Treća vazmena nedjelja – A
Čitanja: Dj 2, 14.22–23; Ps 16, 1–2a.5–11; 1Pt 1, 17–21; Lk 24, 13–35

Uvod

Izvještaj o putu u Emaus Isusova je mala škola kako Crkva treba tumačiti Bibliju.

Tumačenje učenika

„Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo?” (Lk 24,18). Luka je u svom Evanđelju često vrlo ironičan, a to vidimo i ovdje, jer Isus je jedini koji zna što se tih dana uistinu dogodilo u Jeruzalemu. No Isus pušta učenike da prvo oni objasne svoje viđenje. Promotrimo najprije kakve ih je zatekao: putovali su u Emaus i „razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo” (r. 14). Dakle, razgovarali su o događajima koji su poslije opisani u Evanđeljima. Slobodno to možemo proširiti i reći da su međusobno tumačili Isusov život, Božju riječ koju su čuli i vidjeli. No u tom su tumačenju napravili nekoliko ključnih pogrešaka koje, nažalost, i danas mnogi prave kada krenu čitati Bibliju. Prvo, oni su odlazili iz Jeruzalema: okrenuli su leđa ostatku zajednice i tumačili događaje bez zajednice koju je Isus iza sebe ostavio. Božju riječ ne možemo ispravno shvatiti ako živimo izvan Crkve. Nadalje, oni tumače život Isusa Nazarećanina, proroka. U Isusu su vidjeli čovjeka silna na djelu, ali ipak samo čovjeka: nisu shvatili da je on „Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga” (Mt 16,16). Božju riječ ne smijemo tumačiti naturalistički, promatrajući Isusa tek kao jednog mudrog čovjeka koji je činio velika djela i od kojega možemo puno naučiti o tome kako biti dobri ljudi. Dvojica iz Emausa ne vjeruju ni svjedocima koji su vidjeli prazan grob i čuli anđele kako govore da je Isus živ (Lk 24,22s). Naprotiv, oni ostaju zbunjeni jer su već unaprijed odlučili da su takve stvari nemoguće, baš kao što su zbunjeni svi oni koji ne vjeruju u Božje djelovanje među ljudima pa idu dotle da mrcvare biblijski tekst i biblijska svjedočanstva izmišljajući analogije i poučne priče sve dok ne zaniječu i samu činjenicu uskrsnuća. Ovakva naturalistička tumačenja nužno vode u snuždenost (r. 17) i beznađe (r. 21), jer ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je vjera naša (usp. 1 Kor 15,14), uzaludan je i život naš.

Isusova poduka

Isus učenike poprilično oštro kritizira da su bezumni i spora srca. Riječ bezuman poslije upotrebljava i sv. Pavao, označavajući njome one koji žive u grijehu ili su otpali od vjere (usp. Gal 3,1.3; 1 Tim 6,9; Tit 3,3). Suprotnost je bezumlju mudrost (usp. Rim 1,14). Izraz spora srca možda zvuči nešto nježnije, ali i u našem jeziku sporim nazivamo onoga koji ima poteškoća u zaključivanju, a srce u Bibliji predstavlja središte osobe. Isus im poručuje da su u svakom pogledu promašili, jer ne samo da ne vjeruju u ono što je on govorio nego ne vjeruju ni Božjoj riječi u Starome zavjetu, kojoj su bili poučavani od djetinjstva.

Ovdje nalazimo još jednu pogrešku u tumačenju Božje riječi. Iako su učenici dobro poznavali Pisma (jer su odgajani kao židovi), ipak nisu povezali ono što je Isus radio s onim što je otprije bilo najavljeno. Danas nažalost mnogi kršćani Novi zavjet shvaćaju samo kao nastavak Starog zavjeta, a zapravo su to dvije isprepletene niti iste Božje riječi koje se uvijek moraju čitati paralelno.

Isus započinje sa svojom podukom, s nečim što se danas zove tipologija. Razlaže cijeli Stari zavjet i tumači ga u svjetlu Novoga zavjeta: u starozavjetnim slikama pronalazi sve što je o njemu bilo najavljeno i pokazuje kako se sve to u njemu ostvarilo. Dok slušaju Isusa kako tipološki tumači Sveto pismo, učenicima gore srca (Lk 24,32) te počinju shvaćati da je Isus zaista uskrsnuo i da svjedočanstva žena koje su našle prazan grob nisu obične priče. Odjednom sve ono što su doživjeli s Isusom, pa i njegova strašna smrt, dobiva novo značenje, novu vrijednost. Prestaju biti bezumni i postaju mudri – postaju ljudi koji prepoznaju Božja djela. Ali Isusa i dalje ne mogu prepoznati jer im još nešto nedostaje.

Isus ostaje s učenicima

„Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše” (r. 30) – tek tada, s ovim opisom, koji odgovara opisu posljednje večere (usp. Lk 22,19), učenicima se do kraja otvaraju oči i oni prepoznaju Isusa. Zašto Isusa nitko nije prepoznao odmah nakon uskrsnuća i zašto sada tako dramatično nestaje? Isus želi da njegovi učenici zaborave fizički lik koji je imao prije uskrsnuća kako bi ga mogli prepoznati u euharistiji. Zašto nijedno Evanđelje ne donosi opis Isusova izgleda, makar i samo jednom riječju? Nigdje nema govora o boji njegove kose ili očiju, o njegovoj visini, o tome je li imao sve zube na broju… To je tako zato što bismo inače došli u veliku opasnost da Isusa tražimo zemaljskim očima, a ne očima vjere. Isus je iščeznuo pred očima apostola kako bi oni prestali gledati u njegovo tijelo koje će uskoro uzaći k Ocu i počeli gledati u ono tijelo koje će trajno ostati s njima – ono koje se nalazilo pred njima, na stolu.

Kao što je rečeno, on „uniđe da ostane s njima” (Lk 24,29). Isus nije otišao od učenika, nego je samo nestao pred njihovim očima. Njihovoj i našoj molbi da ostane s nama dao je najljepši mogući odgovor – euharistiju. Stoga, nakon što su zapravo proslavili euharistiju, učenici se vraćaju u zajedništvo Crkve, donoseći joj svoje radosno svjedočanstvo susreta sa živim Bogom.

Zaključak

Primijetimo također da su učenici prepoznali Isusa u lomljenju kruha (što je biblijski naziv za svetu misu) tek nakon što im je on protumačio Pisma. Bez Božje riječi, bez njezina čitanja i tumačenja, pričest nam je uzaludna: u njoj nećemo prepoznati Krista. Zato, kao što u pričesti pazimo da ni najmanja čestica slučajno ne padne na pod te tako bude obeščašćena, s jednakom ljubavlju pazimo i na to da svaka Božja riječ koja se izgovara u svetoj misi ne bude uzalud izgovorena i da Bog u njoj tako ne bude obeščašćen. Sveto pismo, odnosno Božja riječ, naizvrsnije se tumači i naviješta u svetoj misi, a najbolja je priprema za susret s Isusom u svetoj pričesti upravo susret s njime u njegovoj Riječi.