Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Sir 27,30–28,7; Ps 103,1–4.8.10–12; Rim 14,7–9; Mt 18,21–35

Uvod

Slušali smo jedan od brojnih Isusovih zahtjeva za opraštanjem. Na kraju je njegove pouke čak i prijetnja svima onima „koji od srca ne oproste svome bratu“ (Mt 18,35). Nepraštanje je često izvor duhovne propasti, no možda mu uzrok nije toliko zla volja koliko nerazumijevanje samoga pojma oprosta i ispravnih razloga za opraštanje.

Imperativ opraštanja

Najbogatiji čovjek antike bio je Marko Licinije Kras: njegov biograf Plutarh procjenjuje Krasovo bogatstvo na 7 100 talenata. Iznos od 10 000 talenata koji Isus spominje u Evanđelju dovoljan je za 60 milijuna radničkih dnevnica. Dakle, riječ je o basnoslovnom iznosu – nemoguće ga je i posjedovati, a kamoli nekome dugovati. Jasno je da u Isusovoj prispodobi kralj predstavlja Boga, dok je sluga slika paloga čovjeka koji se dobivenim darovima nije služio na dobro, nego na zlo, zbog čega je nastao dug koji se ne može vratiti. Ovakvom prispodobom Isus želi naglasiti koliko je grijeh „skup”. Toliki se dug može namiriti jedino tako da Bog čovjeku oprosti. Međutim, za to postoji jedan uvjet, a taj je da i mi moramo na jednak način opraštati drugima: Bog zahtijeva da s drugima postupamo onako kako je on postupao s nama (usp. Iv 13,34). Ovaj je uvjet toliko važan za spasenje da ga je Isus ugradio u osnovnu kršćansku molitvu, Očenaš, uvrstivši u njega zaziv „otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim” (usp. Mt 6,12).

No, razmatrajući naša životna iskustva, ne izgleda li često ova zapovijed praštanja kao nepotrebno dodatno opterećivanje već preko svake mjere napaćene žrtve? Kao da pretrpljeno zlo po sebi nije dosta, nego povrijeđenoj osobi još treba nadodati i osjećaj krivnje da nije dovoljno dobar vjernik jer u svom ranjenom srcu ne može smoći snage za oprost. A nastali unutarnji sukob samo još više ušutkava njezin ionako prigušen krik za pravednošću. Ipak, nije tako kako nam se na prvi pogled možda čini.

Molitva za oproštenje

Često je uzrok nepraštanju upravo to naše pogrešno shvaćanje oprosta. Mnogi misle da nisu oprostili ako i dalje osjećaju bol zbog nanesene nepravde pa onda uđu u začarani krug jer dodatno produbljuju zadobivene rane opterećujući se krivnjom zbog toga što (kako im se čini) ne uspijevaju oprostiti.

Da bi se izišlo iz ovoga kruga potrebno je promijeniti neke stavove. Prvo treba usvojiti ispravnu definiciju opraštanja: oprostiti ne znači da se u odnosu s nekom osobom vraćamo na staro stanje (kao da se ništa nije dogodilo), nego znači da odustajemo od bilo kakve osvete te činimo i želimo dobro osobi koja nas je povrijedila, i to ono najveće dobro – vječno spasenje.

Naravno, ovo je puno lakše reći nego učiniti. Nepraštanje je oblik zatvaranja u sebe, ono je podizanje zidova prema svijetu koji nas je povrijedio. Teško je i to što poći putem praštanja ujedno znači suočiti se sa svojim traumama i izložiti mogućnosti da ponovno budemo povrijeđeni. Zato često uzrok nepraštanju nije ni mržnja ni zloba, nego strah ili jednostavno prevelika bol.

Crkva priznaje ovu teškoću, ali nudi i rješenje. Katekizam, komentirajući današnje čitanje, kaže: „Nije u našoj moći ne osjetiti ili zaboraviti uvredu, ali srce koje se predaje Duhu Svetom pretvara ranu u samilost i pročišćava sjećanje okrećući uvredu u zagovor.” (KKC 2843). Rješenje je dakle predati srce Duhu Svetom! Možda oprostiti nekome djeluje kao nemoguća misija, no Bogu je sve moguće (usp. Mk 10,27). Stoga, ako u tome ne uspijevamo, možemo svoje srce dati Bogu da ga on promijeni pa da postane sposobno oprostiti i, kako kaže Katekizam, okrenuti uvredu u zagovor: pretrpljenu bol prikazati za obraćenje i spasenje osobe koja ju je nanijela. Ne radi li Isus upravo to kada s križa vapi: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” (Lk 23,34)?

Vratiti svoj identitet

U ovom vapaju s križa važno je uočiti još nešto, a to je uzvik „Oče!” kojim Isus potvrđuje svoj identitet – potvrđuje da je Sin Božji. U trenutku kada najmanje sliči Božjem Sinu, kada više ne sliči ni običnom čovjeku (usp. Iz 52,14), Isus točno zna tko je, zna svoj identitet. Đavao nas prvenstveno napastuje tako što u nama nastoji uništiti identitet Božjega djeteta, narušiti odnos povjerenja između nas i nebeskog Oca. Zato povrijeđenu osobu navodi da se u potpunosti zatvori u novi identitet žrtve i zaboravi na onaj pravi – identitet ljubljenoga Božjeg djeteta.

Riječ oprostiti izvodimo iz korijena prost, što znači ‘slobodan’ ili ‘odvezan’. Oprostiti znači osloboditi se od navezanosti na počinjeno zlo i ponovno pronaći svoj pravi identitet – identitet Božjega djeteta. Biti svjestan tog identiteta znači sljedeće: moja je početna pozicija da sam beskrajno ljubljen i prihvaćen i tu činjenicu ne može promijeniti ništa – ni moji grijesi ni grešni postupci drugih ljudi prema meni. U poredbi s tom ljubavlju sve rane i nepravde postaju nebitne.

Zaključak

Sv. Katarina Sijenska jednom je rekla da nam je Bog dao druge ljude da možemo naučiti ljubiti onako kako Bog ljubi. Veličina je Božje ljubavi u tome što on ljubi one koji su ga povrijedili. Ne postoji način da budemo poput njega a da i naše srce ne bude probodeno, izdano, ostavljeno i zatajeno poput njegova.

Sjetimo se također da Isusove rane nakon uskrsnuća nisu nestale, nego su postale slavne. Sva te rane koje nam je život nanio nisu usputna šteta na našem putu svetosti, nego su one same naš put svetosti, put u nebo. Bez križa i smrti nema uskrsnuća, a bez povrede nema opraštanja. Katekizam navodi da je opraštanje „vrhunac kršćanske molitve” koji „svjedoči da je u našem svijetu ljubav jača od grijeha” (KKC 2844).

Opraštanje nije na korist samo povrijeđenoj osobi nego i svima u njezinoj okolini. Ono je snažno svjedočanstvo koje ulijeva nadu da ljubav koja je pobijedila smrt nije tek pusta priča, nego stvarnost koja i dalje ima moć mijenjati naš život te ga naposljetku preobraziti u nešto nezamislivo dobro i lijepo.