Peta korizmena nedjelja – A
Čitanja: Ez 37, 12–14; Ps 130, 1–8; Rim 8, 8–11; Iv 11, 1–45

Uvod

Prošlih smo nedjelja mogli čuti kako je grijeh uzrok našoj žeđi i kako nas grijeh osljepljuje, a danas nam Evanđelje predočava činjenicu da grijeh ubija. No Isusu ni smrt ne predstavlja problem: on nas u krštenju oslobađa smrti i daruje nam vječni život.

Isus je spreman umrijeti za nas

Lazarovo uskrišenje, opisano u današnjem evanđeoskom odlomku, nije tek još jedno čudo: ono je i znak što upućuje na otajstvo Isusova uskrsnuća i otkriva to otajstvo koje se pripremamo uskoro proslaviti. U današnjem se čitanju ističu tri istine o uskrsnuću kojima nas Isus želi podučiti.

Prva je istina ta da je Isus spreman umrijeti za svoje učenike. Posljednji put kada je bio u Jeruzalemu, tamošnji su ga Židovi htjeli ubiti (usp. Iv 11,8 ili Iv 7). Budući da bi zato povratak u Judeju (gdje su živjeli Marta, Marija i Lazar) za Isusa značio ozbiljno riskiranje života, učenici ga od tog puta odgovaraju, ali kada on ustraje u namjeri da ode k Lazaru, Toma dodaje: „Hajdemo i mi da umremo s njime!” (Iv 11,16). Smatrao je da Isus sigurno ide u smrt pa je pozvao ostale apostole da također pođu i poginu sa svojim učiteljem.

Možda bi bilo sigurnije da je Isus ozdravio Lazara na daljinu, onako kako je ozdravio satnikova slugu (usp. Mt 8,13), Kanaankinu kćer (usp. Mt 15,28) ili sina kraljevskog službenika (usp. Iv 4,50), no on je svima htio pokazati da je spreman umrijeti za Lazara, kojega naziva svojim prijateljem (usp. Iv 11,11). I premda Isus tada nije ubijen, Lazarovo je uskrišenje ipak bilo kap koja je prelila čašu: u nastavku Evanđelja čitamo da su ga nakon toga događaja farizeji čvrsto odlučili ubiti. Stvorenu će namjeru uspjeti ostvariti kada sljedeći put, o blagdanu Pashe, Isus kao hodočasnik bude došao u Jeruzalem. U to će vrijeme Isus na posljednjoj večeri svojim učenicima jasno reći da su oni njegovi prijatelji (usp. Iv 15,14–15) i da nema veće ljubavi od one „da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,13). Kao što je bio spreman umrijeti kako bi njegov prijatelj Lazar uskrsnuo, tako će sada zaista umrijeti kako bi njegovi prijatelji, njegovi učenici, uskrsnuli na vječni život. Mogao je spasiti svijet na daljinu, bez muke, ali htio nam je svima pokazati koliko nas voli: toliko da je spreman umrijeti za nas. Smatrao je da naš život vrijedi više od njegova. Veće ljubavi od te zaista nema.

Isusova moć nad smrću

Druga istina o uskrsnuću kojoj nas Isus želi podučiti jest njegova apsolutna nadmoć nad smrću. Isus je već prije uskrisio Jairovu kćer (usp. Mk 5), kao i sina udovice iz Naina (usp. Lk 7,11–17), no oni su uskrišeni istoga dana kada su umrli. Evanđelje nam u ovom slučaju dvaput naglašava da se sve zbiva četvrti dan otkako je Lazar umro (usp. Iv 11,17.39). Židovi su, naime, tradicionalno vjerovali da nakon smrti duša još tri dana boravi u tijelu i da bi se stoga na neki čudesan način osoba teoretski mogla vratiti u život. Nakon ta tri dana tijelo se počinje raspadati i više nema mogućnosti da čovjek ponovno oživi. Zato se Lazarovo uskrišenje razlikuje od prethodnih primjera: Lazar, naglašava se, nije samo umro, nego je bio potpuno mrtav. Dakle, ako Isus može uskrisiti čovjeka čije se tijelo već raspada, onda nema toga groba koji on ne bi mogao otvoriti ni mrtvaca kojem ne bi mogao vratiti život, kako nam se već u prvom čitanju najavljuje. Čak se i suhim kostima može vratiti život, baš kao što je prorokovao Ezekiel u redcima koji prethode onima iz današnjeg prvog čitanja (usp. Ez 37,5).

Ovo je čudesno uskrišenje bilo potrebno učenicima kako bi kasnije mogli shvatiti da Isus uistinu ima vlast nad svakom smrću: i nad vlastitom i nad smrću svakoga od nas. No Lazarovo je uskrišenje ipak bilo samo vraćanje na staro, bilo je tek privremeni povratak u prijašnji život (zato što je Lazar poslije svejedno morao ponovno umrijeti). Za razliku od toga, Isusovo će i naše uskrsnuće biti napredovanje u novi život.

Uskrsnuće i život

Sada dolazimo do treće istine o uskrsnuću. Kada Marta kaže Isusu kako zna da će njezin brat uskrsnuti o uskrsnuću tijela, kao i svi ljudi, Isus joj se suprotstavlja izgovarajući sljedeće riječi: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.” (Iv 11,25s). Ovdje nam Isus otkriva najveće otajstvo uskrsnuća, a to je da uskrsnuće i život nisu neka stvar ili neki događaj, već osoba. Na uskrsnuće ne trebamo čekati, nego ga trebamo već sada započeti živeći u Duhu, o čemu nam govori sv. Pavao u drugom čitanju. Trebamo umrijeti grijehu kako bi nas Duh mogao oživjeti.

Isus pojmove uskrsnuće i život povezuje u jedno: biti živ znači živjeti uskrsnuće, a to činimo po vjeri. Razvijajući osobni odnos s Isusom, po Duhu Svetome, mi već sada kušamo uskrsnuće koje ćemo u potpunosti živjeti kada Isus ponovno dođe i pozove svako usnulo tijelo da ustane. Stoga u današnjem navještaju zamjećujemo dva uskrsnuća: manje je vrijedno uskrsnuće ono Lazarovo, jer se Lazar vratio u stari život, no Marta je ispovjedila vjeru da je Isus „Krist, Sin Božji” (r. 27) te je tako po vjeri u Isusa uskrsnula na novi život, odnosno počela živjeti buduću stvarnost uskrsnuća – ostvarila je napredak prema vječnosti.

Zaključak

Zbog nekih drugih dijelova Evanđelja sv. Tomu i sv. Martu često prati loša reputacija: Toma je nevjeran (usp. Iv 20,25), a Marta prezaposlena (usp. Lk 10,41). Ali ovdje vidimo da Marta ispovijeda vjeru gotovo identično kao i apostolski prvak Petar (usp. Mt 16,16). Također, Petar nakon svoje ispovijesti vjere počinje odgovarati Isusa od odlaska u Jeruzalem govoreći da on ne smije umrijeti (usp. Mt 16,22). Toma pak ovdje pokazuje veću vjeru: ne odgovara Isusa od njegova poslanja, nego je spreman s njime ići i u smrt.

Svi su sveci imali svoje uspone i padove – to nazivamo rastom u vjeri. Zato se, kada padnemo, nemojmo sablazniti, nego još više zazivajmo Duha Svetoga da nas promijeni, sve kako bi stari čovjek napokon umro, a naš se život preobrazio u uskrsnuće.