Šesnaesta nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Mudr 12,13.16–19; Ps 86,5–6.9–10.15–16a; Rim 8,26–27; Mt 13,24–43

Uvod

Već drugu nedjelju zaredom iz Matejeva evanđelja slušamo kako Isus govori o kraljevstvu nebeskom koristeći više poljoprivredni nego teološki rječnik. Danas imamo sliku polja u kojem zajedno rastu pšenica i kukolj, sliku njive na kojoj je posađena gorušica i sliku kvasanja tijesta.

Isus se hvata ukoštac s jednim od najtežih problema, s pitanjem koje čovjek postavlja Bogu od svoga postanka, a to je pitanje postojanja patnje. Zašto Bog, koji je dobar i svemoćan, ne dokine patnju? Zašto Isus, kada je došao na svijet, nije taj svijet još bolje uredio? Zašto nam se čini da Crkva, koju je on utemeljio i opremio sakramentima spasenja, ne sliči previše Božjem kraljevstvu kako je ono opisano u Evanđelju?

O kukolju i pšenici

Prva prispodoba govori o kukolju što ga je neprijatelj posijao usred polja pšenice. Kukolj je vrsta korova koji ima otrovne sjemenke, pa ako se slučajno pobere sa pšenicom, može upropastiti sve dobiveno brašno. Drugi je problem to što je mladi kukolj vrlo sličan pšenici: ako se prerano krene plijeviti, dobar dio pšenice može biti uništen. U ovoj bismo prispodobi mogli naći mnoštvo paralela sa zakonitostima duhovnog života, no zadržimo se na onom najvažnijem pitanju: zašto Bog dopušta da na njegovoj njivi raste otrov? Prva je pouka koja se može izvući iz ove prispodobe spoznaja da je teško razlikovati tko je od ljudi taj otrov, odnosno koga bi trebalo iz Božjega kraljevstva odstraniti, a koga sačuvati. To je nama ljudima nemoguće razlikovati, ali ne i Bogu koji poznaje namisli svakog ljudskog srca.

Za drugu pouku treba malo zaviriti u suvremene udžbenike iz poljoprivrede. Naime, iako su sjemenke kukolja otrovne za čovjeka, dok raste na polju, kukolj ne djeluje zloćudno na okolne biljke, nego naprotiv, pospješuje rast njihovih korijena, što u konačnici dovodi do toga da pšenica koja raste uz kukolj ima više proteina, a plodovi voćki više šećera i vitamina. Što nam ova slika govori? Koliko god to možda čudno zvuči, zlo koje nas okružuje pomaže nam u rastu, pomaže da budemo bolji: produbljuje naše korijene, čini nas jačima i plodnijima.

Velik je problem većine ljudi što bismo mi svako zlo, kada se s njime susretnemo, odmah htjeli iskorijeniti. To se podjednako odnosi na pojave i na ljude koje ocijenimo zlima. Isus pak govori da u Božjem kraljevstvu nije tako. Bog će, istina, u konačnici iskorijeniti sve zlo, ali on je taj koji će to učiniti, a ne mi, i to u vrijeme koje on bude smatrao prikladnim. To nije poziv na pasivnost i okretanje glave od problema, nego je upozorenje da zlu trebamo pristupiti strpljivo i pažljivo kako u svojoj revnosti ne bismo uništili i dio pšenice. A kad nam se u nekoj situaciji u kojoj se nađemo učini da zlo pobjeđuje, umjesto da postavljamo pitanje „Bože, zašto?“ radije razmislimo kako bismo to zlo mogli okrenuti na dobro i iskoristiti ga za rast u svetosti. Jedna izreka kaže da mirno more nikada nije stvorilo dobroga mornara. Nemojmo zaboraviti: nismo ovdje na zemlji zato da neprestano uživamo, nego zato da rastemo u svetosti. Svijet nije zabavni park, nego poligon za trening, a treninzi su često teški i puni raznih prepreka koje su nužne kako bismo postigli naš cilj – svetost.

Zrno gorušice

Osim prispodobe o kukolju i pšenici imamo još dvije prispodobe, koje nam govore da Božje kraljevstvo raste i djeluje tiho, daleko od očiju svijeta, sve dok se u jednom trenutku ne pojavi u punoj snazi, poput kvasca koji odjednom preobrazi cijelo tijesto ili biljke gorušice koja se odjednom pojavi u vrtu i natkrili sve ostalo povrće.

No ove su dvije prispodobe također podosta neobične. Gorušica je grmolik i vrlo neugledan korov koji se iz vrta najčešće plijevi i čupa, a ne sadi. Osim toga, ona ne izraste u stablo, nego u grmoliku biljku, a u grmlju ptice ne rade nikakva gnijezda. Ta slika potječe iz Staroga zavjeta, gdje su se kraljevstva uspoređivala s moćnim stablom (usp. Ez 17,31; Dn 4). Zato su Isusovi slušatelji vjerojatno očekivali da će im reći kako je Božje kraljevstvo poput najljepšeg i najvećeg cedra, a ne poput grmolikog korova. Također, nebeske ptice koje Isus spominje, sudeći po tekstovima pojedinih proroka, predstavljaju pogane (usp. Ez 31,6).

Poruka je sljedeća: Božje kraljevstvo počinje kao nešto maleno, a završava kao nešto veliko, ali ne onako kako mi to zamišljamo. Ono ponekad više nalikuje polju punom korova nego Božjoj njivi, no nije li upravo to savršen opis Crkve? Počela je s dvanaestoricom apostola, proširila se po svem svijetu i nitko je, baš poput korova, ne uspijeva iskorijeniti. Prisutna je, velika je, ali nije poput zemaljskih kraljevstava. Golema stabla kad-tad uništi neki potkornjak ili poruši oluja, no korova se nemoguće riješiti.

Uloga kvasca

„Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac…” (Mt 13,33). Ovo je vrlo problematična rečenica koja je u Isusovo vrijeme zasigurno mnogima neobično zvučala jer je u Svetom pismu kvasac bio simbol propadljivosti i zloće (usp. Lev 2,11; Mk 16,6; 1 Kor 5,6). Da sve bude još čudnije, tri mjere brašna iznose oko 22 kilograma. Sumnjam da postoji ijedna žena koja kod kuće mijesi toliko tijesta.

Poruka je sljedeća: Božje je kraljevstvo poput kvasca zato što izgleda maleno u odnosu na cjelinu, ali snažno preobražava. Koliko god neko društvo sebe naziva kršćanskim, to je većim dijelom samo kulturno kršćanstvo: broj ozbiljnih, predanih vjernika uvijek je malen, ali posjeduje veliku snagu koja preobražava. Mnoge tekovine koje danas uzimamo zdravo za gotovo (poput zabrane ropstva i gladijatorskih igara, postojanja sustava javnog zdravstva i školstva, poštovanja temeljnih ljudskih prava, razvoja znanosti i primata razuma u donošenju odluka) zapravo su posljedica utjecaja Crkve – one koja je malena poput kvasca, ali ima veliku preobražajnu moć.

Zaključak

Crkva često nije onakva kakvom je zamišljamo, ali ptice ipak dolaze i u njoj nalaze dom. Ni mi često ne ispadnemo onako kako smo se nadali, no Bog ipak po nama djeluje, donoseći milost i utjehu onima oko nas. Božje kraljevstvo raste tiho, ali postojano – baš kao i sveci. Ne gubimo nadu da će Bog odnijeti konačnu pobjedu, kako u previranjima ovoga svijeta tako i u našoj duši, ako usprkos padovima ostajemo postojani u svojim susretima s njime.