Deseta nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Hoš 6,3–6; Ps 50,1.8.12–15; Rim 4,18–25; Mt 9,9–13

Uvod

Farizeji snažno prosvjeduju zbog toga što se Isus druži s grešnicima. Nije tu riječ o mržnji prema onima koji ne poštuju Božji zakon ili pak onima koji surađuju s rimskim vlastima, nego za to postoje ozbiljni teološki razlozi.

Izoliranje bolesnog

Gledajući povijest spasenja, možemo vidjeti da se grijeh među ljudima širio poput zaraze: ako bi se i samo jednog grešnika počelo tolerirati, ubrzo bi se cijeli narod našao u otpadu od vjere. Sjetimo se također da prije Isusa nije postojao lijek za grijeh jer nisu postojali sakramenti. Jedini način za zaustavljanje zaraze grijehom bilo je isključivanje grešnika iz zajednice, baš kao što liječnik odstranjuje bolesno tkivo ili ud da spasi cijeli organizam. U skladu s tom analogijom, Bog u Levitskom zakoniku za teške moralne prekršaje propisuje smrtnu kaznu ili izgon (usp. Lev 20,1–21). Jedino se takvim sredstvima narod tada mogao spasiti od propasti (usp. Ps 104,35).

U Isusovo je doba Izrael bio okupiran i Židovi nisu imali vlast pogubljivati ljude (usp. Iv 18,31). Stoga je najviše što su mogli učiniti bilo to da žive potpuno odvojeno od onih sugrađana koji su otpali od Božjeg zakona, da s njima nemaju nikakva posla te tako čuvaju sebe i zdravi dio zajednice od zaraze. To nije bila loša taktika – upravo je takvo ponašanje sačuvalo vjeru od nestajanja.

Dolazak liječnika

Zato je potpuno razumljivo gunđanje farizeja (a vjerujem i mnogih drugih pobožnih i iskrenih Židova) zbog Isusove odluke da bude blizak s javnim grešnicima, odnosno ljudima koje su oni smatrali nepopravljivo lošima. No nitko od njih nije znao za jedan ključan detalj. Naime, Isus nije poput drugih ljudi. Svaki drugi čovjek u dodiru s grijehom biva zaražen, no s Isusom imamo obrnut proces: grešnik u susretu s njime biva očišćen – „i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze” (Iv 1,5).

Kontekst Matejeva evanđelja

Neposredno prije događaja iz današnjeg čitanja u Evanđelju imamo izvještaj o ozdravljenju uzetoga (usp. Mt 9,1–8), gdje Isus tome čovjeku govori: „Hrabro, sinko, otpuštaju ti se grijesi” (r. 2) te potom u raspravi s pismoznancima izgovara poznate riječi: „Ta što je lakše reći: ‘Otpuštaju ti se grijesi’ ili reći: ‘Ustani i hodi’? Ali da znate: vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!” (r. 5s). Zatim govori uzetom čovjeku da ustane, i on „usta te ode kući” (r. 7). Dakle, neposredno prije no što će pozvati Mateja, Isus otvara temu otpuštanja grijeha.

Promotrimo sada još širi kontekst današnjeg evanđeoskog odlomka. On je dio veće cjeline koju čine 8. i 9. poglavlje a kojoj  biblijski komentatori vole dati naslov „Deset čuda” jer sadrži opise niza Isusovih čuda, od kojih su većina ozdravljenja bolesnih. Iako Matejev poziv mnogi ne ubrajaju među čudesa, vidjet ćemo da je upravo to najveće čudo od svih o kojima se tu izvještava. Ostala čuda možemo promatrati kao dodatni kontekst za ovo čudo, zato što ona slikovito opisuju stanje duha u koje je Mateja doveo njegov dotadašnji život: grijeh nas poput gube odvaja od zajednice (usp. Mt 8,1–4), paralizira nas poput bolesti (usp. Mt 8,5–9.14; 9,1–7), zatvara nam oči (usp. Mt 9,27–31), oduzima nam govor (usp. Mt 9,32–34), život nam pretvara u oluju (usp. Mt 8,23), stavlja nas pod vlast sila zla (usp. Mt 8,28–32) te nas u konačnici vodi u sigurnu smrt (usp. Mt 9,18–25). Matej je u duhovnom smislu bio sve spomenuto – gubav, paraliziran, slijep i nijem, pod vlašću zloga i na putu u vječnu propast – ali Bog ga je pozvao i od toga izbavio.

U Ivanovu evanđelju Isus najavljuje da će onaj koji u njega vjeruje činiti i veća djela nego što su njegova (usp. Iv 14,12). Sv. Augustin taj redak komentira tumačeći da je „opravdanje bezbožnika veće djelo od stvaranja neba i zemlje”, jer „nebo i zemlja će proći, dok spasenje i opravdanje izabranika neće proći nikada.”¹ Zbog toga Matejevo obraćenje i otkupljenje možemo smatrati najvećim čudom i vrhuncem ovoga dijela istoimenog Evanđelja.

Matej je ustao od mrtvih

Evanđelist Matej u ovom autobiografskom izvještaju pažljivo bira riječi kojima će opisati svoj poziv: ne kaže samo da je bio u carinarnici nego i da je sjedio. Sjedenje je stanje na pola puta između ležanja, koje predstavlja smrt (usp. Mt 8,14; 9,2) i stajanja, koje predstavlja uskrsnuće. Kada Isus ozdravi osobu koja je bila teško bolesna ili je umrla, u Evanđelju se kaže da je ona ustala (grč. anistémi ili egeiró; usp. Mt 8,15; 9,25; 14,2). U našem se prijevodu često upotrebljava glagol uskrsnuti, ali grčki izvornik takvu riječ ne poznaje – tamo doslovno piše ustati. Štoviše, sâm Isus za sebe govori da će ustati nakon što bude ubijen (usp. Mt 16,21; 17,23; 28,6). Tako i Matej na Isusov poziv „usta” (Mt 9,9), baš kao i onaj uzeti čovjek samo dva retka prije. Matejevo je ustajanje duhovno uskrsnuće, početak jednog novog, promijenjenog života.

Isus te poziva da ustaneš

Ne znamo što je sve kumovalo ovoj Matejevoj odluci ni zašto se tako lako odazvao, ali on je ustao. Isus danas poziva i brojne druge da ustanu i riješe se svoje carinarnice, svojih duhovnih bolesti, paraliza i oluja, ali oni, nažalost, ne vjeruju da je tako veliko čudo moguće… barem ne za njih. Mnogi ljudi ne idu na ispovijed jer misle da im ne može biti oprošteno, da ne postoji način da se iskupe za svoje grijehe. Kakva je to đavolska logika?! Kao da se za male grijehe možemo iskupiti! Je li Bog umro za one koji malo griješe ili za sve grešnike?

Osnovni je problem u ovom stavu to što čovjek tako opet gleda samo u sebe, u svoje grijehe i slabosti, a ne u Boga – ne vidi njegovu milost i njegovu ljubav. Definicija je milosti da je ona besplatna, nezaslužena Božja pomoć. Mi za nju ne možemo ništa učiniti niti možemo Bogu ičim uzvratiti. On to od nas i ne traži – to su samo naše skrupule. On jednostavno poziva da ustanemo i idemo za njim, a putem ćemo rješavati sve slabosti i natruhe zla koje su još ostale.

Zaključak

„Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima.” (Mt 9,12). Isus je liječnik koji je na svijet donio lijek za bolest grijeha, a taj se lijek sastoji u tome da budemo s njime. To je terapija za sve bolesti duha: biti s njime, doći u njegovu prisutnost! Tako činimo u molitvi, u klanjanju, u razmatranju Božje riječi, a vrhunac je toga u euharistiji. Trebamo se samo odvažiti ustati i doći k njemu. Ni najbolji nas liječnik ne može izliječiti ako mu ne dođemo.

Isus te poziva da se bez straha od odbijanja ili osude, bez osjećaja srama ili krivnje odazoveš njegovu pozivu, da dođeš u ispovjedaonicu i da se pričestiš, a on će dalje učiniti sve ostalo.