Peta vazmena nedjelja – A
Čitanja: Dj 6, 1–7; Ps 33, 1–2.4–5.18–19; 1Pt 2, 4–9; Iv 14, 1–12

Uvod

Isus govori da uskoro odlazi od nas, a Tomu zanima kako možemo doći do njega, jer sami ćemo teško opstati u ovakvom svijetu.

Otajstvena ženidba Krista i Crkve

Evanđelje koje smo čuli dio je Isusova govora na posljednjoj večeri. Netom prije rekao je učenicima da će ga jedan od njih izdati, a Petru da će ga tri puta zatajiti. Dolazi vrijeme velike kušnje: apostoli će ostati sami jer će im Učitelja uskoro uzeti. Zato ih Isus unaprijed priprema, ulijeva im nadu u budućnost kako ne bi pali u očaj. Možda se pitamo zašto Crkva stavlja ovo čitanje baš u vazmeno vrijeme, kada smo već obilježili Isusovu Muku i proslavili njegovo uskrsnuće, ali uočimo da je kontekst vrlo sličan jer se sada Isus opet sprema otići: uzići će na nebo kako bi nam ondje pripravio mjesto, da i mi jednom dođemo k njemu.

Kako bismo razumjeli Isusov slikovit govor, moramo zaći malo dublje u okolnosti njegova vremena, odnosno u detalje ondašnjih ženidbenih običaja. U židovstvu, kada bi se mladić i djevojka zaručili, to je takoreći bila gotova stvar. Datum vjenčanja nije bio pitanje njihova odabira, nego više pitanje praktične pripreme. Naime, zaručnik je nakon zaruka imao obavezu na zemlji svoga oca, koju je dobio u baštinu od samoga Gospodina, sagraditi kuću u kojoj će par zajedno živjeti. Na dan vjenčanja priređivala se svadbena procesija u kojoj bi, uz pratnju obitelji i prijatelja, mladenci ušli u svoj novi dom, gdje bi potom konzumirali sklopljeni brak. Isus se služi ovom slikom kako bi opisao odnos između sebe i Crkve: Isus je zaručnik, a Crkva je njegova zaručnica (usp. Mt 9,15; Iv 3,29; Ef 5,21–33). On odlazi na Očevu zemlju kako bi pripravio zajednički dom, a zatim će doći po svoju zaručnicu i u svečanoj je svadbenoj povorci odvesti na pripravljeno mjesto „i bit će njih dvoje jedno tijelo” (Post 2,24; usp. Otk 22,2).

Božje prebivalište

U današnjem evanđeoskom ulomku imamo jednu jezičnu zanimljivost, jer Isus kaže: „U domu Oca mojega ima mnogo stanova.” (Iv 14,2). Grčka riječ moné, koja je ovdje prevedena izrazom ‘stanovi’, izvorno znači ‘prebivalište’. Posebno je zanimljivo da se ova riječ u cijelom Novom zavjetu upotrebljava još samo jednom, i to u ovom istom poglavlju, u dijelu koji ćemo slušati iduće nedjelje: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.” (r. 24). Drugi bi se dio tog citata mogao izreći i ovako: „k njemu ćemo doći i kod njega imati prebivalište” (grč. moné). Dakle, Božje je prebivalište i u nebu i u čovjeku. Kršćanstvo nije religija koja živi isključivo od nade u budućnost, odnosno za onaj dan kada će Isus doći, ispraviti svaku nepravdu i dati nagradu svima koji su bili vjerni. To idealno stanje koje iščekujemo, dobrim dijelom možemo živjeti već u sadašnjosti – tako da neprestano izgrađujemo svoj odnos s Bogom. Isus govori o „domu Oca mojega” (r. 2), ali taj dom nije neko fizičko mjesto (iako je Isus fizički uzašao na nebo), nego je riječ o odnosu, o boravku u Božjoj blizini. To je odnos koji je toliko dubok i intiman da ga se uspoređuje s bračnim sjedinjenjem. Ova se usporedba provlači kroz cijelu Bibliju, a o njoj su na temelju vlastitog iskustva govorili i brojni sveci i mistici.

Za iskustvo neba ne moramo čekati tjelesnu smrt i uskrsnuće, nego trebamo uistinu živjeti onu duhovnu smrt kroz koju smo prošli u krštenju. Tada smo umrli grijehu, svijetu i zemaljskoj propadljivosti te u svojoj duši napravili prostor za Boga, da on dođe i nastani se u nama. Isus poručuje kako on i Otac dolaze k onima koji njega ljube, a tko ga ljubi, taj čuva njegovu riječ (usp. r. 24). Mnogi pitaju kako doći do Boga. Odgovor je – nikako! Trebamo pustiti Boga da dođe k nama, jer on to želi i jedva čeka, ali mu moramo pripraviti prikladno prebivalište. Ako nam je duša prepunjena svakakvim sadržajima, za Boga ondje nema dovoljno mjesta. Što ćemo više čistiti svoju nutrinu i izbacivati iz nje sve raspadljivo i prolazno, to će više Bog u nama boraviti. Put koji vodi do toga jest opsluživanje Božje riječi. Ljubimo Boga tako što ćemo čuvati njegovu riječ misleći o njoj i vršeći je.

Kažu da su mobiteli izumljeni da ljudima uštede vrijeme… ali u kakvu li se samo okrutnu šalu to pretvorilo! Umjesto da nam suvremene tehnologije pomognu da imamo više vremena za molitvu i rast u vjeri, one su postale naš novi gospodar. No nisu samo ovisnosti o novim tehnologijama te koje nam kradu vrijeme za molitvu: đavao tu obično djeluje vrlo suptilno. Tako u prvom čitanju imamo jednu rečenicu koja ljudima današnjeg mentaliteta može djelovati sablažnjujuće: „Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova.” (Dj 6,2). Apostoli su provodili dosta vremena u molitvi i razmatranju Svetoga pisma pa se nisu stizali pobrinuti za brojne siromahe oko sebe i druge slične potrebe. Smatrali su da bi bilo nepravedno zapostaviti molitvu radi pomaganja siromašnima, no nisu mogli jednostavno okrenuti glavu, nego su imenovali đakone kako bi se oni posvetili tim problemima.

Zaključak

Čovjekovo je poslanje sjediniti se sa svojim stvoriteljem. To postižemo nasljedovanjem Isusova života, jer on je naš Put (Iv 14,6): cijeli njegov život, njegove riječi i djela. A sve to imamo u Svetom pismu! Mnogi ljudi zapostavljaju molitveni život pod izgovorom hvalevrijednih obaveza pomaganja drugima, ali apostoli nam poručuju da to nije ispravno.

Jednom se kardinal Comastri, još dok je bio biskup, susreo sa svetom Majkom Terezom, koja ga je odmah upitala: „Koliko sati dnevno molite?” Biskup se pokušao obraniti: „Majko, mislio sam da ćete govoriti o milosrđu i pozvati me da još više ljubim siromašne. Zašto me pitate koliko sati dnevno molim?” Odgovorila je: „Dijete, bez Boga smo presiromašni da bismo mogli pomoći siromašnima. Zapamti: ja sam samo siromašna žena koja moli. Kada molim, Bog stavlja svoju ljubav u moje srce da ja mogu ljubiti siromašne. Po molitvi!”¹