Presveto Srce Isusovo – A
Čitanja: Pnz 7, 6–11; Ps 103, 1–4.6–8.10; 1Iv 4, 7–16; Mt 11, 25–30

Uvod

Isus je „krotka i ponizna srca” (Mt 11,29). To nisu puki termini koji označavaju nečiju lijepu osobnost, nego životni program koji je nužan za ulazak u Božje kraljevstvo.

Poziv na nasljedovanje

Slavimo svetkovinu Presvetog Srca Isusova. U biblijskom govoru srce predstavlja središte osobe, stoga kada govorimo o Isusovu srcu, govorimo o samom Božjem središtu, a to je ljubav. Kada spomenemo ovaj blagdan, vjerujem da si svi možemo predočiti neku sliku ili kip gdje imamo prikaz Isusova srca iz kojeg plamti vatra i vidljivi su biljezi Muke. I jedno i drugo simbolizira njegovu ljubav za nas. Osim samog Isusova srca, takva umjetnička djela često prikazuju i Isusa kako rukom pokazuje na svoje srce. To je poziv na nasljedovanje koji se može iščitati i iz današnjeg evanđeoskog ulomka, u kojem nam Isus upućuje riječi: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.” (Mt 11,28).

Isus riječ dođite u Matejevu evanđelju upotrebljava još samo tri puta, ali svaki put u kontekstu poziva ljudima da uđu u njegovo kraljevstvo: kada Petru i Andriji govori da pođu za njim (usp. Mt 4,19), potom u prispodobi o kralju koji poziva ljude na svadbenu gozbu (usp. Mt 22,4) te naposljetku u govoru o posljednjem sudu, kada će milosrdni biti pozvani da prime u baštinu njegovo kraljevstvo (usp. Mt 23,34). Dakle, riječ dođite nije samo poziv na zajedništvo nego i na nasljedovanje, što potvrđuje i poruka iduće rečenice iz današnjeg čitanja: „učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca” (Mt 11,29).

Čovjek je umoran od laži

Kakav je to odmor koji Isus nudi? Zbog čega je to čovjek izmoren i opterećen? Odgovor možemo naći na kraju Knjige Sirahove, u dijelu na koji se Isus u svom govoru snažno oslanja: „Priđite k meni, vi nepoučeni, u mojoj školi sjedite. Zašto da u tom oskudijevate, i da vam duše toliko žeđaju? [P]odmetnite vrat svoj pod njen jaram i neka vam duše prihvate pouku.” (Sir 51,23s.26).

Ovdje je riječ o božanskoj mudrosti koja se sastoji u shvaćanju ljepote Božjega zakona, koji se u Bibliji često uspoređuje s jarmom (Jr 5,5; Hoš 10,11). Paradoksalno je da čovjek može naći svoju radost, sreću i ispunjenje upravo u pokoravanju Božjoj riječi. Zato Isus kaže: „Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako” (Mt 11,30), ili parafrazirano: „Možda Božje zapovijedi izgledaju kao da su teške, kao da će dokinuti tvoju slobodu i radost, no vjeruj mi, jedino slušajući Božju riječ naći ćeš spokoj duši svojoj.” (usp. Mt 11,29).

No što čovjek radi? Budući da nema mudrosti, buni se protiv Božjeg jarma jer misli da će naći slobodu tek kada ga zbaci. Jako dobro o tome govori prorok Jeremija: „Da, odavna ti slomi jaram svoj, raskide veze što te vezahu i reče: ‘Neću da robujem.’ Pa ipak, na svakom povišem humu, pod svakim drvetom zelenim lijegao si k’o bludnica.” (Jr 2,20).

Nije se čovjek jučer sjetio da bi mogao Božje zakone odbaciti. Vidimo li što Jeremija govori? Kada čovjek skine sa sebe „jaram” Božjega zakona, Božje riječi, nužno će na sebe staviti neki drugi jaram, a taj drugi jaram sigurno vodi u patnju, propast i smrt. Pogledajmo oko sebe ljude koji su se, kako kažu, „oslobodili okova religije i crkvene indoktrinacije”. Gdje su sada i što rade? Jesu li radosni i ispunjeni? Ili drhte na koljenima pred bogom neke ideologije, paralizirani tjeskobom i nemirom skrivaju svoje rane, oskudijevaju i žeđaju za mudrošću, izmoreni i opterećeni đavolskim lažima?

Postoje samo dva puta: ili ćemo slijediti Božje zakone, koji vode u život, ili zakone nekakve ideologije, koji vode u smrt. Već smo spominjali da ovca bez pastira nije slobodna, nego lak plijen divljih zvijeri. Kada Isus kaže „dođite”, on nas poziva da odbacimo jaram zemaljskih ideologija, da uzmemo njegov i da naučimo biti poput njega: krotka i ponizna srca.

Isusov program

Biti krotak znači potpuno se podložiti Božjoj volji, a u korijenu je pridjeva ponizan riječ nisko. Dakle, ponizan je onaj koji sebe uvijek drži manjim od Boga, za razliku od oholica i graditelja Babilonske kule. Također, ako proučimo kako ove riječi primijeniti na naš odnos s drugim ljudima, vidjet ćemo da je u Bibliji krotak onaj koji na ljudsko nasilje ne odgovara novim nasiljem, nego se uzdaje u Boga. O tome poučava Psalam 37, u kojem se govor o stišavanju vlastitoga gnjeva (usp. Ps 37,1–10) zaključuje riječima: „Zemlju će posjedovati krotki, obilje mira oni će uživat’.” (Ps 37,11). Ja bih vam ovaj psalam preporučio moliti svaki put nakon gledanja „Dnevnika” jer primjećujem da praćenje vijesti mnogima oduzima mir i izaziva gnjev. Nije ni čudo kada svjedočimo tome da se zlo, preko raznih ideologija i lažnih učitelja, neometano širi i povlači ljude u propast. Ipak, umjesto da proklinjemo i jadikujemo zbog toga što živimo u vremenima vladavine bezboštva, možda trebamo uvidjeti da je baš to prava prilika za Crkvu: kada lažni bogovi dovedu ljude u stanje očaja, puno je lakše pozvati ih da dođu u Božje kraljevstvo i tamo nađu mir.

Tu na scenu stupa poniznost. Biti ponizan u susretu s drugim čovjekom znači smatrati da njegov život vrijedi više od mojega. Da Isus nije imao takvo srce, ne bi nikada dao svoj život za nas. Najlakše je drugu osobu odbaciti, maknuti iz svoga vidokruga, jer onda je problem riješen: ne moram više moliti i postiti za nju, ne moram joj naviještati evanđelje, ne moram ništa – jednostavno sam zaključio da je nepopravljivo loša, da je poput tumora kojega treba bez milosti ukloniti. Takvo srce nije Isusovo srce.

Zaključak

Nedavno je jedan španjolski biskup, komentirajući u intervjuu razočaranja koja iza sebe ostavljaju razne ideologije, rekao: „Vidimo koliko puno slomljenih i ranjenih, koji su vidjeli da nasilje nad stvarnosti vodi isključivo nesreći, kuca na vrata Crkve.”¹ Mjesec lipanj postao je mjesec velikog duhovnog okršaja: s jedne je strane ideologija koja u ime ostvarenja osobne sreće zahtijeva lomljenje svakog jarma moralnih normi, a nasuprot njoj stoji Presveto Srce Isusovo, koje pokazuje da je upravo prihvaćanje Isusova jarma jedini put u život. Nama je kršćanima jasno koji je put ispravan, no često nam nije jasno kako se danas ponašati, kako na sve to odgovoriti. Isus kaže da se učimo od njega – da budemo krotka i ponizna srca. To znači da ja, ako sam istinski Kristov učenik, nikada ne smijem pribjegavati srdžbi i nasilju, pa ni unutar svoga srca, a sebe trebam držati manje vrijednim od onoga koji stoji nasuprot meni. Jer kada taj zavedeni čovjek naposljetku dođe do dna, njegovo će srce krenuti tražiti Boga. Kao kršćani imamo dužnost pobrinuti se da on tada u nama ne vidi neprijatelje, nego da može prepoznati Isusov lik – lik onoga koji ga je cijelo vrijeme strpljivo čekao, trpeći sve udarce i nasilje, iščekujući trenutak kada će kroz njegovu gluhoću napokon prodrijeti riječi: „Dođi k meni! – Ja ću te odmoriti!”