Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Am 6,1a.4–7; Ps 146,6c–10; 1Tim 6,11–16; Lk 16,19–31

Uvod

Prispodoba o Lazaru i bogatašu najzornije prikazuje opasnost koju donosi bogatstvo: sljepoću za one koji su u potrebi.

Bogatstvo zasljepljuje

Posljednjih nekoliko nedjelja pratimo Isusove prispodobe koje upozoravaju na važnost milosrđa. Evanđelist Luka bio je posebno osjetljiv za patnje siromašnih i u svojim je zapisima često naglašavao koliko su konkretna djela milosrđa povezana s vjerom u Krista.

Razmotrimo današnju prispodobu i njezinu poruku. U Evanđelju se nigdje ne spominje da je bogataš prekršio ijednu od Deset zapovijedi: da je lagao, krao ili zanemarivao dan Gospodnji. Jedino se opisuje njegov luksuzan život, koji sam po sebi nije problematičan, nego je problem u tome što nije mario za siromaha koji je pored njega umirao. Lazar je ležao „pred njegovim vratima” (Lk 16,20). Ako su postojala vrata, onda su postojali i veliki zidovi kojima se bogataš izolirao od ostatka svijeta. Uredio je svoj mali kutak svemira u kojemu je sve bilo divno i krasno; svaki se dan gostio, lijepo oblačio i nije dozvoljavao da mu išta ružno ukrade mir kojim se okružio.

Lazar se pak želio nasititi „onim što je padalo s bogataševa stola” (Lk 16,21). Što znači ovaj izraz? U ono se doba jelo rukama, a ruke bi nakon objeda ostajale masne. Stoga je posljednji komadić kruha služio za brisanje ruku od masnoće, a zatim se bacao ispod stola, gdje bi ga pojeli psi (usp. Mk 16,19). Za takvom je hranom čeznuo siromašni Lazar – hranom za životinje, slično kao i razmetni sin – ali mu je „nitko nije davao” (Lk 15,16).

Prispodoba dosta slikovito naglašava i suprotstavlja bogatašev luksuz i Lazarovu bijedu. Sličnu situaciju opisuje prorok Amos u prvom čitanju: „Jao bezbrižnima na Sionu i spokojnima na samarijskoj gori!” (Am 6,1). On opominje bogatu elitu koja živi u svijetu bezbrižnosti i veselja dok prosječan narod oko nje pati u bijedi.

Poziv na obraćenje

Sve je ovo još jedan od mnogih Isusovih poziva na obraćenje. O nekima smo od njih slušali proteklih nedjelja: imali smo prispodobu o razmetnome sinu (usp. Lk 15, 11–32), potom onu o nepoštenom upravitelju (usp. Lk 16,1–8), a danas nam Isus govori što će se dogoditi ako na njegov poziv ne odgovorimo. Bog je poslao Lazara da bogataša pozove na milosrđe i da se spasi. Kaže se da siromasi trebaju bogataše, ali bogati možda još i više trebaju siromašne – da bi im razdijelili svoje imanje i stekli vječni život (usp. Lk 16,9). Bog stalno šalje ljude i situacije koji su nam prilika za posvećenje. No ponekad mi te prilike nazivamo problemima. Smetaju nam, uništavaju mir koji smo si izgradili i zato ih uklanjamo od sebe. Stvaramo neki svoj svijet u kojem vrijede naša pravila i naša logika, u kojem okrećemo glavu od svega što je neugodno, podižemo visoke zidine oko sebe da nešto ne bi ušlo i poremetilo naš sveti mir. Isus je došao donijeti mir, „ali ne kao što svijet daje” (Iv 14,27). Svjetovni mir je onaj koji se trudimo ugrabiti svojim silama, iluzija u kojoj živimo praveći se da je sve u redu. No mir koji Krist donosi zapravo je požrtvovna ljubav. To je spoznaja i vjera da postoji netko tko je moćniji od svega, da me taj netko bezuvjetno voli i prihvaća te da će, ako dopustim Bogu da me u životu vodi svojim pravilima, sve dobro završiti. Takav je mir koji Krist donosi. Jedino je on put u vječni život, a lažni svjetovni mir vodi u vječnu smrt.

Treba li nam više čudesa?

Je li pravedno da Bog ovako postupa i osuđuje ljude koji, naizgled, ništa nepravedno nisu učinili? Toliki ne vjeruju i nisu upoznali Krista jer su ih zavele razne ideologije ovoga svijeta! Da je Bog malo jasnije izrazio što traži od nas ili da se čuda češće događaju, možda bi onda više ljudi vjerovalo? Bogataš moli Abrahama da izvede čudo, da se Lazar ukaže iz svijeta mrtvih; nada se da će njegova braća onda povjerovati u stvarnost pakla i promijeniti svoj način života. Takvo se čudo zaista dogodilo: u Ivanovu evanđelju Isus je dozvao od mrtvih čovjeka po imenu Lazar (usp. Iv 12,10) i on je do kraja života svjedočio ljudima kako ga je Isus uskrisio te da je Isus obećani Mesija. Nisu ga poslušali. Ni sami Isusovi učenici nisu vjerovali svojim očima kad su ga ugledali nakon uskrsnuća, mislili su da je riječ o duhu (usp. Iv 24,37). Povjerovali su tek kad su shvatili „Mojsija i Proroke” (usp. Lk 24,8.27.45). Čudesa mogu biti poticaj za našu vjeru, mogu u nama obnoviti entuzijazam i žar, ali srž je vjere ipak u Božjoj riječi.

Zaključak

Za našu vjeru i spasenje nije presudan utjecaj okoline, već naša nutrina. Jesmo li u svome srcu voljni svrnuti pogled i pomoći drugoj osobi? U tom je procesu rasta u vjeri ključna Božja riječ: po njoj upoznajemo Božje srce, milosrđe i ljubav, koji nas mijenjaju, čine nas sličnijima njemu. Mnogi su u životu svjedočili svakakvim čudesima i propali, ali malotko je upoznao živoga Boga i ostao isti.