Sveta Marija Bogorodica
Čitanja: Br 6,22–27; Ps 67,2–3.5–8; Gal 4,4–7; Lk 2,16–21

Uvod

Ako ćemo proteklu godinu pamtiti po još jednom ratu i poskupljenjima, onda smo potpuno promašili kršćansko shvaćanje povijesti i razlog zašto nam je Bog dao sposobnost prisjećanja prošlih događaja.

Ništa novo pod suncem

Nova godina nas podsjeća na prolaznost ovoga svijeta i na to kako u suštini „nema ništa novo pod suncem” (Prop 1,9). Sve se ponavlja: ljudi se rađaju i umiru, ljube i svađaju, ruše i grade… Ipak, postoji jedna novost – no nije pod suncem, već iznad njega, izvan tijeka vremena, u vječnosti – a ta je novost Isus Krist. On se nalazi ondje gdje je „sve novo” (Otk 21,5). Bez Krista, život je zaista samo jedna tužna priča uzaludnog skupljanja sjećanja koja će nestati u vremenu, poput suza na kiši, kada dođe naše „vrijeme umiranja” (usp. Prop 3,2). No Krist je prekinuo taj ukleti krug ponavljanja (usp. Post 3,19) te svakom čovjeku omogućio da se izdigne iznad tegoba vremena i svoje postojanje utemelji u vječnosti. S njime je povijest prestala biti krug u kojem se sve beskonačno ponavlja i postala pravac kojim sve ide prema svome, nećemo reći kraju, nego ispunjenju.

Zato nama kršćanima povijest, odnosno vrijeme u kojem živimo, ne predstavlja prijetnju, nego priliku da steknemo iskustvo Božje ljubavi. Kakav god život bio, on je predivan jer nam omogućuje susret s Bogom. To je ono čemu kršćanin teži, bio u miru ili ratu, bolesti ili zdravlju, siromaštvu ili bogatstvu.

Čežnja za sigurnošću

Vjerujem da se često nađemo u okolnostima gdje nam najviše tjeskobe i straha izaziva neizvjesnost: ne znamo kako će i kada sve te nedaće koje nas okružuju napokon završiti i hoće li se pojaviti neke još gore. Mislim da bismo svi odahnuli kada bismo od Boga dobili pismeni odgovor na to pitanje ili barem nekakve upute kako se zaštititi i osigurati. Zapravo, mi čeznemo za osjećajem sigurnosti koji stvara privid kontrole. Ugodno nam je kada mislimo da imamo moć upravljanja svojim životima, kada mislimo da znamo uzroke događaja i da nas ništa ne može iznenaditi.

To je razlog zašto se neki ljudi boje voziti avionom: kao putnici nemaju nikakvu kontrolu nad njim, pa ako stvari krenu po zlu, jedino mogu spustiti glavu u krilo i moliti Boga da ih spasi. Drukčije je kad mi upravljamo vozilom. Tada, budući da je volan u našim rukama, mislimo da barem donekle možemo utjecati na ishod, a potpuno zanemarujemo da postoji tisuću drugih okolnosti na koje ne možemo utjecati.

To se zove lažna sigurnost. Ne postoje situacije u kojima mi potpuno upravljamo svojim životom ili bilo kakvo jamstvo za ikoga od nas da ćemo živi dočekati kraj današnjeg dana. Nažalost, prestrašen se čovjek grčevito bori ne bi li našao nešto što pruža lažni osjećaj mira ili barem dovoljno uvjerljivu iluziju sigurnosti, no prava je istina da nikada nećemo imati kontrolu nad svojim životom, jer on nije naš da ga kontroliramo, nego pripada Bogu. Jedina je prava životna sigurnost činjenica da nas Bog nikada neće iznevjeriti. Tko god se u njega uzdao, nije ostao razočaran. Jedino u Bogu možemo imati uporište i sigurnost da, bez obzira na sve okolnosti, imamo budućnost. Samo trebamo malo pustiti uzde svojega života, koje tako grčevito držimo, i predati ih u njegove ruke.

Marijin primjer

Početak civilne godine simbolički pred nas stavlja sliku novih mogućnosti, ali i nove neizvjesnosti, jer ne znamo što nas sve očekuje u narednoj godini. Zato se u današnjim čitanjima posebno ističe Marijin lik: njoj je, kao i nama, na putu u nepoznato koji ju je čekao, trebalo povjerenje u Boga. Sumnjam da je ikome od nas protekla godina bila turbulentnija od slijeda događaja koji su pratili Marijinu trudnoću i porod: doživjela je anđelovo ukazanje, Josipovo nepovjerenje, teško putovanje, porod u neljudskim uvjetima, najavu probadanja duše, bijeg u Egipat… Današnji evanđeoski ulomak donosi kratak uvid u njezinu nutrinu, u način na koji se ona nosila s time: „Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.” (Lk 2,19). Pohranjivala je, dakle pamtila te događaje kako ne bi nestali, kako bi ih se uvijek mogla prisjetiti.

Drugi nam glagol u ovoj rečenici otkriva što je Marija potom radila s tim događajima. Ako bismo doslovno preveli izvornu grčku riječ, ovo prebirati značilo bi ‘simbolizirati’, odnosno ‘spojiti u jedno’ ili ‘sastaviti’. Simbol je u teologiji vrlo snažan izraz kojim se objašnjava spajanje dviju stvarnosti: zemaljske (vidljive) i nebeske (nevidljive). Marija, dakle, u svojoj nutrini pokušava u onome što je proživjela razabrati očitovanje nebeske stvarnosti. Bog nam progovara kroz sve događaje, čak i kroz one koji donose neko zlo. On takve događaje ne želi, ali ih iskorištava da nam i kroz njih progovori. Tako i ratovi, potresi, bolesti, smrti, nepravde i razna druga zla mogu postati sredstva Božje objave.

Zaključak

Na taj je način Marija promatrala svoju povijest. Ako se ugledamo u nju, tada nam minula 2023. neće izgledati kao godina tjeskobe, straha i neizvjesnosti, nego godina susreta s Bogom… samo na jedan drukčiji i neočekivan način. Unatoč svemu, Bog je i dalje i uvijek isti: to je Bog koji me ljubi, koji se brine za mene i koji me poziva da mu vjerujem.