Prva nedjelja došašća – A
Čitanja: Iz 2,1–5; Ps 122,1–2.4–9; Rim 13,11–14a; Mt 24,37–44

Uvod

Došašće nije samo priprema za proslavu Božića već i za drugi Kristov dolazak. Zato nam prve nedjelje došašća Evanđelje ne govori o peripetijama oko Isusova rođenja, nego slušamo najavu sudnjeg dana.

Lađa spasenja

Evanđelje nas poziva na bdjenje. Nasuprot bdjenju stoji lažna bezbrižnost i računanje na to da će sutra uvijek doći. No sutra nije došlo brojnim ljudima u Noino doba: potop je uništio sve osim one malobrojne koji su bili spremni slušati Božji glas, koji su se odvojili od grešnoga svijeta i ušli u korablju spasenja. Bog i danas zove ljude da se odvoje od toga svijeta koji propada i ide svome kraju te uđu u Crkvu – lađu spasenja u kojoj mogu naći utočište od sila uništenja. Nažalost, mnogi ne ulaze u tu lađu jer ne vjeruju Božjoj poruci: misle da je život kojim žive dobar i da im ništa ne prijeti.

Potkopavanje zidina

U psihologiji postoji jedan obrambeni mehanizam i način bijega od stvarnosti koji se zove laganje samome sebi: kada se čovjek ne želi suočiti s istinom (jer zna da bi to imalo ozbiljne posljedice), radije odlučuje živjeti u lažnome miru i nadi da će sve ipak biti u redu, tj. po njegovoj volji. To savršeno funkcionira dok ne dođe trenutak kada se sve počne raspadati i dalje jednostavno ne ide. Ovaj je mehanizam jedan od načina na koje se Sotona poput lopova prikrada ljudima, polako potkopavajući zidove njihovih kuća kako bi naposljetku mogao ući i ukrasti im dušu. U Isusovo vrijeme ljudi su živjeli iza visokih zidanih ograda koje je bilo vrlo teško preskočiti. Zato su lopovi morali kopati tunele ispod zemlje kako bi ušli u kuće, a onda bi zaskočili domaćina, ubili ga i opljačkali. Zato je bilo važno imati stražu, obilaziti zidine, provjeravati rovari li netko ispod njih i slično. Onaj koji se zavaravao misleći da je sve u redu i da nema potrebe paziti, lako se mogao probuditi s nožem ispod grla.

Ova slika govori o ljudima koji misle da je njihov način života u redu – život bez Boga, molitve, odlazaka na misu, odricanja od poroka, opraštanja, djela milosrđa ili žrtvovanja. Sotoni je potreban samo jedan grijeh kojega se ne želimo odreći da bi tim putem prokopao tunel do našeg srca, gdje onda čeka priliku da zada smrtonosan udarac. Zato kršćanin nikada ne miruje: on bdije, moli, ispituje svoju savjest, stalno traži ima li još čega u njegovoj nutrini što nije predao Bogu, ima li neki dio života koji nije u skladu s Radosnom vijesti.

Nespojivo s kršćanskim životom

Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima poručuje isto. Mlada je Crkva imala problem s mnogima koji su se obratili i uistinu povjerovali u Krista, ali su se teško odricali nekih vrlo loših navika. Lagali su sami sebi misleći da mogu vjerovati u Krista i njegovu ljubav, ali se istovremeno ubijati u alkoholu, viđati s nekoliko žena, ne razgovarati s ljudima koje mrze i još svašta tome slično. Antičko je doba po raskalašenosti možda bilo i puno gore od našeg današnjeg. Pavao im poručuje: razumijem da ste tako živjeli prije obraćenja, ali sada znate bolje; upoznali ste Krista, njegova vas je ljubav dotaknula, promijenila, pokazala vam je da postoji jedna druga, bolja stvarnost. Pavlovo je upozorenje upućeno i nama. Trgni se, čovječe! Ili si cijeli Kristov ili nisi njegov.

Ipak, mi prečesto duhovno zaspimo: idemo kroz život sputani grijehom, odgađajući molitvu, misu, ispovijed, silno uvjereni da će sutrašnji dan doći i da će biti vremena za bavljenje vjerom. Ali što to na ovome svijetu može biti važnije od Boga i susreta s njime? Ako je zaista istina da je on sišao s neba, utjelovio se i ostavio nam Crkvu u kojoj ga možemo susresti, onda je to najvažnija stvar u povijesti! Ništa drugo ne smije biti naš prioritet! Jednako tako, ako to nije istina, onda je riječ o najvećoj obmani u povijesti. Isus nikako ne može biti nešto čime ćemo se baviti kad budemo imali više vremena, ne može biti samo nekakav lijep običaj koji smo naslijedili. Ili smo cijeli Kristovi ili nismo.

Zaključak

U prvom čitanju prorok Izaija govori o budućem vremenu kada će Bog uspostaviti svoj vječni mir. To je proroštvo o novom stvorenju i novom svijetu koji sigurno dolazi. On pripada onima koji će se držati Božjih zakona. No Isus nam je omogućio da taj svijet već sada živimo: u novi Jeruzalem možemo ući već sada, svakoga dana – sudjelujući u svetoj misi.

Znamo se žaliti na mnoge nevolje u životu, a tolikih se grijeha još uvijek nismo odrekli! Došašće je vrijeme u kojem nas Crkva poziva da se probudimo, uozbiljimo i trgnemo, da posložimo prioritete u životu te „kao po danu pristojno hodimo” (Rim 13,13).