Crkva na testu
Devetnaesta nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: 1Kr 19, 9a.11–13a; Ps 85, 9ab.10–14; Rim 9, 1–5; Mt 14, 22–33
Uvod
Prošle smo nedjelje slušali o Isusovu čudesnom preobražaju, a danas saznajemo koliko je kratak put od svjedočenja Isusovim čudesima do tjeskobne sumnje i nevjerice u koju njegovi učenici upadaju.
Učenici u nevolji
Nakon što je neposredno prije učinio čudo umnažanja kruha (usp. Mt 14,13–21), Isus „prisili učenike” da po noći otplove na drugu stranu Genezaretskog jezera. Oni su vjerojatno htjeli ostati u Isusovoj blizini i još malo uživati u ozračju čudesnog hranjenja tolikih ljudi, no Isus ih tjera na naporan i rizičan put. Na jezeru su se učenici cijelu noć besplodno mučili i vrtjeli na mjestu zbog nepovoljna vjetra, kao i onda kad ih je Isus prvi put zatekao na tom jezeru nakon što su cijelu noć bezuspješno pokušavali ribariti (usp. Lk 5,11–11).
Zanimljivo je što se spominje da je lađa bila „šibana valovima”. Riječ koju smo mi preveli sa ‘šibati’ u doslovnom prijevodu s grčkog znači ‘mučiti’ (grč. basanizó). Nevrijeme je dakle „mučilo” lađu, međutim, taj se isti glagol upotrebljavao i kao termin kojim se označavao postupak ispitivanja metala (prvenstveno zlata) na za to predviđenom kamenu. Svi su trgovci sa sobom običavali nositi jedan tamni hrapavi kamen. Kada su htjeli ispitati od kojeg je materijala neki predmet, zastrugali bi njime po tom kamenu, što bi na njegovoj površini ostavilo trag. Potom bi sa svoje ruke skinuli prsten, za koji su točno znali od kojeg je metala izrađen, pa bi i njime napravili crtu na spomenutom kamenu te zatim uspoređivali jesu li tragovi iste nijanse. Tako se odmah moglo otkriti je li riječ o imitaciji ili o pravom zlatu. Cijeli taj proces utvrđivanja vrste metala nazivao se grčkom riječju basanizó.
Kušnja za Crkvu
Ako sve ovo primijenimo na izvještaj koji smo danas čuli iz Evanđelja, možemo izvući zanimljiv zaključak. U Svetom pismu lađa je tipična slika koja predstavlja Crkvu, što znači da je ovdje upravo ona ta koja je podvrgnuta ispitivanju. U kušnji je, šibana valovima i protivnim vjetrom, i sad će se vidjeti kako će djelovati, kakav će trag ostaviti. Sve se to događa „o četvrtoj noćnoj straži”, što je vrijeme između 3 i 6 sati ujutro – razdoblje kada je noć najtamnija, baš kao što je taman i dobar kamen za procjenu, jer se na takvome najbolje vidi trag metala. Zatim dolazi Isus i staje pored Crkve kako bismo mogli napraviti usporedbu. Jesu li apostoli u lađi pravo Kristovo Tijelo ili samo njegova imitacija? Očito, ispada da su ovo drugo, zato što se, dok Isus mirno hoda po vodi, oni boje i pitaju je li to uopće on ili neka utvara. No nešto se ipak događa: Petar izlazi iz lađe i postaje poput Isusa – hoda po vodi. Pokazuje da Crkva uistinu jest Kristovo Tijelo, ali ne zadugo.
Petrovo potonuće
Petra obuzima strah, on gubi vjeru i počinje tonuti. To se događa upravo onda kad skine pogled s Isusa i počne promatrati nevolju u kojoj se nalazi. Crkva je Kristovo Tijelo koje uspješno plovi po moru nevolja ovoga svijeta sve dok je zagledana u Krista, jer tada biva poput njega. Primijetimo da i kod Petrova hoda po vodi i kod potonuća vanjske okolnosti ostaju iste. Dakle, ono na što se orijentiramo u životu, određuje kakvo će biti naše iskustvo. Petar je mogao birati želi li situaciju u kojoj se našao doživjeti kao strašnu oluju i nevolju ili kao boravak u Isusovoj blizini.
Velik problem u duhovnom životu nije samo htjeti nego se i znati usredotočiti na Isusa, pogotovo današnjem čovjeku, koji je rastresen i uronjen u more nebitnih informacija. Kao da nam osobne brige i problemi nisu dosta, nego se još dodatno opterećujemo tuđima prateći vijesti i društvene mreže, slušajući tračeve, čitajući lošu beletristiku itd. Kako možemo gledati u Isusa ako smo neprestano uplašeni, uvjereni da nam uvijek nešto prijeti ili nedostaje, da smo stalno nešto dužni napraviti ili vječito za nešto krivi? Toliko smo rastreseni da vrlo lako smetnemo s uma da smo ljubljena Božja djeca, a tada sve kreće nizbrdo. Zato je u životu važno, osim vremena za molitvu, imati neko vrijeme za opuštanje. I najstroži redovi u povijesti Crkve u svojem su dnevnom redu imali predviđeno vrijeme za rekreaciju. To je bila prilika za pražnjenje glave i srca od raznih briga kako bi se čovjek mogao smiriti i osposobiti da čuje lagani Božji šapat, poput Ilije u prvom čitanju.
Ilija se nalazio u velikoj nevolji: kraljica Izabela željela ga je ubiti, pa je pobjegao u pustinju kako bi se spasio. No morao je hodati punih četrdeset dana prije nego što mu se Bog objavio (usp. 1 Kr 19,8). Toliko je vremena bilo potrebno da se mentalno udalji od svih nevolja i sukoba koji su se netom prije odigrali, da se smiri i ponovno počne promatrati život iz prave perspektive, jer je jedino u tom stanju mogao prepoznati Božji glas. U grču tjeskobe teško možemo susresti Boga. Zato, koliko god vanjske okolnosti bile protivne, moramo odvratiti pogled od njih, umiriti se, prihvatiti činjenicu da se Bog brine za nas i da nećemo izginuti, pa onda podići glavu i tražiti njegov pogled.
Zaključak
Čak i ako toliko tonemo da više ne vidimo izlaz, možemo poput Petra kriknuti: „Gospodine, spasi me!” (Mt 14,30) i Isus će pružiti ruku i izvući nas. Nijedna nevolja nije toliko velika da nas Bog ne bi mogao spasiti, zato nikada nemojmo svoju situaciju proglasiti beznadnom i kapitulirati. Isus je uvijek tu, pa i onda kada ga ne vidimo: čeka da ga zazovemo, da ga uhvatimo za ruku, da nas spasi.