Dvadeset i peta nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Am 8,4–7; Ps 113, 1–2.4–8; 1Tim 2,1–8; Lk 16,1–13

Uvod

Bogati gospodar otpušta svoga menadžera jer je jako loše vodio njegovo gospodarstvo. Ovaj, zabrinut za svoju sudbinu, odluči izvesti posljednju veliku pronevjeru i pokrasti gospodara kako bi se namirio za budućnost. Kada za to dozna, gospodar ga pohvaljuje zbog snalažljivosti koju je pokazao. Kakva li je ovo čudna prispodoba?!

Ključ razumijevanja prispodobe

Sve su Isusove prispodobe nekako čudne i neočekivane. To je namjerno tako. Najčešće se u njima polazi od neke redovne, nama poznate situacije, ali sve završava dosta neobičnim raspletom koji razotkriva da u paraboli nije riječ o svjetovnim stvarima, nego da joj je svrha uputiti nas na duhovnu stvarnost. Da bismo mogli shvatiti smisao i glavnu poruku prispodobe, potrebno je pronaći ključ njezina tumačenja. U današnjoj paraboli o rasipnom upravitelju taj su ključ riječi „što da učinim” (Lk 16,3). Bavimo se Lukinim evanđeljem, u kojemu posvuda možemo naći ovo pitanje jer se svako malo pojavljuje neki lik koji ga postavlja. Ponekad je ono, kao danas, u kraćem obliku: „Što mi je činiti?” (usp. Lk 3,10.12.14; 12,18), a ponekad u duljem: „Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?” (usp. Lk 10,25; 18,18). To pitanje na cijelu prispodobu baca novo svjetlo: uviđamo da se u njoj ne govori o upravitelju nekakvog imanja, već o tome kako steći vječni život. Sada možemo lakše doći do pravih zaključaka.

Tumačenje prispodobe

Bog je gospodar svega što postoji. Sve stvari koje nazivamo svojima zapravo su Božje, a ne naše. Nama su samo dane na upravljanje: „Što imaš da nisi primio?” (1 Kor 4,7). Ovaj upravitelj koji će uskoro ostati bez uprave, to je čovjek koji će vrlo brzo napustiti naš materijalni svijet. Odjednom ga hvata panika: što sada učiniti? Dosadašnji način života – rasipno trošenje blaga i talenata koje mu je Bog povjerio – ide svome kraju i on će uskoro čuti njemu neugodne riječi: „Položi račun o svom životu!” (usp. Lk 16,2). Ovo je slika čovjeka koji je shvatio da ima problem jer za budući život nije pripremio ništa, no sjetio se što bi bilo korisno napraviti: oponašat će svoga gospodara, Onoga koji je „milostiv i milosrdan, spor na srdžbu, bogat dobrotom” (Ps 145,8; usp. Lk 6,35–38) i čije su riječi: „mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti” (Lk 6,38).

Zato se opisuje kako je upravitelj oprostio dio dugova koje su ljudi imali prema njegovu gospodaru. Kao što smo već rekli, ništa nije naše: ni ono što imamo, ni ono što su nama drugi ljudi dužni, ni ono što mi njima dugujemo. Sve je Božje, a mi smo samo upravitelji tih dobara – rasipni i zli ili dobri i milosrdni. Tako je ovaj upravitelj zapravo krenuo činiti djela milosrđa, a kada je došao gospodar, odnosno kada se dogodio konačni susret Boga i čovjeka, oči u oči, Bog ga je pohvalio jer „snalažljivo postupi” (Lk 16,8). Nije ga pohvalio samo zato što je bio milosrdan već i zato što je mislio na budućnost: možda prvi put u svom životu mislio je na vječni život.

Opasnost bogatstva

U tom kontekstu valja tumačiti sljedeću vrlo neobičnu poruku: „napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore” (r. 9). Naravno, ovo nije poticaj da krademo. Izraz „nepošteno bogatstvo” označava svjetovna, materijalna dobra. Ta je misao utemeljena na židovskom shvaćanju stvarnosti: ovaj se svijet doživljava kao svijet tame u kojem će Bog jednoga dana uspostaviti novi svijet pravde i mira. Ljudi koji iščekuju taj svijet „sinovi su svjetlosti”. Dakle, sve je na ovome svijetu u nekoj mjeri iskvareno, pa tako i materijalna dobra, koja se ovdje nazivaju nepoštenim bogatstvom. Nasuprot njima stoji pravo blago – ono na nebesima (usp. Mt 6,20). Oni koji se potpuno predaju ovome svijetu počinju služiti nepoštenu bogatstvu te ono postaje njihov gospodar, a nitko „ne može služiti dvojici gospodara” (Lk 16,13), odnosno Bogu i bogatstvu. Isus poručuje: nemoj da ti novac bude gospodar, nego prijatelj. Iskoristi ga da zadobiješ vječni život, dijeli ga, budi milosrdan i pomaži ljudima, a kada se potpuno potrošiš i ostaneš bez svega što ti je Bog obilno darovao, primit će te u „vječne šatore” (r. 8). Tko će nas to primiti? Isus – onaj koji je bio u svim potrebnima kojima smo pomogli. Sjetimo se pitanja: „Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te?” (Mt 25,37).

Oni koji ne čine tako, oni koji su nemilosrdni, koji gaze i uništavaju svakoga tko ih naizgled ugrožava, oni ne znaju što i kako treba činiti. Zato Isus, dok visi s križa, moli za te ljude: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine” (Lk 23,34) ili drukčije rečeno: „Oni ne znaju kako zadobiti život vječni; pomozi im da se obrate poput nepoštenog upravitelja i da iskoriste svoje prilike za milosrđe kako bi ih mogao primiti u naše kraljevstvo, za naš stol.”

Zaključak

Što nam je dakle činiti? Prvo, misliti na budućnost. Život jako brzo prođe. Zamislite kako bi naš svakodnevni život izgledao ako bismo pri donošenju odluka vodili računa o tome kako će se one odraziti na naš vječni život pitajući se: Postaje li „nepošteno bogatstvo” moj gospodar ili se trudim sve ono što mi je Bog dao – novac, vrijeme, pamet, humor, lijep glas, dobar savjet, brižljivost, nježnost i tisuće drugih talenata – razdijeliti drugima? Pa da tako, i kad ostanem bez ičega, imam ono što je jedino bitno, ono pravo blago: život vječni.