Dvadeseta nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Iz 56, 1.6–7; Ps 67, 2–3.5–6.8; Rim 11, 13–15.29–32; Mt 15, 21–28

Uvod

U poganskom kraju događa se vrlo neobičan i zanimljiv susret između Isusa i jedne Kanaanke iz kojega možemo razabrati četiri uvjeta potrebna da bi Bog uslišio našu molitvu.

Molba vrijedna uslišanja

Prvi je uvjet da molimo za nešto vrijedno uslišanja. Ljudi su pred Isusa dolazili s molbama o kojima im je ovisio život: molili su za ozdravljenje, oslobođenje, životno usmjerenje… Većinom su bili na rubu očaja pa im je Isus ostao kao jedina, posljednja nada, jer su sve što svijet nudi već pokušali. I to nam nešto govori: toliko puta doživimo neuspjeh kada sve svoje pouzdanje usmjerimo na neku od svjetovnih moći. Bog tada skrši našu kuću sagrađenu na pijesku kako bismo se napokon okrenuli prema njemu i kako bismo u životu prepoznali ono što je zaista bitno.

Često u molitvi zamaramo Boga tričarijama kao što su prolazak na ispitu, uspjeh nekog projekta na poslu, želja da osoba koja nam se sviđa napokon odgovori na poruku i slično. Bogu su i ti dijelovi našega života važni, ali oni često iz našeg vidokruga izguraju ono važnije: činjenicu da je to što smo živi i postojimo već čudo samo po sebi, da u životu imamo ljude koji su nam dragi, da je Krist umro za nas, otvorio nam nebo za vječni život i da ga svaki dan možemo primiti u euharistiji. Ne moramo čekati smrtnu dijagnozu da počnemo cijeniti te stvari. Stoga, kada molimo, krenimo od njih, a na kraju možemo doći i do Lige prvaka i tome sličnog – samo neka sve ide pravim redom.

Pouzdanje u Krista

Drugi je uvjet koji bismo trebali ispuniti taj da imamo beskrajno pouzdanje u Krista. Žena iz ovog evanđeoskog odlomka mnogo je toga stavila na kocku kada je pristupila Isusu. Ona je bila Kanaanka, što znači da je pripadala narodu koji je oduvijek bio u neprijateljskim odnosima sa Židovima. Ti su se narodi uzajamno duboko prezirali (usp. Mudr 12,4s). Ova poganka, dakle, ničice pada pred Isusa i vapi: „Gospodine, pomozi mi!” kao što i mi na svakoj misi vapimo: „Gospodine, smiluj se!” Riječ Gospodine ovdje nije pristojna riječ za oslovljavanje nekoga koga ne poznajemo, nego naziv za Boga. Njezini su sunarodnjaci takvo klečanje pred neprijateljem vjerojatno doživjeli kao izdaju. Osim toga, ova je žena imala toliko pouzdanja u Krista da je pred svima otkrila svoju intimu i izrekla svoje najveće probleme, riskirajući pritom odbijanje i prijezir Isusovih učenika. Mnogi ljudi godinama dolaze na ispovijed prije nego što se dovoljno ohrabre da nasamo, pod okriljem ispovjedne tajne, posredovanjem svećenika u kojeg imaju povjerenja, Bogu predaju neki detalj iz prošlosti koji ih još uvijek muči. Ova Kanaanka to radi u prvom susretu s Isusom, javno, pred ljudima koji je preziru. Sva područja svoga života stavlja pred njega, koliko god joj pritom bilo neugodno ili teško, jer se čvrsto pouzdaje u to da će je Isus uslišati.

Ustrajnost

Kanaanka ustraje u svom zahtjevu čak i onda kada se čini da je Bog neće uslišati. Primijetimo da je Isus nije otjerao, nego najprije šuti, a potom daje dva zagonetna odgovora, koji nisu toliko odbijanje koliko poziv toj ženi da ide još dublje. Ne smijemo se bojati Božje tišine ili odgovora koji nam naizgled ne idu u prilog: oni nisu znak odbacivanja, nego poziv. Bog uvijek govori i poziva da mu dođemo bliže. A njemu se bliže dolazi putem obraćenja. Kada od Boga čujemo „ne”, često se pitamo što trebamo učiniti da promijenimo taj odgovor, no zapravo se trebamo pitati na koju nas to promjenu Bog poziva kako bismo postali sposobni primiti njegovu milost. Bog ne testira našu vjeru zato da sazna kolika je, nego zato što iz nas želi izvući ono najbolje.

Poniznost

Posljednji je uvjet za uslišanje poniznost. Već smo spomenuli koliko je velik bio kulturni i vjerski razdor između Židova i Kanaanaca. Kada je ova žena priznala Isusa Bogom, odbacila je sav dotadašnji život, sve što je znala i postigla živeći u poganskoj sredini. Bila je spremna odreći se svega, pa i sebe same, radi Krista. Zato joj se u tekstu ni ime ne spominje. To je poniznost: staviti Krista ispred svega.

Važno je također primijetiti da poniznost jest jedan od uvjeta, ali savršenost nije. Tolike ljude đavao prevari da misle: „Prevelik sam grešnik da dođem pred Boga; moram se prvo popraviti pa ću onda smjeti moliti za nešto.” To nije poniznost, nego obmana. Takva osoba ne poznaje ni sebe ni Boga.

Zaključak

Kanaanka koja pada pred Isusa slika je Crkve koja niče iz poganstva, dok je njezina opsjednuta kći slika paloga čovjeka. Današnje nas čitanje uči kako moliti, ali nas podsjeća i na to da postoje brojna djeca Katoličke Crkve koja su na razne načine zahvaćena zlom, a mi ih vrlo lako otpisujemo služeći se površnim izgovorima kojima zapravo prikrivamo nedostatak ljubavi u nama. Koja bi majka nad svojim bolesnim djetetom odmahnula rukom i rekla: „Eto, umire, tu se ne može ništa”? Ne bi li, naprotiv, prevrnula brda i doline za najmanji tračak nade da će joj dijete ozdraviti? Stoga i majka Crkva, koja obuhvaća sve nas koji smo kršteni, mora biti spremna pružiti još više kako bi svakom čovjeku, a posebice krštenima koji su vjeri okrenuli leđa, donijela evanđelje – radosnu vijest.