• Naslovnica
  • Propovijedi
    • Liturgijsko vrijeme
      • Godina A
      • Godina B
      • Godina C
      • Došašće
      • Božićno vrijeme
      • Korizma
      • Uskrsno vrijeme
      • Svetkovine
    • Kazalo po čitanjima
  • Tumačenje Biblije
    • Petoknjižje
  • Aktualne teme
    • Emisija Pod križem
    • Crkva i svijet
    • Liturgija
    • Moralna pitanja
  • Pod smokvom
    • Komentar evanđelja
    • Specijal
  • iPop

sagud.xyz

Samo bez panike
Propovijedi, Svetkovine

Samo bez panike

Sveti Petar i Pavao
Čitanja: Dj 12,1–11; Ps 34,2–9; 2Tim 4,6–8.17–18; Mt 16,13–19

Uvod

Današnja se svetkovina razlikuje od ostalih blagdana, kada obično govorimo o herojskim krepostima što su ih dotični sveci utjelovili, jer su životi svetih apostola Petra i Pavla neodvojivi od službi koje su vršili u Crkvi.

Cezareja Filipova

Prilikom tumačenja Evanđelja uvijek moramo voditi računa i o mjestu gdje se određeni događaj zbio. Današnji nas ulomak vodi u Cezareju Filipovu, poganski grad na Golanskoj visoravni koji je većim dijelom svoje povijesti nosio jedno drugo ime: Paneas, odnosno Panov grad, po hramu grčkog boga Pana koji se ondje nalazio. Naime, na obližnjoj je stijeni stajao hram posvećen spomenutom božanstvu plodnosti, a u podnožju se te stijene nalazio ulaz u pećinu, iz koje je izvirao potok. Budući da su pogani vjerovali da bogovi plodnosti zimi odlaze u podzemlje na počinak (jer vegetacija tada miruje), a tekuća je voda jedan od simbola plodnosti, zaključili su da je ova špilja vjerojatno ulaz u podzemlje. To su ona „vrata paklena” – u Evanđelju doslovno piše „vrata Hada”. Had je mjesto kamo odlaze svi preminuli: onamo je Krist sašao nakon smrti i to mjesto treba razlikovati od mjesta vječne muke – pakla, grč. gehena (usp. Mt 5,22). Ispred te su pećine, u sklopu svetišta, pogani održavali svoje svetkovine kako bi stekli Panovu naklonost, da ih on blagoslovi lagodnim životom. Kult ovog božanstva plodnosti pratile su razuzdane igre kojima se veličala plodnost zemlje i ljudskoga tijela – to je bio kult hedonizma.

Osim zbog plodnosti, Pan je često bio štovan i zbog toga što je izazivao paniku među neprijateljima (riječ panika nastaje od njegova imena). Stoga je tu postojala i neka vrsta prisile: ili ćeš štovati Pana i živjeti u skladu s takvom „duhovnošću”, tj. razuzdano, ili će ti se Pan osvetiti pa ćeš živjeti u panici i tjeskobi.

Na stijeni sagradit ću Crkvu

Ovo je, dakle, kontekst u kojem Isus izgovara poznate riječi: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.” (Mt 16,18). Taj kontekst izvrsno aktualizira položaj Crkve u svijetu. Krist postavlja Crkvu iznad vrata podzemlja i daje joj ulogu da sprečava odvratna poganska božanstva da odande izlaze porobljavati i mučiti ljude kako bi ih držala podalje od Božjega kraljevstva. Naravno, Pan ne postoji, a ni Baal, ni sva druga drevna božanstva: sva su ona odraz pokvarenih čežnji pale ljudske prirode. Zato ne možemo reći da se „religijska scena” previše promijenila u odnosu na Isusovo vrijeme: i danas brojne ljudske čežnje i požude dobivaju status božanstva. A što je ideologija uživanja bez odgovornosti, bježanja od patnje i zazivanja nesreće neistomišljenicima negoli obnovljen kult Panova božanstva? Možda danas ne postoje Panovi svećenici, ali postoje zvijezde i glasnogovornici ovakvih ideja; možda ne postoje njegovi hramovi, ali postoje medijski sadržaji i proizvodi raznih korporacija kojima žrtvujemo svoje vrijeme i povjerena nam dobra.

Crkvu je Isus postavio u svijet, među ljude – neki bi rekli da nije mogao izabrati gore mjesto – ali ju je zato sagradio na čvrstoj stijeni, da svojim sakramentima i naukom bdije nad paklenim vratima da iz dubina ne provru horde lažnih božanstava podzemlja. No Crkvu se od samog trenutka njezina osnutka želi ukloniti, zato što bi mnogi i dalje radije služili stanovnicima podzemlja nego slavili Boga: oni žele slobodu, ali ne i odgovornost; sreću, no ne i smisao; nagradu, ali ne i patnju. Žele svoj život sačuvati za sebe, a ne dati ga drugima, kao što je Krist učinio za sve nas. Zato Crkva ne može šutjeti kada vidi kako izgubljeni ljudi trče u propast. Koliko su samo lažne te klevete i epiteti koji se tako olako lijepe na sve nas vjernike! Crkva ne mrzi nikoga niti je neprijatelj nečije sreće: kada govori, ona to radi poput liječnika koji želi pacijenta spasiti od sigurne smrti, poput roditelja koji želi da mu dijete postane samostalno i sposobno za život, poput učitelja kojemu je najveća radost kada ga njegov učenik nadmaši u znanju.

Dajem ti ključeve

Isus Petru daje „ključeve kraljevstva nebeskoga” (Mt 16,19). Ovo je jasna aluzija na proroka Izaiju, koji poručuje da će izvjesni Elijakim, možemo slobodno tako reći, postati premijer u Jeruzalemskom Kraljevstvu. Čovjek na tom položaju u kraljevoj odsutnosti upravlja kraljevstvom: on ima pravo u kraljevo ime ne samo suditi i donositi odluke nego i vršiti svećeničku službu. Dok se kralja naziva pastirom, njegov je premijer „otac” (usp. Iz 22,21s). Nije li upravo ovo opis uloge koju sveti otac, Petrov nasljednik, ima u Crkvi? Krist je uzašao na nebo, no imenovao je oca koji će u njegovo ime upravljati Kraljevstvom dok se on ponovno ne vrati.

Vrata paklena neće je nadvladati

Ali čini se da je Pan izišao iz podzemlja i širi paniku među svojim neprijateljima. Toliko se pesimizma može čuti među vjernicima: „Nikada nije bilo tako loše! Crkva propada! Nema nam spasa!”… Kad god zapnemo u takvim crnim mislima, to je znak da radije slušamo Sotonine laži nego evanđelje. Krist je najavio nevolje i progone, ali je također obećao da vrata paklena neće nadvladati Crkvu. Jer, koliko god stvari izvana izgledale loše, on i dalje ostaje gospodar povijesti, pobjednik nad zlom. Mi se nalazimo na pobjedničkoj strani. Umjesto širenja panike, širimo evanđelje! Na tom tragu, dolazimo i do drugog današnjeg sveca i one druge uloge Crkve, koja je neodvojiva od uloge svetoga oca, a to je navještaj evanđelja poganima.

Gospodin izbavlja

Pogani nisu samo nekršteni, nego svi oni čijim životom Krist nije potpuno zavladao. Naviještanje je teška i naporna služba, no usprkos svim nevoljama kroz koje je prošao (usp. 2 Kor 11,25), Pavao u poslanici svjedoči da ga je Bog uvijek pratio i da se Božje evanđelje po njemu uspješno razglasilo (usp. 2 Tim 4,17). Kao što je obećao Petru da će biti uz njega, tako Bog ostaje uz svakoga tko naviješta njegovu riječ. Nevolja i progona sigurno će biti, ali mjesta panici i pesimizmu u Kristovoj Crkvi nema. U današnjoj poslanici Pavao govori o svojem skorašnjem pogubljenju: „Ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska.” (2 Tim 4,6). Možda je mnoge njegove prijatelje u tom trenutku obuzela panika: „Sve je gotovo, nema mu spasa!” No Pavao svima njima usmjerava misli na prave vrednote: sačuvao je vjeru, to je ono što je bitno.

Zaključak

Broj krštenih i zaređenih opada, crkve se pale, donose se zakoni koji idu u smjeru smanjenja vjerskih sloboda, vjernike se kleveće, ismijava i prezire. Ali vjerujte, nismo ni blizu okolnostima u kojima su živjeli i djelovali sveti Petar i sveti Pavao. A oni nisu jadikovali nad teškoćama, nego su gledali kako da istovremeno sačuvaju svoju vjeru te vijest o Kristovoj pobjedi nad smrću donesu što većem broju ljudi. To je bilo poslanje kršćana prije dva milenija i to ostaje poslanje svakoga od nas.

- 28. lipnja 2022.
Oznake | Crkva, Petar

Najnovije objave

  • Godina A, PropovijediMreže ljubavi i jedinstva
  • Godina A, PropovijediKrist – savršena žrtva pomirnica
  • Božićno vrijeme, Godina A, PropovijediIsus započinje novi Izlazak
  • Božićno vrijeme, Propovijedi, SvetkovineKako naći Krista?
  • Božićno vrijeme, Propovijedi, SvetkovineS Marijom hodimo kroz povijest

Nova objava odmah na e-mail

bdijenje biblija bogatstvo Božje kraljevstvo Crkva dobri pastir došašće Duh Sveti euharistija hram internet Ivan Krstitelj Izlazak josip krštenje kušnje ljubav Marija milosrđe milost Mojsije molitva muka obraćenje ozdravljenje Petar poniznost poslanje poziv preobraženje progoni pustinja razmetni sin smrt spasenje srce Isusovo sveta misa Tijelovo Toma Trojstvo Uskrs uskrsnuće Zakon ženidba žrtva