Uzašašće Gospodinovo – C
Čitanja: Dj 1,1–11; Ps 47,2–3.6–9; Ef 1, 17–23 ili Heb 9, 24–28; 10, 19–23; Lk 24,46–53

Uvod

Četrdeset dana poslije uskrsnuća Isus je uzašao na nebo. Poznato nam je da u Bibliji broj 40 simbolizira vrijeme čišćenja, pripreme i prijelaza: četrdeset je dana padala kiša u Noino doba, četrdeset se godina narod čistio u pustinji, četrdeset je dana Isus kušan. Nakon uskrsnuća Isus četrdeset dana čisti učenike od pogrešnog shvaćanja Božjega kraljevstva, priprema ih za silazak Duha Svetoga i prijelaz u novo povijesno doba – doba Crkve.

Blagoslov

Evanđelje je krcato simbolima i gestama koje trebamo razumjeti ako želimo shvatiti što nam ono govori. Imajmo na umu da smo slušali kraj Lukina evanđelja. Na početku tog Evanđelja svećenik Zaharija u Hramu prinosi žrtveni kâd, a narod ga vani iščekuje kako bi nakon prinošenja žrtve dobio njegov blagoslov. No Zaharija je zbog svoga viđenja postao nijem i nije mogao udijeliti blagoslov (Lk 1, 21s). Sada, na kraju Evanđelja, pratimo svećenika Isusa kako, nakon što je prinio samoga sebe za žrtvu, napokon daje narodu dugo iščekivani blagoslov.

Oblak

Isus u oblaku odlazi na nebo (usp. Dj 1,9). Oblak je kroz cijeli Stari zavjet bio simbol Božje prisutnosti: Bog je na oblaku dolazio govoriti s Mojsijem na Sinaju (usp. Izl 19,9); oblak je bio znak njegove prisutnosti i u Svetištu (usp. Izl 40,34; 1 Kr 8,10). Oblak uvijek prati Božji dolazak na zemlju, a na nekim se mjestima u Bibliji čak, pomalo nespretno, uspoređuje s prijevoznim sredstvom: „Od oblaka praviš kola svoja“ (Ps 104, 3); „Gospodin sjedi na brzu oblaku“ (Iz 19,1).
Prije Isusova začeća anđeo govori Mariji da će začeti tako što će je „sila… Svevišnjega osjeniti” (Lk 1,35). Ovaj se glagol u Starome zavjetu odnosi na silazak oblaka na Božje svetište, a ista se riječ upotrebljava i poslije, prilikom Isusova preobraženja, kada je oblak Božje prisutnosti zasjenio Isusa i apostole (usp. Lk 9,34). Kâd koji je Zaharija prinosio u Hramu trebao je simbolizirati oblak Božje prisutnosti, što je uloga koju u kršćanskoj liturgiji ima kâd tamjana. U Svetom pismu anđeli nikada ne dolaze u oblaku niti on prati moćne kraljeve ili proroke. Oblak je isključivo znak Božje prisutnosti. Ovo je još jedna potvrda da Isus nije samo prorok i učitelj nego i pravi Bog.
Dakle, u Starom zavjetu Bog silazi u oblaku i boravi među svojim narodom, u Novom zavjetu Bog se utjelovljuje nakon što oblak osjeni Mariju, a s ovoga svijeta Bog također odlazi u oblaku.

Nebesa

Nebo u Bibliji ima dva značenja: prvo je ovo plavetnilo iznad nas prema kojemu je Isus na oblaku bio uzdignut, a drugo je Božje prebivalište koje se nalazi izvan stvorenoga svijeta. Isus nije otišao u stratosferu ili nekamo dalje, na neki drugi planet, nego je izišao iz stvorenoga svijeta i otišao k Ocu. Otišao je tamo gdje je bio prije nego što se utjelovio, ali u tome trebamo zamijetiti jednu bitnu novost: Isus ondje više ne boravi samo kao logos (riječ), nego kao utjelovljena riječ. Svoje je zemaljsko tijelo donio u prostor vječnosti, koji se nalazi izvan stvorenoga svijeta, izvan materije. Kako materijalno tijelo može biti izvan materijalnoga svijeta, ne znamo točno: neka otajstva vjere ostaju iznad naših mogućnosti shvaćanja. No za nas je Isusovo uzašašće posebno važno zbog toga što je njegovo ljudsko tijelo došlo u nebo. To znači da ćemo i mi jednoga dana sa svojim tijelima dospjeti u Božje prebivalište.

Važnost tijela

Ovo je izuzetno važno u kontekstu tadašnjeg helenističkog svijeta, ali i današnje kulture, u kojoj se tijelo smatra nečim sporednim: pravo „ja” pripada području naše volje, misli, razuma i emocija, dok se na tijelo gleda kao na nešto što posjedujemo ili nešto što ograničava našu slobodu. Na smrt se pak često gleda kao na oslobođenje duše od svih materijalnih ograničenja. Na zgradi zagrebačkog krematorija uklesane su riječi Tina Ujevića: „Za let si, dušo, stvorena.” Koliko god pjesnikove riječi romantično zvučale, kršćanski gledano, ovo je zapravo vrlo problematičan stih ako ga shvatimo doslovno.

Zaključak

Isusovo uzašašće ukazuje na to da k Bogu ne ide tek naša duša, nego k njemu idemo cjeloviti, jer je tijelo neodjeljiv dio onoga što jesmo. Ne treba duša letjeti, nego smo mi u cjelini, kao duša i tijelo, stvoreni za let: to je simbolički opis neograničene slobode koja se postiže jedino u Bogu. Sve ovo znači da smo se dužni brinuti za tijelo jednako kao što se brinemo za dušu. To znači da nitko sa svojim tijelom ne može postupati bilo kako i raditi bilo što, misleći kako to neće imati nikakav utjecaj na njegovu dušu, na njegov razum. Kršćanski pogled na čovjeka podrazumijeva neodjeljivost duha i tijela – i prije smrti i u uskrsnuću. Oni koji su umrli, već na neki način borave u Božjoj prisutnosti (pod uvjetom da su spašeni), ali tek će nakon Isusova ponovnog dolaska, kada svi dobijemo nova, uskrsnula i preobražena tijela, taj doživljaj neba biti potpun i konačan.