Četvrta nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Sef 2,3; 3,12–13; Ps 146,6c–10; 1Kor 1,26–31; Mt 5,1–12a

Uvod

Kroz šest nedjelja pratit ćemo Isusov Govor na gori, koji započinje poznatim blaženstvima. Ona se smatraju središnjim zakonom njegova Kraljevstva.

Gdje je put ka sreći?

Kao što je Mojsije uzašao na brdo Sion i vratio se s Božjim zapovijedima za Božji narod, tako sada Isus uzlazi na uzvisinu kako bi dao nove zapovijedi za novi Božji narod. Ali zar Isus nije došao ukinuti ropstvo i donijeti slobodu (usp. Lk 4,18)? Zar sloboda ne znači ukidanje zapovijedi, a ne nametanje novih? Problem je u našem shvaćanju slobode. Sloboda nije mogućnost da činim stvari po svojoj volji, nego sposobnost da činim ono što je dobro, ispravno i pravedno. Slobodan nije onaj tko krši pravila, nego onaj koji ih zna jako dobro slijediti. Luka Modrić, na primjer, jedan je od najslobodnijih nogometaša upravo zato što je shvatio i potpuno usvojio pravila igre, a ne zato što ih je odlučio kršiti. Tako je i s pravilima velike igre života, pravilima stvarnosti. Onaj tko ta pravila shvaća i slijedi ih, taj postaje slobodan.

Isus u Govoru na gori donosi zakon, pravila, uputstva o tome kako postati slobodan i radostan. U njemu je nosiva riječ blago. Izvorna se riječ može prevesti i kao ‘sretan’, odnosno ‘sretni su oni’ (usp. Dj 26,2). Isus obećava da će onaj tko će slijediti njegove upute postati sretan. No ta sreća o kojoj Isus govori nije puko zemaljsko ushićenje, nego čovjekovo potpuno ostvarenje, koje se postiže u zajedništvu s Bogom.

Čežnja za srećom osnovna je čežnja našega srca. Svaki čovjek želi biti sretan: u neku ruku, sve što radimo, radimo zato što mislimo da će nas to usrećiti – na ovaj ili onaj način, prije ili kasnije. Ono za čime u konačnici čeznemo zapravo je sjedinjenje s Bogom. No, budući da je Bog nevidljiv i udaljen, a mi tjelesni i nestrpljivi, đavao nam podmeće kušnje u kojima obećava da će nam srce ispuniti stvari koje nisu Bog. Sve te pokvarene čežnje kojima želimo ugrabiti sreću možemo svrstati u četiri osnovne kategorije: bogatstvo, užitak, moć i čast. Govoreći o blaženstvima, Isus se obračunava s tom zemaljskom logikom i obećava da će sretan biti onaj tko će živjeti naizgled suprotno: onaj koji će biti siromašan, žalostan, nemoćan i ponižen.

Četiri pojedina blaženstva

„Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!” (Mt 5,3). Gledajući izvornu grčku riječ, ovo siromašni možemo prevesti kao ‘potrebni’ ili ‘ovisni’. Siromašan je onaj tko ima potrebu za drugim, tko ovisi o drugome, tko nije sam sebi dostatan. Zašto se neki ljudi toliko trude steći materijalno bogatstvo? Nadaju se da će im novac dati kontrolu nad vlastitim životom, da će novcem moći zadovoljiti sve svoje potrebe i da će ih on izbaviti iz svih nevolja. Misle da mir mogu zaraditi, a onda i kupiti. Ali naša duša može biti mirna samo s Bogom, samo ako naučimo upravljanje svojim životom prepustiti Bogu. Siromašan duhom, to je onaj tko ovisi o Bogu u svemu što čini. Isus ne želi romantizirati siromaštvo niti demonizirati bogatstvo, nego nas uči da živimo nenavezani na materijalna dobra, da nam u svim odlukama Bog bude na prvom mjestu.

„Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!” (Mt 5,4). Žalost djeluje kao suprotnost radosti. Isus ovdje smjera na one koji su ovisni o užicima: sretan si ako nisi ovisan o dobrim osjećajima, jer ćeš tako primiti pravu, neprolaznu utjehu, a ne varavi i prolazni zemaljski užitak.

„Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!” (Mt 5,5). Ove su riječi istovjetne onima u Psalmu 37, koji kaže: „Zemlju će posjedovati krotki, obilje mira oni će uživat’.” (Ps 37,11). Ako bolje pogledamo taj psalam, vidjet ćemo da on govori protiv srdžbe i nasilja, protiv toga da uzimamo stvari u svoje ruke kako bismo donijeli pravdu. Naprotiv, poziva nas da se pouzdamo u Boga. Moćnik je onaj koji se postavlja sucem nad drugima i koristi silom kako bi nametnuo svoju volju. Koliko god možda netko imao plemenite i dobre motive, Bog je taj koji će suditi. Iz njegove ruke dolazi pravda, a ne naše.

„Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!” (Mt 5,10). Progonstvo i prijezir suprotno su od iskazivanja časti, za čime mnogi toliko čeznu. No primijetimo da Isus nije proglasio blaženim svakoga tko je progonjen, nego samo one koji su progonjeni zbog pravednosti, tj. zbog vršenja Božje volje.

Krist je utjelovljenje blaženstava

Naveli smo tzv. četiri negativna blaženstva, možemo ih sažeti ovako: blago onomu koji poprima odlike koje svijet s prijezirom odbacuje. Ali Isus nije samo izrekao neka apstraktna pravila nego nam je pokazao i kako bi življenje blaženstava konkretno trebalo izgledati. Katekizam navodi da blaženstva „ocrtavaju lice Isusa Krista i opisuju njegovu ljubav” (KKC 1717). Sv. Toma Akvinski tvrdi: „Ako želite savršen primjer blaženstva, pogledajte raspetog Krista.” Koliko god to zvučalo apsurdno, raspeti Isus slika je sretnoga čovjeka. Stoga, ako i mi želimo biti sretni, moramo odbaciti sve što je Isus na križu odbacio: Bogatstvo i užitak? – On umire potpuno gol i u najvećoj mogućoj boli. Moć? – Isus se ne može ni pomaknuti. Čast? – Čak mu se i raspeti razbojnik izruguje.

Zaključak

Ipak, Isus nam obećava da to nije konačno stanje, da će se ono preokrenuti: žalosni će se utješiti, siromašni i progonjeni posjedovat će Kraljevstvo, a oni koji preziru nasilje, imat će vlast. To se i s Kristom dogodilo, ali tek nakon smrti. Ta će promjena i nas zadesiti u budućnosti, kada Božje kraljevstvo konačno zavlada među ljudima. Do tada smo pozvani – i u bogatstvu i u siromaštvu, i u patnji i u miru, i u časti i u progonstvu – držati svoj pogled uperen prema Bogu te od njega tražiti svu snagu, utjehu i radost.