Tko je moj Isus?
Treća nedjelja došašća – A
Čitanja: Iz 35,1–6a.10; Ps 146,6c–10; Jak 5,7–10; Mt 11,2–11
Uvod
Današnje evanđeosko čitanje započinje Ivanovim pitanjem o tome tko je Isus, a završava Isusovim odgovorom o tome tko je Ivan – najveći među rođenima od žene.
Tko je Isus?
Ivan se nalazi u tamnici i dobro nam je poznato kako ta drama na kraju završava, no Ivan ondje ne zapada u izvanjsku krizu – ne muči ga strah od gubitka života – nego proživljava unutarnju krizu. Prilikom krštenja na Jordanu bilo mu je jasno objavljeno da je Isus onaj koji treba doći i zbog toga je odmah poslao svoje najbolje učenike da ga slijede. No kada je u tamnici dočuo za „djela Kristova” (a Krist je grčki naziv za Mesiju), u njemu se počela rađati sumnja. Zašto? Zato što Isus nije bio onakav Mesija kakvoga je Ivan očekivao. On je cijeli život najavljivao pročišćenje naroda, sječu oholih i grešnih (Mt 3,7–12), a sad umjesto toga Isus ozdravlja bolesne, druži se s grešnicima i slično. Ivan se pita nije li možda krivoga pokazao te tako promašio cijelo svoje životno poslanje. Zato šalje svoje učenike da upitaju Isusa što on ima reći na njegovu dvojbu, jer nije bilo tako lako povezati Ivanove najave s Isusovim djelovanjem.
Isus daje odgovor, ali ne izravno. Poručuje učenicima da prenesu Ivanu kako „slijepi gledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje” (Mt 11,5). Ivan dobro poznaje Sveto pismo i zna da su proroci naviještali dan kada će se sve to zbiti, no oni nisu govorili da će to biti kada dođe Mesija, nego kada Bog dođe među svoj narod. Jedno od tih proroštava slušali smo u prvom čitanju. Čudesa koja Izaija ondje nabraja odgovaraju onome što Isus čini i što se ima dogoditi kada Bog dođe na zemlju, baš kao što je rečeno: „On sâm hita da vas spasi!” (Iz 35,4). Neće doći Božji prorok ili pomazanik, nego će sâm Bog doći i činiti spomenuta čuda. Dakle, iz Isusova odgovora možemo iščitati da on jest Mesija, ali nije samo Mesija, već Bog koji se utjelovio. U Evanđeljima Isus nikada nije izravno rekao: „Ja sam Bog”, ali je stalno svoje slušatelje upućivao na taj zaključak.
Ivan ispituje
Ivan nije jedini kojem Isus nije bio do kraja jasan jer nije ispunjavao zadana očekivanja. Farizeji su također imali neke svoje predodžbe o Mesiji u koje se Isus nije uklapao. No postoji jedna velika razlika između Ivana i farizeja: Ivan je bio spreman promijeniti svoju sliku o Bogu, a farizeji nisu. Oni su odabrali radije Isusa ubiti i skrivati činjenicu njegova uskrsnuća nego promijeniti sebe i svoja vjerska uvjerenja. Ivan šalje učenike s pitanjem za Isusa zato što je spreman slušati i promijeniti se. Dok se farizeji smatraju gospodarima znanja, Ivan sebe smatra slugom istine.
Prvi ljudi u edenskom vrtu bili su također u sličnoj krizi: pojavila su im se neka pitanja, no umjesto da odu k Bogu i s njim ih razjasne, oni su radije vjerovali zmiji i vlastitim fantazijama (usp. Post 3). Ivan svoje nedoumice donosi Isusu, postavlja pitanja, znajući da odgovori na njih mogu ugroziti cijeli njegov dotadašnji život, a potom – sluša. Sjetimo se da je Ivan bio glas koji viče, zapovijeda i opominje. Ali u ovoj situaciji on postaje malen i tih, spreman poslušati pouku. Tu je njegova veličina: u tome što se učinio malenim, poput Isusa (usp. Fil 2,6–11), čak i na onom području koje je definiralo njegovo poslanje i osobnost – u pitanju kakav Mesija treba biti.
Zaključak
Možda je na putu prema svetosti najteže odreći se krive slike o Bogu. Kad se čovjek obrati i upozna Isusa, s pravom osjeti da je to ono najbitnije: njega je cijeli život tražio, on je onaj za kojim čezne njegova duša, za koga je stvoren i koga će se čvrsto držati do kraja života. Tada prvi put osjeća da je našao smisao i spasenje. U srži je sve to istina, no mnogi će se iznenaditi kada kažem da je većina onoga što mislimo o Bogu zapravo naša projekcija i fantazija, a ne ono što Bog jest, jer smo mi ljudi vrlo ograničena bića. Rast u vjeri proces je trajnog čišćenja naše krive slike. Obraćenje je nešto što se treba događati stalno. Onaj tko se samo jednom obratio i tvrdoglavo se drži te slike Boga u kojoj je prvi put osjetio mir, na kraju završava u fanatizmu i nemiru.
Pod pojmom „slika Boga” ne podrazumijevam tek neko teološko shvaćanje, nego cjelokupan način na koji živimo svoju vjeru. To uključuje i oblik molitve, pripadnost nekoj zajednici ili pokretu, razne pobožnosti, tradicije, običaje… Ako je neki obred ili oblik molitve u jednom trenutku bio ključan za naš doživljaj Boga i naše obraćenje, ne znači da se toga trebamo držati do kraja života kao da je Sveto pismo. Možda je to bio samo prvi korak u našoj vjeri. Nećemo izdati Boga ako krenemo preispitivati te okolnosti i razlučivati što je tu bilo Božje djelo, a što ljudsko. Mnogi ljudi zaglibe u površnoj i nepromišljenoj vjeri jer su prelijeni Bogu postavljati pitanja ili ih je pak strah da će, ako je počnu propitkivati, izgubiti stečenu vjeru i ponovno završiti u kaosu.
Stara izreka kaže: tko tvrdi da je Boga spoznao, Boga je izdao. Strašno nam je naporno i teško propitkivanjem ugroziti vlastitu sliku o Bogu i priznati da je nešto što nas je toliko duboko definiralo možda bilo krivo. Čovjek se s vremenom umori od silnih preispitivanja i obraćenja, odustane od potrage za istinom, a na kraju počne i izbjegavati Boga. Suprotno tome, Ivan je u najvećoj krizi svoga identiteta tražio odgovore od Isusa. To je dobar put prema svetosti: ponizno dolaziti k Isusu i moliti ga da nam otkrije istinu o sebi i o nama.