Peta nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Iz 58, 7–10; Ps 112, 4–8a.9; 1Kor 2, 1–5; Mt 5, 13–16

Uvod

Kada bismo dobro poznavali izraelsku povijest, vidjeli bismo da „sol zemlje” i „svjetlost svijeta” nisu tek simpatične duhovne analogije, nego vrlo snažne i pomalo zastrašujuće istine o našem poslanju.

Sol

Današnji nam evanđeoski odlomak nudi dvije slike: sol i svjetlost. Iz njih možemo izvući brojne analogije koje govore o duhovnoj stvarnosti kojoj Isus pokušava podučiti učenike. Danas se sol prikazuje kao zlo koje uništava zdravlje – bolje da je ima što manje u svemu. Na mnogim se proizvodima proizvođači čak posebno hvale da su „bez dodane soli”. No u Isusovo je vrijeme sol bila nešto vrlo traženo i skupo. Kao i danas, upotrebljavala se da bi hrani dala okus (usp. Job 6,6), ali još više za to da bi se ona mogla konzervirati. Sol izvlači vlagu iz hrane pa tako dehidrirana može dugo stajati. Čovjek bi bez soli zimi umirao od gladi. No sol, ako se loše skladišti, može pokupiti vlagu, odnosno obljutaviti. Takva sol nije za hranu, ali može poslužiti za sprečavanje poledice: baca se van na cestu „da ljudi po njoj gaze” (Mt 5,13). Bljutava sol mora se baciti na cestu, jer ako slučajno završi na plodnoj zemlji, uništit će je i na njoj više ništa neće rasti.

Sol u Bibliji

Za tumačenje Evanđelja, međutim, nije nam toliko važno značenje nekog simbola u kulturi koliko u biblijskoj povijesti, jer je sve što je Isus govorio bilo utemeljeno prvenstveno na Božjoj riječi. A u njoj sol ima još jedno, vrlo važno značenje. U uputama o žrtvovanju koje je Bog ostavio židovskim svećenicima piše: „Svaku svoju žrtvu prinosnicu posoli. Ne ostavljaj svoje žrtve prinosnice bez soli saveza sa svojim Bogom: sa svakim svojim prinosom prinesi i sol.” (Lev 2,13). Nadalje: „Sve posvećene prinose što ih Izraelci podižu Gospodinu… To je savez osoljen, trajan pred Gospodinom, tebi i tvome potomstvu s tobom.” (Br 18,19). Sol je služila za konzerviranje, čuvanje hrane. Sve su žrtve morale biti posoljene u znak trajnosti i čuvanja saveza koji je sklopljen između Boga i Izraelaca. To je vjernika trebalo podsjećati da mu nije dovoljno samo prinijeti žrtvu da bi bio dobar s Bogom nego da mora vršiti i sve zapovijedi koje je Bog dao prilikom sklapanja toga saveza.

Kada Isus govori apostolima da su sol svijeta, ne želi tek reći kako su oni nosioci vjere koja svijetu daje smisao, čuva duše od propasti i slično, nego govori da su oni znak novoga saveza što ga je Bog u Kristu sklopio s ljudima. Crkva je sol – znak trajnosti Božjega saveza. Dokle god postoji Crkva, čovječanstvo ima nadu, a budući da je Isus obećao kako njegovu Crkvu „ni vrata paklena neće nadvladati” (Mt 16,18), možemo biti mirni.

Kada sol obljutavi

Riječ „obljutavi” (grč. mórainó) vrlo je zanimljiva u grčkom jeziku zato što ima dva značenja. Rjeđe označava već spomenuti gubitak okusa, a češće se prevodi riječju ‘poludjeti’. Pavao tako kaže: „Gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i pticâ, i četveronožaca, i gmazova” (Rim 1,22s). U Starome zavjetu možemo primijetiti da se nevjerovanje u Boga više puta naziva ludošću i bezumljem (usp. Ps 14,1; 53,2), a Pavao samo nastavlja u istom tonu. Sol koja je obljutavila, to je Crkva koja prestaje slaviti Boga i držati se saveza što ga je sklopila s Kristom te počinje služiti ovozemaljskim ciljevima. Umjesto istine traži konformizam, umjesto žrtve sigurnost, umjesto vječnog života čari prolaznoga svijeta. Takva Crkva nije ni za što! Ako se baci na Božju njivu, ispod nje ništa neće rasti, stoga će biti bačena na cestu da je ljudi gaze, jer je „poludjela”. Isus je ovdje vrlo odrješit i grub zato što, nažalost, nakon što osoba izbaci Krista iz svoga života, ponovno obraćenje nije moguće, kako piše u Poslanici Hebrejima: „Zaista, onima koji su jednom prosvijetljeni, i okusili dar nebeski, i postali dionici Duha Svetoga, i okusili lijepu riječ Božju i snage budućega svijeta, pa otpali, nemoguće je opet se obnoviti na obraćenje kad oni sami ponovno razapinju Sina Božjega i ruglu ga izvrgavaju.” (Heb 6,4–6). Ne govorimo ovdje o povremenim slabostima i padovima, nego o svjesnom otpadu od vjere nakon što je osoba istinski upoznala Boga.

Zaključak

Jedna rimska izreka kaže: Nil sole et sale utilius – Ništa nije korisno kao sunce i sol. Ništa nije beskorisnije od bljutave soli i svjetiljke skrivene ispod posude, odnosno od „poludjele” Crkve i „poludjelih” kršćana kojima u središtu života nije Krist. Nakon što smo okusili nebo u susretu s Bogom, nema više povratka, nema okretanja i nema opuštanja, jer tu đavao vreba da nas uništi. Trebamo se posve predati Kristu pa će onda po nama i sva naša okolina i cijeli svijet vidjeti i doživjeti Božje spasenje.