Četvrta vazmena nedjelja – A
Čitanja: Dj 2, 14a.36–41; Ps 23, 1–3a.3b–4.5.6; 1Pt 2, 20b–25; Iv 10, 1–10

Uvod

Danas nije nedjelja naivnih ovaca, nego Dobrog Pastira, jer poanta ove analogije nije u tome da su vjernici ovce, nego da je Krist pastir.

Isusov glas

Svake se godine na polovici vazmenog vremena, tj. četvrte vazmene nedjelje, slavi Nedjelja Dobrog Pastira. Do sada smo u evanđeoskim čitanjima slušali o ukazanjima uskrslog Krista, a od danas slušamo neke ranije Isusove govore koji nas pripremaju za proslavu svetkovine Duhova.

U Isusovo doba ovčarstvo je bilo žila kucavica izraelskog gospodarstva i dio svakodnevice dobroga dijela ondašnjih Izraelaca. Ako se i sami nisu bavili time, svejedno su na svakom koraku mogli susresti pastire i njihove ovce. Mnoga su mjesta imala ovčinjak – prostor ograđen kamenom ogradom, najčešće u središtu naseljenog mjesta, u koji su pastiri dovodili svoje ovce da prenoće na sigurnom. Osim divljih zvijeri, bilo je tu i puno kradljivaca koji bi se rado dočepali jedne od njih.

Prijatelj mi je ispričao jednu zanimljivost koju je saznao dok je bio na duhovnim vježbama na Golom otoku. Tamo Rabljani ostavljaju ovce da slobodno pasu, a kada trebaju doći po njih, odu na otok i počnu zvati svoje ovce. Zanimljivo je da se samo ovce pastira koji doziva odazivlju i dolaze, jer te ovce poznaju glas svoga pastira. Druge ne žele prići. Slično je bilo i u Isusovo vrijeme: u ovčinjaku usred mjesta zajedno su se nalazile ovce više pastira, a izlazile bi samo ako bi ih zvao njihov pastir.

Isus poziva svoje učenike da nauče osluškivati njegov glas. Ovaj govor moramo staviti u kontekst trenutnog liturgijskog vremena: Isus uskoro ponovno odlazi, ali neće svoje učenike ostaviti same, bez vodstva. I dalje će nam govoriti, moći ćemo čuti njegov glas po Duhu Svetome, kojega ćemo slijediti kako bismo došli do dobre ispaše. No stvari se ipak kompliciraju: postoje neki drugi glasovi koji nas dozivaju i predstavljaju se kao oni koji nam žele donijeti slobodu, radost, sreću. To su tuđinci, kradljivci i razbojnici koji bi htjeli da idemo za njima kako bi nas ukrali, zaklali i pogubili (usp. Iv 10,10). Ovo je poprilično dobar opis raznih slatkorječivih idola koji nam puno toga obećavaju, a na kraju sve oduzimaju. Često nije tako lako prepoznati i razlikovati Isusov glas koji nam donosi život u izobilju od glasa lopova koji nam želi smrt. Kako znati koji je pravi put? Kao i sve druge vještine u životu, i to moramo naučiti. Nijedna se ovca nije rodila sa znanjem tko je njezin pastir, nego je prvo boravila s njime, slušala kako joj govori i kako je zove imenom, pa je s vremenom naučila tko je onaj koji joj donosi život.

Danas svi imamo mobitele i telefone koji prikazuju broj pozivatelja, no dok smo imali obične telefone, nismo odmah znali tko nas treba. Ipak, premda su tada mnogi ljudi na naše „Halo?” odgovarali samo s „Bok, ja sam”, mi smo istoga trena mogli prepoznati je li to naša baka, prijatelj ili netko treći, jednostavno zato što smo s tom osobom već puno puta razgovarali i naučili kako zvuči njezin glas. Ako želimo naučiti prepoznavati Isusov glas, moramo često komunicirati s njime, boraviti s njime, družiti se. Ali tu postoji jedna razlika: Isusov glas nećemo prepoznati po boji, nego po sadržaju njegova govora i po osjećaju koji donosi u našu dušu. Ako želimo upoznati Isusa, najbolji je način za to čitanje Svetog pisma! Razmatrajući Božju riječ, polako upoznajemo Boga i način na koji on govori; kušamo kako je biti u Božjoj blizini. Kada to naučimo, ako nam tko dođe s nekakvom idejom ili ponudom tvrdeći da radi u Božje ime, prvo ćemo stati i zapitati se: „Je li to Isus kakvog poznajem iz Evanđelja? Izaziva li ova osoba u meni osjećaj mira koji imam kada razmatram Božju riječ ili nemir i tjeskobu?” S lakoćom ćemo potom zaključiti je li riječ o našem Pastiru ili o lopovu.

Isus nije prvi koji uzima ovu sliku i njome opisuje odnos između Boga i ljudi. Tu sliku imamo na nekoliko mjesta u Starom zavjetu, a nalazi se i u današnjem psalmu, u kojem David Boga naziva svojim pastirom te zatim pjesmom opisuje sve što Gospodin kao pastir čini za njega: vodi ga sigurnim putem, štiti ga od neprijatelja i hrani. Ukratko – sve što trebamo, on nam daje.

Isus šalje Duha

Kao što pastir vodi svoje ovce, Isus se po Duhu Svetome brine da dobijemo sve što nam treba za život u punini. Duh Sveti nadahnjuje biskupe da vode vjernike sigurnim putem, daje nam različite darove da iz životnih borbi i kušnji možemo izaći kao pobjednici te, naposljetku, Duh Sveti čini da tjelesna hrana – kruh i vino – postaje naša duhovna hrana: tijelo i krv Kristova. Bez Duha Svetoga bili bismo kao ovce bez pastira, bili bismo izgubljeni i izgladnjeli, lak plijen divljim zvijerima i razbojnicima. Sveto pismo kaže: „Udarit će pastira i stado će se razbjeći” (Mt 26,31), što se nakratko i dogodilo kada nam je Isus bio oduzet na tri dana, ali po Duhu Svetome naš Pastir sada trajno ostaje s nama. Zato sa psalmistom možemo pjevati: „ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora” (Ps 23,1s).

Zaključak

Kada nas sljedeći put zbog naše vjere netko optuži da smo ovce, slobodno možemo odgovoriti: „Da bar jesam!” Da sam barem poput ovce koja ima beskrajno povjerenje u svoga Pastira, pa da svaki put kada me pozove na jelo pohrlim na euharistiju; da uvijek slijedim njegove putove ne skrećući ni milimetra; da ga puštam da otjera od mene sve kradljivce, lopove i razbojnike koji me obmanjuju svojim lažima; da tako živim u trajnome miru, znajući da će sve biti dobro jer je moj život u Božjim rukama. Da barem mogu reći da se u meni ostvaruju riječi svetoga Petra koje smo danas čuli! „Doista, poput ovaca lutaste, ali se sada obratiste k pastiru i čuvaru duša svojih.” (1 Pt 2,25)