Trideset i prva nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Mudr 11,22–12,2; Ps 145,1–2.8–11.13cd–14; 2 Sol 1,11–2,2; Lk 19,1–10

Uvod

Jedan je čovjek silno želio susresti Boga, morao je proći mnoge prepreke da bi to ostvario. Kada ga je napokon ugledao, njegov život i njegovo srce zauvijek su se promijenili. To je sažetak današnjeg evanđeoskog odlomka.

Čovječuljak Zakej

Isus se nalazi u Jerihonu, mjestu koje predstavlja neprobojan poganski grad koji se može osvojiti samo Božjom silom. Kada su Izraelci ušli u obećanu zemlju, pred njima se našao „silno utvrđen” grad (Jš 6,1) i činilo se kao da ga je nemoguće osvojiti. Ali Bog je srušio njegove zidine kako bi pokazao da Izraelova moć nije u snazi njegove vojske, nego u slavljenju Boga. Nakon što je Jerihon uništen, Jošua je izrekao kletvu kako se grad više nikada ne bi obnovio (usp. Jš 6,26), ali vidimo da je on ipak ponovno sagrađen i da su podignute nove zidine, koje je ponovno trebalo srušiti. Zato Isus ide u Jerihon. No zidine koje je on došao rušiti nisu one od kamena, već one sagrađene oko otvrdnulih srca.

Ako malo obratimo pažnju na detalje, vidjet ćemo da je Zakejevo penjanje na smokvu bilo poprilično komična scena. Zakej je bio nadcarinik, glavni sakupljač poreza u gradu, suradnik okupatorske vlasti koji se obogatio cijedeći i pljačkajući svoje sunarodnjake. Njegovo je ime parodija njegova života, jer ono na hebrejskom znači ‘čist’ ili ‘nevin’. Dakle, naš je glavni junak lopov koji se zove Nevin, a kako bi groteska bila potpuna, još je i neobično niska rasta. Lako možemo zamisliti vjerojatno vrlo čest prizor: ovaj čovječuljak šeće gradom, siguran u sebe zbog rimske zaštite, dok ga ostatak stanovništva gleda s prijezirom. I takva figura sada izvodi cirkuse penjući se na drvo da vidi proroka onoga Boga čije zakone odbacuje! No Isus se, čim ga ugleda, poziva na večeru u njegovu kuću. Biblijski su proroci prozivali grešnike i pozivali ih na obraćenje, a Isus sad iskazuje čast najomraženijoj osobi u gradu! Shvaćamo koliko je sve to bilo neobično i zašto su svi mrmljali. U Evanđeljima obično farizeji mrmljaju, ali u ovoj su situaciji svi prisutni počeli mrmljati. Mrmljanje je obično reakcija ljudi kada im se ne sviđa način na koji Bog djeluje, jer oni misle da bi Bog trebao drukčije postupati (usp. Izl 16,1–12).

Trenutak Božjeg pohoda

Glavna je tema današnjeg odlomka, iako nam se na prvi pogled ne čini tako, odgovor na pitanje tko je Isus (usp. Lk 9,18). Zakej je želio vidjeti „tko je to Isus” (Lk 19,3). Nije samo htio vidjeti Isusa, učitelja i čudotvorca, nego saznati tko je on, upoznati ga, susresti ga. Imao je žarku želju – toliku da je bio spreman prijeći sve prepreke da dođe do njega. Nekako je čuo za Isusa, za njegove govore i čudesa, i morao ga je upoznati. Prepoznao je da u njemu djeluje Božja sila. Iako je bio grešan čovjek i tko zna kojim ga je putem život vodio do tog stanja, ipak je bio otvoren za susret s Isusom. Jedna riječ, jedan pogled bio je dovoljan da se Zakej obrati. Možemo samo zamišljati kakav su dojam Isusove riječi i pogled ostavili na Zakeja. No možda i ne moramo maštati, jer priliku za takav susret imamo i mi u svakoj svetoj misi – to je susret koji prodire u naše biće i mijenja nas.

Zakej nije odlučio samo krenuti novim putem nego i ispraviti svoju prošlost. Polovicu imanja daje siromasima, a onima koje je prevario vraća četverostruko. Isus to ne traži od njega, ali on zna da u Zakonu piše kako se za krađu mora nadoknaditi četverostruko (usp. Izl 21,37). Zakej napokon postaje ono što mu ime znači: nevin, čist. Možemo se zapitati je li spas Zakejevoj kući došao zbog toga što se on obratio ili zato što je Isus ušao u nju. Odgovor glasi: oboje. Oba su događaja isprepletena. Isusovo prihvaćanje odbačenog Zakeja uzrokovalo je obraćenje, koje je dovelo do pokajanja i promjene života. Radi usporedbe, zanimljivo je primijetiti kako je prilikom prvog osvajanja Jerihona samo jedna bludnica prepoznala Božje poslanike. Primila ih je u svoj dom i zbog toga je njezina kuća bila spašena. Sada jedan drugi javni grešnik prepoznaje Božjeg poslanika i prima ga u kuću, koja zato također biva spašena. Ovi ljudi s moralnog dna društva uspjeli su prepoznati nešto što mnogi koji su se smatrali pravednicima nisu: trenutak Božjeg pohoda.

U Bibliji čovjekovo ime označava njegovo poslanje. Zakej je stvoren da bude nevin, čist, ali ga je grijeh izobličio pa je postao nečist i nepravedan. Kako je došao u to stanje? Možda mu roditelji nisu pružili ljubav kakvu su trebali, možda su ga u školi zadirkivali zbog visine pa se htio dokazati u društvu… Sve to sad pada u drugi plan i više nije važno jer je Zakej uspio prepoznati da je Bog došao u njegovu blizinu. Imao je otvorenije srce nego mnogi koji se izvana drže Zakona, a zapravo služe samo sebi. Znao je da je Isus Bog, njegov spasitelj, i da jedino u njemu može pronaći mir, slobodu i život.

Zaključak

Za kraj razmotrimo širu simboliku Zakejeva penjanja na drvo. Nadcarinik Zakej slika je čovjeka koji je izbačen iz raja i čezne susresti Boga. Svi smo mi ljudi premaleni da bismo mogli ugledati Boga i puno je prepreka koje stoje pred nama, ali to ne znači da treba odustati. U tradiciji stablo smokve simbolizira mjesto za razmatranje Božje riječi. Tako i Zakej sa smokve lakše može vidjeti i susresti Isusa, čuti njegov glas, njegov poziv na zajedništvo. Razmatrajući Božju riječ, i mi se zapravo „penjemo na smokvu” te možemo vidjeti dalje, možemo susresti Isusov pogled.

Važno je uočiti još nešto: penjući se na stablo, Zakej se izlaže poruzi i prijeziru. Poslije se i Isus „popeo” na jedno drvo – drvo križa – gdje je bio izrugan i ponižen. Stoga možemo reći da Zakej svojim činom već prihvaća na sebe križ, poniženja i patnje kojima se izlažu oni koji žele slijediti Isusa. To su dva mjesta koja nam predlažu Evanđelja, mjesta gdje možemo susresti Boga: Sveto pismo i križ. Zakej je mogao odustati, mogao je zaključiti da mu u životu nije baš toliko loše i da je previše rizično izlagati se. No nije tako postupio i zato je u njegov dom došlo spasenje.