Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Iz 45, 1.4–6; Ps 96, 1.3–5.7–10a.10c; 1Sol 1, 1–5b; Mt 22, 15–21

Uvod

Isusovim se riječima „caru carevo, a Bogu Božje” (Mt 22,21) često opisuje kako bi trebali izgledati razni odnosi unutar političke zajednice, no Isus nam njima zapravo želi poručiti puno više od toga.

Trik-pitanje

Prošle nedjelje slušali smo Isusovu prispodobu, a ove nedjelje slušamo jednu zagonetku. Neprijatelji Isusu svojim pitanjem postavljaju verbalnu zamku: ako im odgovori da treba dati novac caru, okrenut će židovske nacionaliste protiv sebe, a ako kaže da ne treba, uznemirit će rimsku vlast. Po običaju, on daje odgovor koji u sebi krije puno više nego što se na prvi pogled čini. Isus traži da mu pokažu denar, što je bio tipičan novac u ono doba, te pita za sliku i natpis na njemu. Srećom, te kovanice imamo sačuvane i znamo da se na njima nalazila slika cara Tiberija, a iznad njegove glave stajao je natpis „Cezar August Tiberije, sin božanskog Augusta“. Tiberijev otac, car August, za čije se vladavine Isus rodio, službeno je posmrtno proglašen bogom (jer je rimski Senat smatrao da ima vlast takvo što proglasiti). Na kovanici je, dakle, bila slika božjeg sina. Isus svojim protupitanjem vješto uzvraća Židovima i stavlja ih u neugodnu situaciju: odgovoriti da je na novcu samo slika cara, bez navođenja njegove pune, za Židove bogohulne titule, moglo je biti vrlo riskantno.

Postati Božja slika

Isusov odgovor kako treba podati „caru carevo, a Bogu Božje” često služi kao osnova raznih govora o poslušnosti državnim vlastima, obavezi plaćanja poreza ili podjeli svjetovne i vjerske vlasti, no to nije srž Isusove današnje poruke. Ova „slika” (ili doslovno grčki ikona) koju Isus spominje, teološki je izraz koji nas upućuje na izvještaj o stvaranju čovjeka, gdje se tvrdi da je čovjek stvoren na Božju sliku (usp. Post 1,26–27). Stoga Isusovu rečenicu slobodno možemo proširiti na ovaj način: trebamo dati caru ono što nosi carevu sliku, a Bogu ono što nosi Božju sliku, dakle same sebe, jer je u nas utisnuta Božja slika.

Dati sebe Bogu pak znači uvijek živjeti po Božjim zakonima, držati se njegove Riječi, vjerovati da je Bog taj koji upravlja čitavom poviješću i da će njegova riječ biti posljednja. Suprotno tome, mi često caru dadnemo i njegovo i Božje: umjesto da molimo, mi radimo; umjesto da oprostimo, osvećujemo se; umjesto da mučenički trpimo, mi lažemo i pristajemo na kompromise. A iz kršćanina treba isijavati Božji lik: kada nas drugi vide, trebali bi u nama prepoznati Krista.

Za svetog se Pija iz Pietrelcine govorilo da je bio proziran Bogu jer je cijeloga sebe njemu predao: uklonio je sa sebe svu ljubav prema prolaznom svijetu i ostala je samo izvorna Božja slika. A čiju sliku ljudi vide kada pogledaju nas? Božju ili carevu? Vide li našu pobožnost, kreposti i predanost Bogu ili našim likom dominiraju karijerizam, svjetovna snalažljivost, manipuliranje drugima, praćenje mode i trendova? Bog nas poziva da se ne opterećujemo onime što „car” (tj. svijet) od nas zahtijeva. Neka slobodno nosi sve što ima njegovu sliku, ali mu svoju dušu ne smijemo dati. To znači da nikada ne smijemo pristajati na kompromise u pitanjima vjere i Božjih zapovijedi poradi zemaljskog probitka.

Izvan Boga nema ničega

U toj borbi između kraljevstva ovoga svijeta i Božjega kraljevstva nismo sami, što nam već prvo čitanje sugerira. Gledajući neke starije dijelove Staroga zavjeta, stječe se dojam da Židovi dugo nisu znali je li Gospodin jedini Bog ili je on samo njihov Bog, kojem oni moraju služiti, dok za druge narode postoje drugi bogovi. S prorokom Izaijom konačno se razbistruje odgovor na to pitanje jer Bog u današnjem prvom čitanju jasno govori: „[I]zvan mene sve je ništavilo. Ja sam Gospodin i nema drugoga…” (Iz 45,6). To znači da je držanje Božjih zapovijedi jedini put do mira, pravde i slobode za sve narode, a ne samo za one koji se nazivaju vjernicima.

No ponekad je teško živjeti po Božjim pravilima. Zato Bog po proroku Izaiji nastavlja: „Iako me ne poznaš, naoružah te…” (r. 5). Gotovo svi smo mi kršteni prije nego što smo postali svjesni sebe, a potom smo, pomazani i nahranjeni euharistijskim kruhom, dobili snažno oružje za borbu protiv nepravde: ne pušku, nego vjeru. Sveti Pavao u Prvoj poslanici Solunjanima govori: „[E]vanđelje naše nije k vama došlo samo u riječi nego i u snazi, u Duhu Svetome…“ (1 Sol 1,5). Kršćanstvo nije samo nauk nego i sila Duha Svetoga, nije samo putokaz nego i moćno oružje koje može dokinuti sve nepravde i patnje ovoga svijeta, ali to se može ostvariti jedino našim osobnim posvećivanjem i vršenjem Božje volje, a nipošto uzimanjem stvari u svoje ruke i rješavanjem problema u svijetu na svoj način.

Zaključak

Treba spomenuti i jedan jako važan detalj iz današnjeg evanđeoskog odlomka. Isus je uzeo denar i upitao: „Čija je ovo slika i natpis?“ Riječ „natpis” (grč. epigraphé) u cijelom se Novom zavjetu spominje samo u dva navrata: ovdje i onda kada se govori o podrugljivom natpisu „Kralj židovski“ koji je Pilat, namjesnik cara Tiberija, dao izraditi i postaviti na križ, iznad Isusove glave (usp. Mk 15,26; Lk 33,38). Uočimo: dok jedan smrtan čovjek na novcu sebe proglašava božjim sinom, pravi je Sin Božji sebe na križu učinio smrtnikom. Dok car Tiberije nepravedno prolijeva tuđu krv kako bi sebi osigurao vlast, Božji Sin zbog nepravde i opačina drugih prolijeva svoju krv kako bi se njegovi progonitelji i mučitelji mogli obratiti i živjeti (usp. Ez 33,11). To je jedini put i način kojim se dolazi do pobjede nad zlom ovoga svijeta – trpeća Božja ljubav. Kada bi više ljudi bilo svjesno toga, možda bismo imali manje nasilja i ratova.

U trenutku kada smo stvoreni, Božja je slika utisnuta u nas, i tu sliku ima pravo vidjeti svatko tko s nama dođe u doticaj. Neka car samo nosi sve ono u što je utisnut njegov lik, ali naša duša i naš život pripadaju jedino Bogu.