Isusova blizina u trpljenju
Četrnaesta nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Zah 9, 9–10; Ps 145, 1–2.8–11.13c–14; Rim 8, 9.11–13; Mt 11, 25–30
Uvod
Vjerujem da smo slušali razna svjedočanstva o obraćenjima ljudi koji su imali sve što svijet nudi, ali su se na kraju svega toga odrekli kako bi slijedili Krista. Ne bih rekao da je njihova glavna motivacija bila želja za isposništvom, nego su jednostavno već bili umorni, opterećeni i razočarani svjetovnim načinom života kada su čuli Isusov poziv da dođu i odmore se u njemu.
Jaram za umorne
Isus često u svojim prispodobama i poukama govori stvari koje nemaju previše smisla, barem ne na prvi pogled. Danas kaže da onaj tko je umoran dođe k njemu po odmor. A kako će ga Isus odmoriti? Stavit će mu jaram oko vrata. Jaram je naprava za oranje koja se stavljala o vrat radnoj životinji. Zamislite da vam netko umoran dođe s puta, a vi ga kao dobar domaćin pošaljete da ode u polje malo kopati – da se odmori. Jer upravo to Isus govori: tko je umoran, neka si stavi plug oko vrata i krene orati. Kad u Evanđeljima naiđemo na ovakve neobičnosti koje naizgled nemaju smisla, po svoj nam se prilici tako čini zato što smo propustili uočiti nešto bitno.
Ako želimo razumjeti ovu prispodobu, moramo znati dvije činjenice o jarmovima u Isusovo doba. Prvo, u jaram su obično bila upregnuta dva vola. Isus nas dakle poziva da uzmemo njegov jaram – ne jaram koji je on napravio, nego jaram koji on nosi – i da ga počnemo nositi zajedno. Čovjek koji sâm kroči ovim svijetom postaje iscrpljen i pada pod teretom jarma što si ga je stavio na leđa. Međutim, Isus nas ne oslobađa od svakog tereta, nego skida sa nas onaj svjetovni jaram, koji je napravljen samo za jednoga vola, te nam stavlja jaram koji ćemo nositi s njime. Primijetimo da Isus ne skida naš jaram kako bi nam omogućio da budemo bez ikakva životnog tereta, nego na nas stavlja svoj jaram. Taj je jaram lagan, ali ne zato što manje teži, nego zato što Isus gotovo svu njegovu težinu uzima na sebe.
Druga je zanimljivost to što su jarmovi u ono doba bili rađeni po mjeri jer je, naravno, bilo volova raznih veličina. Ako jaram nije odgovarao životinji, mogao ju je žuljati, napraviti joj rane i ozbiljno je ozlijediti. Zato su ljudi svoje radne životinje najprije vodili drvodjeljama (kao što su to u Nazaretu bili Josip i njegov sin). Oni bi ih izmjerili i napravili jaram po mjeri za svaku životinju posebno. Uočimo: ako u životu na sebe stavimo neki teret, neko poslanje ili obaveze koje nisu odgovarajuće za nas, koje nisu nama namijenjene, ne samo da ih nećemo moći nositi, već ćemo pod njihovom težinom izranjeni padati.
Ali što je taj jaram o kojem Isus govori? Evanđeoske slike često imaju izvor u Starome zavjetu, pa tako i ova, jer u Knjizi Sirahovoj, u dijelu koji govori o Božjoj mudrosti, piše: „[P]odmetnite vrat svoj pod njen jaram i neka vam duše prihvate pouku.” (Sir 51,26). Jaram je slika mudrosti, odnosno Božjeg zakona, Božjih pravila. Isusov jaram zapravo je njegova riječ, njegov nauk.
Odbojnost Božjeg zakona
Jaram je jako dobra slika kojom možemo opisati Isusove riječi i crkveni nauk. Svjesni smo da puno ljudi odlazi iz Crkve – na tu su temu provedena brojna istraživanja. Kao jedan od glavnih razloga za to navodi se težina kršćanskog nauka. Ljudi odbijaju prihvatiti taj jaram, teret koji Crkva stavlja na njihova ramena: kažu da žele živjeti „slobodno”, a ne biti robovi. No mnoge spomenuta sloboda ne dovede daleko, nego ih takav život skrši, i to zato što je čovjek koji ne nosi Kristov jaram prisiljen nositi jaram svojih grijeha. O ovom fenomenu jako dobro govori prorok Jeremija: „Da, odavna ti slomi jaram svoj, raskide veze što te vezahu i reče: ‘Neću da robujem.’ Pa ipak, na svakom povišem humu, pod svakim drvetom zelenim lijegao si k’o bludnica.” (Jr 2,20).
Svi imamo iskustvo dužih ili kraćih razdoblja u kojima smo pokušavali kroz život ići isključivo vlastitim silama, međutim, koliko god plemenite motive i ciljeve imali, kada smo sami, bez Boga, na kraju uvijek dođemo do zida, završavamo umorni, iscrpljeni i ranjeni. Isus nas, govoreći da uzmemo njegov jaram, poziva da pristanemo na to da zajedno s njime hodimo kroz ovaj život. Zato Pavao radosno kliče kako je on rob Kristov (usp. Kol 4,12): zato što se stavio pod Kristov jaram – podložio njegovoj volji i zapovijedima. To je slatko i lagano ropstvo u kojem Isus nosi naše grijehe i naš teret. Alternativa tom „robovanju” Kristu jedino je robovanje grijehu.
Shvaćaju maleni
No ne vidi to svatko. Koliko je onih koji mole Boga da blagoslovi njihove planove, a koliko onih koji u svemu traže Božje vodstvo? Isus govori da su te stvari skrivene od mudrih i umnih, a otkrivene malenima (usp. Mt 11,25). Preciznije rečeno, skrivene su od onih koji sebe smatraju mudrima, umnima, najpametnijima, od onih koji sve znaju, onih koji su „rođeni s malom maturom”. Svi možemo prepoznati nekoga iz svoje okoline tko odgovara tom opisu, a dijelom i u sebi možemo vidjeti takve mane. Bog se otkriva onome tko ga traži, onome tko je spreman priznati da ne zna i želi da ga Bog pouči, onome tko je uvijek spreman promijeniti sebe i svoje mišljenje ako vidi da je u krivu. Takvi su ti maleni kojima Bog otkriva tajne života. A kakve su to tajne? Ništa komplicirano: ljepota onoga što je nebesko i prolaznost onoga što je zemaljsko. U tome je bit sve filozofije i teologije. Stvarnost nije trivijalna, ali nije ni komplicirana. Da bismo to shvatili, ne moramo biti previše školovani, nego moramo biti maleni – oni koji dopuštaju da im Bog otkrije svoje tajne.
Zaključak
Jaram koji Isus nosi i dijeli s nama jest njegov križ: on nas poziva da taj križ zajedno nosimo. Križ je jaram koji je Isus stavio oko svoga vrata, na svoja ramena. Koliko god naši životni križevi izvana izgledali teški, oni su slatki jer nas križ stavlja najbliže Isusu. Papa Benedikt XVI. jednom je prilikom rekao kako je primijetio da oni koji prigovaraju Bogu da je nepravedan zato što dopušta patnju nisu oni koji pate, nego ljudi iz njihove okoline. Razapet čovjek u svojoj najdubljoj boli i tami nalazi Krista koji s njime pati. Ne možemo biti nekome bliži, ni tjelesno ni duhovno, nego onda kada smo zajedno upregnuti u isti jaram. Ima li stoga slađeg i lakšeg jarma od onoga koji me dovodi u Kristovu blizinu?