Treća nedjelja došašća – B
Čitanja: Iz 61,1–2a.10–11; Lk 1,46–50.53–54; 1 Sol 5,16–24; Iv 1,6–8.19–28

Uvod

Nastavljamo s upoznavanjem pomalo misteriozne figure Ivana Krstitelja. Prema pojedinim izvorima, Ivan Krstitelj je među Židovima svojega vremena bio popularniji i uvaženiji od Isusa, što je na kraju dovelo do paradoksa da neki ljudi nisu postali Isusovi učenici jer su već bili Ivanovi. Zato evanđelist Ivan na početku svog Evanđelja ima zadatak na pravo mjesto smjestiti osobu i poslanje Ivana Krstitelja.

Tko Ivan Krstitelj nije

Čitajući današnji evanđeoski odlomak, možemo zaključiti da se on bavi Ivanom Krstiteljem, ali ulazeći dublje u analizu, vidimo da nam otkriva više o Isusu nego o Ivanu. Nalazimo se u vremenu došašća i iščekujemo Isusov ponovni dolazak. Židovi Isusova vremena također su se nalazili u vremenu došašća jer su očekivali skori dolazak Božjeg pomazanika koji će ispuniti obećanja što ih je Bog dao po svojim prorocima. Zbog toga je narod bio u iščekivanju i svi su držali oči širom otvorene ne bi li prepoznali Mesiju kada napokon dođe. Ivan Krstitelj svakako je bio dobar kandidat, pa su se mnogi pitali nije li upravo on Mesija ili možda neki od drugih likova koje su proroci spominjali. Sam Krstitelj razrješava ovu dilemu izravnim odgovorom „Ja nisam Krist“ (Iv 1,20).

Nato ga poslani svećenici pitaju je li možda Ilija, jer Bog je najavio da će poslati proroka Iliju prije no što sâm dođe (usp. Mal 3,23). Židovi su vjerovali da će Ilija ponovno doći zato što Sveto pismo kaže da prorok Ilija nije umro, nego je bio uznesen na nebo (usp. 2 Kr 2,11). No, iako se hranio i oblačio slično Iliji (usp. Mk 1,6; 2 Kr 1,8; 1 Kr 19,4–8), Ivan odbacuje i tu ideju. Ovdje naizgled ulazimo u kontradikciju jer znamo da je i Isus jednom prilikom Ivana Krstitelja poistovjetio s Ilijom (usp. Mk 9,12s). Odgovor na ovu dilemu nalazimo u objavi kojom je anđeo Ivanovu ocu Zahariji najavio njegovo rođenje, rekavši: „Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih te spremi Gospodinu narod pripravan.“ (Lk 1,17). Vidimo da Ivan nije Ilija koji je tijelom sišao s neba, ali ipak posjeduje duh i silu Ilijinu, jer obojica imaju isto poslanje: vratiti narod na Gospodnji put.

No, ako Ivan nije Ilija, je li možda Prorok? Ne bilo koji prorok, nego onaj kojega je Mojsije najavio Izraelcima – onaj koji će poput njega narod izbaviti iz ropstva (usp. Pnz 18,15). Ali Ivan i na to pitanje odgovara negativno.

Tko je dakle Ivan?

Izaslanici ostaju bez daljnjih ideja pa na kraju traže od Ivana da sam kaže tko je. Ivan se predstavlja kao „glas koji viče u pustinji“ (Iv 1,23) najavljen od proroka Izaije (o čemu smo slušali prošle nedjelje; usp. Iz 40,3). Njegov je odgovor zapravo skretanje pažnje sa sebe na poruku koju donosi, odnosno na osobu čiji dolazak najavljuje. Glas je u razgovoru sporedan jer prolazi zrakom i nestaje, a riječ je ono što osoba prima u srce. Ivan je glas nakon kojega dolazi utjelovljena Riječ – Krist.

Ovdje otkrivamo zašto Isus Krstitelja poslije naziva najvećim „između rođenih od žene” (Mt 11,11). To je zato što Ivan, na vrhuncu svoje svjetovne slave, sebe umanjuje kako bi napravio mjesta za Krista (usp. Iv 3,30). Nije li upravo to odlična definicija onoga na što smo pozvani u razdoblju došašća: u svome životu, u svome srcu napraviti mjesta za Krista? A da bismo mu napravili mjesta, nešto najprije mora van. Zapitajmo se čega u našem srcu uvijek ima dovoljno za izbacivanje i dobit ćemo odgovor: taštine, častohleplja, ponosa i oholosti.

Odricanje od sebe

Došašće je obilježeno pozivima na pokajanje i obraćenje. No današnja nedjelja – treća nedjelja u došašću – ima drukčiji naglasak: ona ističe radost. Iako smo upravo govorili o umanjivanju sebe, što je bolan proces, mi to ne činimo zato što Bog želi naše poniženje, patnju i tugu, nego zato što će nam to u konačnici donijeti radost. Krist donosi oproštenje grijeha. Prvo čitanje kaže da će on „iscijeliti srca slomljena; zarobljenicima proglasiti slobodu, sužnjima oslobođenje“ (Iz 61,1). Zato smo umjesto psalma slušali Marijin hvalospjev u kojem se ona raduje, klikće i veliča Gospodina, a u drugom čitanju čuli svetoga Pavla kako zapovijeda: „Uvijek se radujte!“

Kako bi se naglasio taj vid pokore i odricanja, ova nedjelja još nosi naziv Radosna (ili lat. Gaudete) nedjelja. Naime, poziv na obraćenje i umanjivanje sebe nije nekakav tmuran zahtjev ili prijetnja, nego poziv na život, na radost, na izlazak iz žalosti… jer grijeh uvijek donosi samo tugu, jad i čemer. Upravo kroz ono što nazivamo odricanjem od sebe i predanjem Kristu, mi ćemo sebe tek otkriti. Shvatit ćemo: ono što ja mislim da jesam zapravo je grijehom ranjen čovjek. Potreban mi je Krist da mogu postati svoj.

Zaključak

Stoga danas u sjećanje dozovimo sve divne stvari koje je Bog učinio za nas, ali ne samo ono općenito što stalno slušamo u propovijedima: da je umro za nas, da nas je spasio i slično. Pokušajmo se osim toga sjetiti i nekih konkretnih trenutaka u životu kada nas je Bog spasio od velikih nevolja, kada smo osjetili njegovo oproštenje, prihvaćanje i bezuvjetnu ljubav. Zahvalimo mu na tome i radujmo se zbog svega što je bilo, ali i zbog svega što će se tek dogoditi. Imamo razloga.