitanju. Dok je Isus hodao zemljom, ljudi su se trudili makar dotaknuti ga i odmah bi ozdravljali (usp. Mk 5,28). No Petra se više ne trude niti dotaknuti: dovoljno je doći u njegovu sjenu i ljudi ozdravljaju! Nije li to ispunjenje Isusovih riječi apostolima kako će, kad on ode Ocu, oni činiti veća čuda od njega (usp. Iv 14,12s)?

Osim toga što su ova čuda dokaz da apostoli nastavljaju Isusovo poslanje, Petar je ovdje simbol karitativne ljubavi. U Crkvu dolaze bolesni, opsjednuti, siromašni i izolirani kako bi ponovno oživjeli. Ta su čudesa možda glavni razlog zašto se Crkva u početku tako brzo širila. Kada su ljudi vidjeli da propovijedanje apostola nije tek isprazna priča, nego da njihove riječi prate djela, bilo im je puno lakše povjerovati.

Ivan

Kaže Ivan u drugom čitanju: „[B]ijah na otoku zvanu Patmos radi riječi Božje i svjedočanstva Isusova.” (Otk 1,9). Patmos je otočić na samom istoku Grčke kamo su Rimljani slali kriminalce na prisilni rad u rudnicima. Ivan govori da je prognan onamo zbog svjedočenja vjere, jer je naviještao i propovijedao da je Isus uskrsnuo od mrtvih. Nije mogao šutjeti o istini koja se mnogima ne sviđa ili sklapati kompromise s moćnicima ovoga svijeta. On je simbol neumorna i postojana naviještanja Božje riječi i iskustva života s Isusom. Imao je preko 80 godina kada je prognan. Upravo tada dobiva vizije i piše posljednju knjigu Biblije. Nije se umorio niti se bojao, nego je bio postojan. Znao je da nevolje i Božje kraljevstvo uvijek idu zajedno.

Toma

Žao mi je što je Tomi prišiven naziv „nevjerni”, jer on nije bio nimalo drukčiji od ostalih apostola. Ni oni nisu vjerovali da je Isus uskrsnuo kada su im žene javile. Svima su se te riječi činile „kao tlapnja” (Lk 24,10). Toma je povjerovao tek kada ga je vidio, kao i ostali apostoli, ali uz jedan važan dodatak. Dok su ostali šutjeli, on je u svom uskliku izrekao prvu ispovijest vjere, prvo Vjerovanje: „Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28). Taj je usklik ujedno zaključak Ivanova evanđelja. Isus nije samo Božji sin i obećani Mesija: on je Bog. Stoga, ako Tomi baš želimo dati neki nadimak, trebali bismo ga zvati Toma Ispovijedalac.

Primijetimo također da su se ovi susreti s Isusom svaki put događali u nedjelju. Učenici se okupljaju nedjeljom i susreću Isusa. Zvuči li ovo poznato? Isto to radi Crkva kada se nedjeljom okuplja kako bi ispovjedila svoju vjeru i susrela se sa živim Bogom. Toma, dakle, ovdje predstavlja treći stup crkvenog djelovanja: slavljenje Boga i ispovijedanje vjere u Isusovo božanstvo.

Zaključak

Današnja čitanja pred nas stavljaju tri apostola kao uzore koje trebamo nasljedovati. Petar nam pokazuje da naša vjera ne smije ostati na praznim riječima, nego mora biti djelotvorna. Ivanov nam život, iako je bio jedini apostol koji nije pogubljen, također služi kao znak da svjedočenje i mučeništvo uvijek idu zajedno. Traženje ugode u ovome svijetu, sklapanje kompromisa i šutnja o najvažnijoj činjenici u povijesti izdaja je poslanja koje nam je Bog ostavio. I posljednje: vjeru ne smijemo prihvatiti zdravo za gotovo ili olako odbaciti, nego smo pozvani svoju vjeru graditi iz susreta s Isusom. On je možda nevidljiv našim očima, ali ga itekako možemo susresti na svetoj misi, u molitvi, u Crkvi. Taj susret postaje izvorište svega drugoga što radimo u Isusovo ime.