Blagdan Preobraženja Gospodinova – A
Čitanja: Dn 7,9-10.13-14 ; Ps 97,1-2.5-6.9; 2 Pt 1,16-19; Mt 17,1-9

Uvod

Slavimo Gospodinovo preobraženje. Evanđeoski izvještaj prepun je starozavjetnih simbola i aluzija koje moramo dobro poznavati ako želimo shvatiti što se tu zaista događa.

Bog se objavljuje

Slušamo kako Isus s trojicom odabranih učenika uzlazi „na goru visoku“ (Mk 9,2), što bi nam trebalo biti jasna naznaka skorašnje Božje objave ili teofanije. Objava nije nekakvo Božje slanje poruke ljudima, nego događaj u kojem Bog otkriva sebe, u kojem nam daje da upoznamo njegovu osobu (iako je to poznavanje uvijek djelomično). Kao što je nekoć oblak Božje prisutnosti silazio nad Šator sastanka, tako sada oblak silazi i na ovo brdo (usp. Mt 17,5). No, umjesto da Bog siđe s nebesa, ovdje se čovjek koji uzlazi na brdo – Isus – preobražava u božanstvo. To nije doslovno tim riječima navedeno, ali jasno piše da mu haljine „postadoše sjajne, bijele veoma” (r. 3), a upravo takve nose stanovnici neba (usp. Otk 4,4; 7,9; 12,1).

Ukazuju se još dva nebeska stanovnika – Ilija i Mojsije – dvije osobe koje su se u Starom zavjetu uspjele najviše približiti Bogu i koje su ujedno predstavnici Zakona i proroka. Unatoč tome, ni oni za zemaljskog života nisu uspjeli vidjeti Boga licem u lice (usp. Izl 3; 33,20–23; 1 Kr 19,13; Iv 1,18). No sada, na ovom brdu, Isus otkriva svoje božansko lice i učenicima daje milost da ga ugledaju. Oni pak ostaju bez riječi „jer bijahu prestrašeni“ (Mk 9,6). Strah je reakcija na Božju prisutnost, ali ne strah u smislu bojazni, nego strahopoštovanja: osjećaja malenosti i nedostatnosti pred veličinom i veličanstvom Stvoritelja svemira. Potom se iz oblaka začuje glas kojim nebeski Otac potvrđuje da je Isus njegov ljubljeni Sin, kao što je učinio i prilikom njegova krštenja (usp. Mk 1,11).

Isusov identitet srž je evanđelja

Tijekom Isusova zemaljskog života njegovi su se učenici, kao i svi koji su čuli za njega, cijelo vrijeme pitali tko je on: Mesija, prorok, učitelj ili nešto više od toga (usp. Mt 16,14)? Isus ovdje učenicima jasno očituje svoj identitet – on je Bog! No, iako je pokazao svoje pravo lice, zabranjuje učenicima da o tome govore jer im još uvijek nešto nedostaje da bi ga mogli do kraja spoznati: nedostaje uskrsnuće. Zato im brani da o preobraženju ikome govore dok „Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne” (Mt 17,9).

Izraz „Sin Čovječji” potječe iz Knjige proroka Daniela, koju smo slušali u prvom čitanju. Ovo je čitanje pomalo problematično za židovsku teologiju jer se tu spominju dvije tajanstvene osobe koje su istog božanskog dostojanstva: Pradavni i Sin Čovječji. Pradavni ima bijelu odjeću, baš kao i preobraženi Isus, a pred njegovim se prijestoljem nalaze milijarde anđela. Sin Čovječji dolazi pred Pradavnog i dobiva vječnu vlast nad svime stvorenim, čime biva izjednačen s Pradavnim. Slična je situacija i u događaju preobraženja, gdje imamo Isusa koji se preobražava u božanstvo i nekoga tko govori iz oblaka. Zamijetimo da je ovo ujedno očitovanje Presvetog Trojstva: glas predstavlja Boga Oca, a oblak Duha Svetoga. Slično je bilo i prilikom Isusova krštenja, no tada se Duh Sveti pojavio u liku goluba (usp. Mt 3,17).

Isus jest Bog

Ovo su ključni trenuci Matejeva evanđelja: daje nam se odgovor na pitanje tko je Isus. On nije neki mudri učitelj ili prorok, nego Bog. To je temeljna poruka svih Evanđelja i najvažnija stvar koja se dogodila u povijesti. Nažalost, mi vjeru često reduciramo na neka praktična pitanja o tome što se smije, a što ne smije; svodimo je na nekakav orijentir koji će nam pomoći da dugo živimo i dobro nam bude na zemlji (usp. Pnz 5,16). Taj dio života vjera također obuhvaća, ali srž je kršćanstva činjenica da je Bog postao čovjekom.

Kada su apostoli doživjeli objavu Isusova božanstva, licem su pali na zemlju, silno prestrašeni (usp. Mt 17,6). A nama je, čini se, Isus postao poput kućnog ljubimca; nešto kao slatka sličica ili kipić kojemu recitiramo svoje molitve iz djetinjstva, nešto što trebamo da se osjećamo bolje. Probajmo malo uzeti Sveto pismo u ruke i usporediti biblijske slike susreta s božanstvom i naše predodžbe o Bogu: „Njegovo prijestolje kao plamenovi ognjeni i točkovi kao žarki oganj. Rijeka ognjena tekla, izvirala ispred njega. Tisuću tisuća služahu njemu, mirijade stajahu pred njim. Sud sjede, knjige se otvoriše.” (Dn 7,9s). Može li se ovaj opis usporediti s tekstom „Isus ujutro, Isus u podne”? Takve pjesmuljke možemo samo kućnim ljubimcima pjevati, a ne Sinu Čovječjem, kojemu služe milijarde anđela i kojemu je dana sva vlast na nebu i na zemlji. Možda bismo Boga ozbiljnije shvaćali ako bi svaki put kad se slavi sveta misa slao potrese, oganj i oluju. Ali on to ne radi jer su, iako jest silan i moćan, u srži njegova bića ljubav, prisutnost i pristupačnost. Bog se čovjeku otvara i prilagođava kako bi bez straha mogao doći u njegovu blizinu, no istovremeno traži da ga se shvati ozbiljno jer su ozbiljne i posljedice za one koji njegovu poruku odbijaju: peć ognjena, „gdje će biti plač i škrgut zubi” (Mt 13,50).

Kristološka dogma

Prilikom Isusova krštenja i preobraženja iz oblaka su upućene iste riječi: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!” (Mt 3,17; 17,5). To nam jasno govori da ova dva događaja treba čitati paralelno, a možemo ih gledati i kao simbole Isusovih dviju naravi: u krštenju se Isus svrstava među grešnike te silazi u dubinu i tamu paloga čovjeka, što predstavlja njegovu ljudsku narav, dok se u preobraženju uzdiže do nebesa i očituje svoju božansku narav. Ove su dvije naravi u Isusovoj osobi sjedinjene i nepomiješane, što je simbolički vidljivo u Isusovoj muci i smrti, gdje imamo dva sjedinjena i nepomiješana događaja: Isusov silazak u najdublje ponore ljudskosti, pa i nad sâm pakao, te njegovo uzvišenje na križ i očitovanje božanske vlasti nad svime stvorenim, čak i nad samom smrti.

Zaključak

Postavši čovjekom, Bog je omogućio nama ljudima da se i mi preobrazimo, da postanemo božanski. Kršćanstvo nije tu zato da se osjećamo bolje, nego zato da postignemo taj cilj. Mnogi se žale da Bog šuti na njihova pitanja i molitve, no Bog ne šuti: on je već rekao sve što je htio reći, ali ga mi ne shvaćamo dovoljno ozbiljno.