Druga vazmena nedjelja – A
Čitanja: Dj 2, 42–47; Ps 118, 2–4.13–15.22–24; 1Pt 1, 3–9; Iv 20, 19–31

Uvod

U uskrsnom vremenu u čitanjima promatramo nastanak i život prve Crkve. Nakon uskrsnuća način života i zajedništvo među apostolima stubokom su se promijenili.

Ivanovo svjedočanstvo

Kada je pisao svoje Evanđelje, evanđelist Ivan našao se pred velikim problemom: bio je posljednji živi svjedok uskrslog Isusa. Što će biti s Isusovom porukom kada umru Ivan i njegovi učenici? Kako spriječiti da događaj Isusova uskrsnuća ne preraste u neku legendu ili običnu poučnu priču, nego da ostane živo i autentično svjedočanstvo o Bogu koji je zahvatio u povijest? Ivan mora svoje čitatelje, koji će njegovo Evanđelje imati u rukama dugo nakon što njega više ne bude na ovome svijetu, uvjeriti da je on zaista vidio čovjeka koji je uskrsnuo od mrtvih, čovjeka koji je ujedno Sin Božji i Bog sâm. Vrlo težak zadatak! Imajući ovo na umu, možemo vidjeti da se ta nit vodilja provlači kroz cijelo Ivanovo evanđelje: svako malo evanđelist nas uvjerava da to što on piše nisu neke priče koje je čuo, nego stvarni događaji koje je svojim očima vidio i za čiju istinitost jamči čitavim svojim bićem (usp. Iv 1,14). Današnje evanđeosko čitanje predstavlja vrhunac tog Ivanova lajtmotiva – lajtmotiva gledanja i vjerovanja.

Epidemija nevjerovanja

Nakon Isusova uskrsnuća imamo cijeli niz nevjerovanja tuđemu svjedočanstvu. Učenici ne vjeruju Mariji Magdaleni ni dvojici iz Emausa (usp. Mk 16,11.13), a Toma ne vjeruje učenicima, svojim bliskim prijateljima s kojima je proveo posljednje tri godine (usp. Iv 20,25). Čemu toliko opiranje i tvrdoglavost? Možda je glavni uzrok to što su se svi u sebi pitali treba li vjerovati svjedočanstvu osobe koja ga donosi umjesto da se pitaju treba li vjerovati Isusu. Oslanjali su se na riječi svjedoka, a ne na Božju riječ.

Prošle smo nedjelje slušali kako su Petar i Ivan našli prazan grob. Tamo Ivan „… vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.” (Iv 20,8s). Nitko se nije ni pokušao sjetiti što je Isus govorio dok je bio s njima, kako je najavljivao da će nakon svoje smrti uskrsnuti (usp. Mt 16,21; 17.22s; 20,17–19). Svi su bili otpali od Božje riječi i počeli se oslanjati isključivo na ono što vide tjelesnim očima. U židovstvu su dva svjedoka bila dosta da se donese presuda, a Toma je pred sobom imao njih desetak, no ni to mu nije bilo dovoljno za vjeru. S pravom se možemo zapitati je li itko od njih u tom trenutku molio Boga da im razjasni što se zapravo događa ili su samo mozgali, oslanjajući se isključivo na svoje snage, sve dok Isus nije odagnao njihov strah svojom prisutnošću.

Ponovni poziv učenicima

Ne možemo ne primijetiti paralelu između ukazanja uskrslog Isusa na kraju Ivanova evanđelja i događaja u prvom poglavlju iste knjige kada učenici prvi put susreću Isusa. Tada su jedan drugomu radosno svjedočili: „Našli smo Mesiju!” (Iv 1,41.45) slično kao što sada govore: „Vidjeli smo Gospodina!” (Iv 20,25). U Isusovu pozivu Tomi da dođe, stavi prst i dotakne njegove rane, odzvanja onaj poziv koji je još na početku njihova poznanstva Isus uputio znatiželjnim učenicima: poziv da dođu i vide gdje stanuje (usp. Iv 1,39). Kao što je tada Natanaelu otkrio da poznaje njegove dubine, njegove skrivene sumnje, čežnje i želje, nakon čega je Natanel ispovjedio vjeru u Sina Božjega (usp. Iv 1,48–51), tako sada Tomi otkriva da zna sve njegove misli i sumnje, a Toma pada ničice i ispovijeda vjeru u uskrsloga Krista.

Isus ponovno okuplja svoje učenike, ali ovoga puta stvara novo učeništvo – ono će se razlikovati od bilo koje dotadašnje zajednice učenika. Njegovi će učenici živjeti zajedno, okupljeni oko Isusa (Iv 20,26), naviještati čuda zapisana u Pismu (r. 31) te djelovati u sili i snazi Duha Svetoga (r. 22).

Zaključak

Na samom kraju svog Evanđelja, nakon što smo čitali o svim čudima koja je Isus učinio, Ivan nas poziva da postanemo Kristovi učenici, da ga priznamo Gospodinom i Bogom. Iako Isusa nismo vidjeli zemaljskim očima, mi smo također ti za koje on kaže: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” (r. 29) i možemo ga susresti u knjizi u kojoj su njegova čudesa zapisana – u Svetom pismu. Upravo se razmatrajući Božju riječ možemo uvjeriti da je Isus zaista živ, jer ta je Riječ nadahnuta Duhom Svetim. Dok čitamo, Bog progovara našem duhu: mi ga svojim duhovnim osjetilima možemo doživjeti, možemo čuti njegov uskrsni pozdrav, staviti svoj prst u njegove rane i osvjedočiti se u to da svjedočanstvo apostola nije puka priča, nego živa Božja riječ. Tada, poput Samarijanaca, možemo reći: „Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.” (Iv 4,42).