Četvrta nedjelja došašća – A
Čitanja: Iz 7,10–14; Ps 24,1–6; Rim 1,1–7; Mt 1,18–24

Uvod

Prorok Izaija najavio je kako će djevica začeti i roditi sina koji će se zvati Emanuel. Djevica je zaista začela i rodila sina, no dijete je nazvano Isus. Zašto je došlo do promjene imena?

Ahazova lažna poniznost

Moramo shvatiti kontekst prvog čitanja kako bismo razumjeli što je Ahaz toliko krivo učinio da ga je prorok morao ukoriti. Ahaz je bio kralj Judeje, koja se iznenada našla u ratu s dva moćna kraljevstva; strašno se bojao za svoj život. Izaija je već bio pred kraljem i govorio mu da se ne treba ničega bojati, da je Bog na njegovoj strani i da će uništiti kraljeve koji ga napadaju (usp. Iz 7,1–9). No Ahaz nije povjerovao Božjoj riječi, nego se i dalje bojao i smišljao načine kako da sačuva živu glavu. Izaija, želeći ga umiriti i spriječiti da u panici ne učini nešto nepromišljeno, poručuje kralju neka slobodno zatraži od Boga neki znak ili čudo kako bi ojačao svoju vjeru. Tad Ahaz naglo počne glumiti poniznost: on je veliki vjernik i njemu nisu potrebna čudesa da bi vjerovao. Poznata nam je uzrečica „Već si i Bogu dojadio” – možemo reći da se ona ovdje u Ahazu utjelovila. I Izaiji i Bogu već je dojadilo stalno uvjeravati ljude da je Bog na njihovoj strani, da je on njihov pastir, da mu je stalo do naroda i da im se, ako se oslone na njega i drže njegovih zapovijedi, nikakvo zlo neće dogoditi. Zato Bog najavljuje jedan potez u budućnosti, jedan znak, čudo: djevica će roditi sina koji će ostvariti Božji plan spasenja, ono što Izraelci i nakon tisuću Božjih intervencija nikako ne uspijevaju.

Isus je Emanuel

Izaijino proroštvo ispunit će se u Isusu. Marija je ta djevica koja je čudesno začela i rodila sina koji je ispunio sve ono što je Izaija najavio. No vidimo da Marija dijete nije nazvala Emanuel, nego Isus. Je li došlo do promjene plana ili je posrijedi nešto drugo?
U Bibliji ime nije samo oznaka za osobu nego također izražava ulogu koju netko ima u svijetu. Zato, kad Izaija najavljuje čudesno rođenje djeteta koje će se zvati Emanuel, on ne govori o imenu kojim će ga drugi oslovljavati, nego o njegovu životnom programu, o njegovoj ulozi u povijesti spasenja. To će dijete značiti da Bog boravi s ljudima. Isus je Bog koji se utjelovio i došao među ljude (usp. Iv 1,14) – on zaista jest Emanuel. Nadalje, njegovo ime, Isus, koje na hebrejskom glasi Ješua, znači ‘Bog spašava’. Isus je Bog koji spašava tako što se utjelovio i postao čovjekom. Ima li bolje definicije njegova životnog programa? U Evanđelju imamo vrlo zanimljivu igru riječi kada anđeo govori Josipu: „Ti ćeš mu nadjenuti ime [Bog spašava] jer će on spasiti narod svoj” (Mt 1,21).
Zanimljivo je spomenuti da Izaijino ime sadrži isti korijen kao i Isusovo: ono se sastoji od istih riječi i također se prevodi kao ‘Bog spašava’. Program proroka Izaije bio je navještaj Božjega spasenja, odnosno Isusova dolaska – dolaska onoga koji će to spasenje izvršiti. Zbog toga je Izaija najcitiraniji prorok u Evanđeljima. Vjerojatno ste primijetili da smo ga i u ovom razdoblju došašća često susretali.

Josip ulazi u povijest spasenja

Evanđelje govori o Josipu i njegovoj osobnoj drami koju je proživljavao zbog Isusova rođenja. Evanđelist Luka donosi opis navještenja Mariji, a Matej opisuje anđelovo navještenje Josipu; donosi nam izvještaj o njegovim kušnjama, vjeri i poslušnosti Božjoj riječi.
Josipovo ime također označava program njegova života: ono znači ‘Bog je dodao’ ili ‘Bog je uvećao’. Ako uzmemo cijelo Matejevo evanđelje u ruke, vidjet ćemo da odlomku o navještenju upućenom Josipu prethodi Isusovo rodoslovlje u kojem se naglašava lik kralja Davida (usp. Mt 1,1–17). Uočimo također da se i u svim današnjim čitanjima spominje David, odnosno njegova loza, njegovo potomstvo. David je bio pravedan kralj po Božjoj mjeri iz čije je loze trebao doći Mesija koji će osloboditi narod. Josip je bio Davidova roda, ali ne samo krvlju: on je, baš poput njega, bio pravedan i poslušan Božjoj riječi. Dakle, Bog preko Josipa Davidovu potomstvu dodaje Isusa. Preko Josipa Isus se ucjepljuje u lozu Davidovu te samim time i u cijelo čovječanstvo, koje Bog uvećava, diže na jednu višu razinu. Po Mariji je Isus naravno ušao u čovječanstvo, a po Josipu to čini pravno.

Zaključak

Ako želimo upoznati Isusa, mi se kršćani moramo vratiti svojim židovskim korijenima, jer Evanđelja ne možemo razumjeti ako ne razumijemo Židove onoga vremena i sva obećanja čije su ispunjenje oni iščekivali. Evanđelja su krcata aluzijama na starozavjetne događaje i proroštva koja je Bog u Isusu ispunio. Kada bi Židov iz antike krenuo čitati Evanđelja, vjerojatno bi se počeo tresti od uzbuđenja jer bi u njima prepoznao ispunjenje svega onoga za što je živio, i to na jedan nevjerojatan način.
Isusovo rođenje nije samo još jedna lijepa priča. Isus je početak novoga čovječanstva, središnji lik ne samo sveukupne povijesti nego i naših života. Božić nije samo obiteljski blagdan: on je radosna vijest koja govori da naš život uvijek ima smisao i budućnost te da strahu više nema mjesta jer je Bog s nama. Ako se Bog toliko brinuo za nevjernog Ahaza, kako onda neće za nas? Spreman nam je dati svaki potreban znak ili čudo kako bismo shvatili koliko nas ljubi – do te mjere da je dao svoj život za nas na križu.