Može li se živjeti samo od vjere?
Dvadeset i sedma nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Hab 1,2–3; 2,2–4; Ps 95,1–2.6–9; 2Tim 1,6–8.13–14; Lk 17,5–10
Uvod
Slušamo dvije prispodobe: prva je namijenjena onima koji imaju „premalo” vjere, a druga onima s „previše” vjere.
Vjera kao zrno gorušice
Iako imamo izvještaje da su apostoli činili brojna čuda i bili vrlo uspješni u misijama koje im je Isus davao (usp. Lk 10,17), slušajući njegove prispodobe, vjerojatno su uvidjeli da moraju još puno rasti kako bi došli do razine svetosti o kojoj Isus propovijeda. Zato ga mole da umnoži njihovu vjeru, jer se osjećaju nedovoljno sposobnima za poslanje koje im je povjereno. Isus, po običaju, šokira svojim odgovorom. U narodnoj je mudrosti izraelskog naroda „zrno gorušičino” simboliziralo nešto vrlo maleno, kao što kod nas malenost simbolizira zrno maka. Isus želi reći sljedeće: i da vam je vjera jako malena, činili biste nemoguće, no vaša vjera nije ni mala – ona je ravna nuli. Kako bi dodatno naglasio poantu, Isus opisuje tri čuda koja su fizički nemoguća, ali će ih moći činiti oni koji vjeruju. Prvo, moći ćemo razgovarati s drvećem. Zatim, ako imamo vjere, snagom riječi moći ćemo iščupati drvo s korijenom. Kao posljednje, moći ćemo posaditi drvo u more. Ova nam tri čuda otkrivaju nešto o Božjoj moći, koja djeluje po našoj vjeri: Bog je taj koji svojom riječju naređuje prirodi, a ona ga sluša (usp. Lk 8,24); Bog ima snagu veću od bilo koje sile ovoga svijeta; Bog je taj koji daje sve što je potrebno za život. No, da bi Bog mogao djelovati, s naše je strane potrebno barem malo vjere.
Pravednik živi od vjere
Tako dolazimo do prvog čitanja. Prorok Habakuk žali se Bogu na patnju i nepravdu koju vidi oko sebe i koju sam doživljava. Bog mu odgovara da “pravednik živi od svoje vjere” (Hab 2,4) ili drugim riječima: vjera je sve što ti je potrebno za život i po toj će vjeri Bog učiniti ono što se čini nemogućim. Vjera nije uvjerenje da je neka stvar istinita, nego povjerenje, pouzdanje koje imamo u nekoga. Vjerovati u Boga znači živjeti oslanjajući se na njegovu riječ, na njegova obećanja, čak i onda kada nam se to čini fizički nemoguće.
Ovdje vidimo da Isusova prispodoba ima još jedan sloj značenja: imati vjeru znači biti poput drveta iz prispodobe. Prvo, pozvani smo biti savršeno poslušni Božjoj riječi, čak i tada kada se čini da Bog od nas traži nemoguće. U tekstu se naglašava da je drvo poslušno Božjoj riječi. Nadalje, kao što znamo, korijenje drvetu omogućuje život: ono je razgranato i rašireno po zemlji kako bi se drvo moglo hraniti. Također, korijenje daje čvrstinu u suočavanju s olujama.
Nekada se može dogoditi da nas Isus želi iščupati s korijenom iz naše sredine, odnosno da traži od nas da ostavimo sve ono što smatramo svojom sigurnošću, zaštitom i izvorom života. Tada nas poziva da umremo sebi, svojim lažnim idejama i obrambenim mehanizmima kako bi nas mogao presaditi na neko drugo mjesto. I tu dolazimo do najvećeg apsurda: u prispodobi se drvo sadi u more, ali drvo u moru ne može živjeti! No upravo je u tome poanta: Bog ne obećava da će nam izvana biti bolje (u smislu onoga što se po logici svijeta smatra boljim), nego da će on biti s nama, da će nam on davati život, a ne naše korijenje, ne naša okolina. Sveci su nam primjeri vjere, no razmislimo i zapitajmo se kako su oni živjeli, počevši od apostola. Progoni, mučenja, glad, smrt… kao drvo bačeno u more ostavljeno bez mogućnosti da preživi. Ali ipak, Bog ih je vodio i krijepio u svim okolnostima te ih je na kraju doveo u svoje Kraljevstvo. Zato prorok Habakuk kaže da će pravednik živjeti od vjere: neće se hraniti kroz korijenje koje je u zemlji, nego će ga Bog hraniti; Bog će mu biti snaga i zaštita tamo gdje čovjek vidi samo smrt.
Oholost
Druga je prispodoba još jedno upozorenje na opasnost oholosti. Sve što činimo Božji je dar i Božja milost. Koliko se puta možemo uhvatiti u hvalisanju: ja sam učinio, ja sam izmolio… Možda je najbolje početi od nas svećenika koji dosta lako nađemo situaciju i razlog za samohvalu: ja sam sagradio, ja sam osnovao, ja imam ovo ili ono u župi… Umjesto toga, trebali bismo Bogu podati svu hvalu i slavu, a sebe proglasiti beskorisnim slugama, jer zaista: „Što imaš da nisi primio?” (1 Kor 4,7).
Zaključak
Vjeri je suprotnost grijeh preuzetnosti, odnosno pouzdavanja u svoje snage. U prvom slučaju, kada je čovjekova vjera mala, on pokušava vlastitim snagama ići kroz život, što ga ne dovodi daleko. U drugom slučaju, Božja djela pripisujemo svojim snagama i sposobnostima. U svakome od nas ima pomalo i jednog i drugog. Ključno je da uvijek u svemu dolazimo pred Boga u molitvi, sakramentima i Svetom pismu, da nas Bog očisti od naših ideja i prljavštine koju je ovaj svijet nataložio kako bi njegova milost mogla djelovati kroz nas i upoznati svijet s Ljubavlju koja je sebe iscijedila do posljednje kapi krvi da bismo mi mogli živjeti.
Drvo iz prispodobe predstavlja i Krista: on je, poslušan Očevoj riječi, dao da bude „iščupan” iz svoga zemaljskog života kako bi potom bio „posađen” na nebesko prijestolje. Bog nas nikada neće pozvati da pođemo putem kojim on sam već nije prošao.