Druga nedjelja došašća – A
Čitanja: Iz 11,1–10; Ps 72,1–2.7–8.12–13.17; Rim 15,4–9; Mt 3,1–12

Uvod

Današnji je evanđeoski ulomak toliko krcat starozavjetnim slikama da bi se od svake rečenice mogla napraviti zasebna propovijed. Njihova je uloga pokazati da Isusov dolazak znači ispunjenje starozavjetnih proroštava i dugo iščekivanih nada čovječanstva.

Izlazak

Pojava Ivana Krstitelja bila je iznimno važna za tadašnje Židove i silno je odjeknula u cijelom narodu. Od davnina su u Izraelu neprestano bili prisutni karizmatični proroci po kojima je Bog progovarao i koji su vjeru održavali živom, no u Isusovo doba već preko četiri stotine godina nije bilo nijednog proroka. Nebo je šutjelo, a davne su predaje sve više izgledale kao puki običaji nekakvih institucija, daleko od žive vjere. Stoga se nakon pojavljivanja Ivana Krstitelja u narodu nenadano probudila vjera: u njegovu su propovijedanju drevni spisi odjednom oživjeli, kao što će poslije oživjeti i u Isusovim propovijedima (usp. Mk 1,22). Zato je sav narod pohrlio k njemu. Ljudi su osjetili da se na duhovnom planu počinje događati nešto važno. Je li moguće da opet ima proroka u Izraelu? Iz Evanđelja vidimo da su Ivanovim propovijedanjem dominirale tri teme: novi Izlazak (Mt 3,1–6), poziv na obraćenje (r. 7–10) i dolazak Mesije (r. 11–12).

Kraj progonstva

„Pripravite put Gospodinu” (Mt 3,3; usp. Iz 40,3), čujemo u današnjem čitanju iz Matejeva evanđelja. Taj je citat iz Knjige proroka Izaije pomalo nespretno preveden, jer Ivan nas ne poziva da pripremimo put za Isusa da on njime može proći, u smislu: „Dolazi Božić, zato napravimo mjesta za Isusa u svome srcu”, nego nas poziva da uredimo i očistimo Gospodinov put, koji se nalazi u pustinji. Bog je u pustinji napravio stazu, iskrčio je put kako bi Izraelci njime mogli prijeći iz egipatskog ropstva u obećanu zemlju. No, kao što su doslovno morali prevaliti taj put, tako su morali proći i jedan duhovni put: morali su prijeći iz robovanja u slobodu Božjeg naroda. Stoga je Bog narodu dao Zakon, koji predstavlja put kojim Izraelci svih generacija trebaju hoditi. Ali oni se nisu držali Božjih zapovijedi, pa je taj put zarastao, kao što se događa sa svim putevima kojima nitko ne ide, i narod je zato propao. Nadovezujući se na proroka Izaiju, Ivan sada poziva izraelski narod da se vrati Bogu i drži saveza s njime, jer se približilo vrijeme o kojem su proroci govorili – vrijeme kada će Bog ponovno izvesti narod iz ropstva i uspostaviti svoje Kraljevstvo.

Na Jordanu, gdje je završio prvi Izlazak, Bog po svome proroku sada najavljuje novi Izlazak (usp. Još 3,7–17). Proroci su navijestili da će prije Božjeg dolaska doći prorok Ilija (usp. Mal 3,23), što se sada ostvaruje u Ivanu Krstitelju, koji govori i oblači se poput Ilije (usp. 2 Kr 1,8), a i hrani se, baš poput njega, onim što mu Bog providi (usp. 1 Kr 19,4–8). On poziva narod da se vrati u pustinju, na Božje staze, tamo gdje su nekoć Bog i Izrael razgovarali jedan s drugim; poziva Izraelce da se vrate svojoj prvoj ljubavi (usp. Hoš 2,16–18).

Obraćenje

Povorci naroda koja je hrlila Krstitelju pridružili su se i farizeji i saduceji, ali s prikrivenim namjerama: nisu se iskreno obratili, već su htjeli vidjeti kako bi se mogli okoristiti Ivanovim propovijedanjem. Zato ih Krstitelj napada govoreći da su potomci zmije, a ne žene – da nisu prava Abrahamova djeca, koja se bore protiv zla (usp. Mt 3,7; Post 3,15). Mislili su da im je njihovo podrijetlo, odnosno to što pripadaju izabranom narodu, dosta za spasenje. Smatrali su da se ne moraju truditi u životu činiti dobro jer je Bog sigurno uvijek na njihovoj strani, zato što je obećao Abrahamu da će se brinuti za njegovo potomstvo (usp. Mt 3,9; Post 15,5). Ali Bog može i od kamena podići djecu Abrahamovu! Ovdje imamo zgodnu igru riječi: kamenje se na hebrejskom kaže abanim, a djeca su banim. Što je Bogu izbaciti jedno slovo iz riječi za kamen i od njega napraviti djecu! Na hrvatskom se također možemo zaigrati ovim riječima pa reći da Bog „kamen” lako može pretvoriti u „amen”.

Doista, one koji se ne obrate, Bog će posjeći. U proroštvima Izaije i Malahije imamo sliku sječe drveća, koja predstavlja uništenje onih što se ne drže Božjih zapovijedi. Drvo je veliko i moćno, čini se da odolijeva olujama i zubu vremenu, ali Bog ga u trenu može posjeći ako se ne ponizi i ne obrati pred onim koji ga je stvorio i kome duguje sve što ima (usp. Iz 10,33s; Mal 3,19).

Najava Mesije

Tako je nekoć moćni Izrael bio posječen i uništen jer se uzoholio, a od njegove slave i moći ostao je samo beživotan panj. No onaj tko je ikada sjekao drvo u dvorištu, zna da iz panja vrlo lako izraste novo stablo. Zato u prvom čitanju Izaija kaže kako će „isklijati mladica iz panja Jišajeva” (Iz 11,1). Jišaj je bio Davidov otac, a ova nam slika govori da je Bog posjekao Davidovo kraljevstvo jer je bilo zašlo s Božjega puta i da će, iako ono trenutno izgleda mrtvo i izgubljeno, iz njega Bog podići novo Davidovo kraljevstvo kojim će vladati novi kralj, drukčiji od svih dotadašnjih. Tim će kraljevstvom upravljati Božji Duh i ono će biti poput edenskog vrta, gdje prije grijeha nije bilo smrti. To je poanta onih slika iz prvoga čitanja u kojima smrtni neprijatelji žive skladno jedan pored drugoga (usp. Iz 11,6–8). Davidov će potomak ponovno uspostaviti odnose kakvi su vladali u rajskom vrtu prije čovjekova pada.

Naviješteni potomak dolazi uskoro, odmah nakon Ivana, i on je toliko velik da mu Ivan nije dostojan ni obuću nositi (usp. Mt 3,11). Nekoć su robovi skidali obuću svojim gospodarima kada bi ovi došli umorni s puta, stoga Ivan na taj način želi reći kako nije dostojan biti ni njegov rob, a kamoli nešto više. Ivan krsti, tj. uranja ljude u vodu, a Mesija će ih uroniti u Duha Svetog i oganj (usp. Mt 3,11). Vatra je znak pročišćenja: Mesija će pročistiti svoj narod i omogućiti mu novi način postojanja.

Zaključak

Crkva je od samih početaka uspoređivala kršćaninov zemaljski put s Izraelovim boravkom u pustinji. Po krštenju smo izišli iz Egipta, no potrebno nam je još proći školu u pustinji kako bismo se osposobili za ulazak u pravu obećanu zemlju – u Isusovo kraljevstvo.

Dok iščekujemo Kristov dolazak, vratimo se na pravi put – onaj Gospodnji. Bog je pred nas „poslao anđela“ (usp. Izl 23,20) koji se brine da ne lutamo, nego da dođemo do svog cilja. Dao nam je svoju Riječ, upute za život i za donošenje ispravnih odluka. Ponekad se možda bojimo poći tim putem jer nismo sigurni kamo nas točno vodi. Strah nas je neizvjesnosti i potencijalnog gubitka svega što smo kroz život marljivo stvarali u „egipatskoj zemlji”. Uistinu, ne možemo točno znati kamo će nas sve Gospodinov put odvesti, ali jedno je sigurno: na kraju toga puta naći ćemo Isusa, jer njegove stope možemo vidjeti na svakom koraku i svakoga dana osjećamo da smo mu sve bliži. Već zbog toga, isplati se odvažiti!