Druga korizmena nedjelja – B
Čitanja: Post 22,1–2.9a.10–13.15–18; Ps 116,10.15–19; Rim 8,31b–34; Mk 9,2–10

Uvod

U današnjem evanđeoskom ulomku Isus preobraženjem na najjasniji mogući način očituje svoje božanstvo. No odmah učenicima daje podosta zbunjujuću zapovijed: zabranjuje im da ikome o tome govore „dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane“ (Mk 9,9). Ako je Isus došao otkriti Božje lice svijetu, zašto zabranjuje širenje te radosne vijesti?

Božja objava

Zbog svoje nepristupačnosti i udaljenosti od svakodnevnog života, brda i gore u povijesti su ljudima simbolizirale sveta mjesta na kojima se čovjek može približiti nebesima. Tako i suvremeni čovjek, penjući se na planinu, suočen s usponom i nesvakidašnjom prirodom, teško može ne početi razmišljati o veličanstvenom Stvoritelju tih divota. Mnoge Božje objave dogodile su se upravo na gorama: Bog se objavio Abrahamu na brdu u Moriji (usp. Post 22,5), kao što svjedoči današnje prvo čitanje; objavio se Mojsiju na brdu Sinaju (usp. Izl 19,20) i Iliji na gori Horebu (usp. 1 Kr 19,8s). Sjetimo se također da se i Isus često uspinjao na gore kako bi se ondje u osami i molitvi susreo sa svojim Ocem (usp. Mt 14,23).

Iz današnjeg evanđeoskog ulomka saznajemo da Isus s trojicom odabranih učenika uzlazi na „goru visoku“ (Mk 9,2), što bi nam trebalo biti jasan znak da uskoro slijedi Božja objava. Čak se posebno naglašava da je riječ o visokoj gori. Penjući se, i njegovi su učenici vjerojatno očekivali da će se uskoro dogoditi nešto posebno: možda će se Bog objaviti Isusu kao što se objavio Mojsiju i Iliji, možda će mu dati neke zapovijedi ili sklopiti s njime savez. No događa se nešto neočekivano: umjesto da Bog siđe s nebesa, Isus se preobrazi u božanstvo. To nije tako doslovno navedeno, ali jasno piše da mu haljine „postadoše sjajne, bijele veoma” (r. 3), a upravo takve nose stanovnici neba (usp. Otk 4,4; 7,9; 12,1).

Ukazuju se još dva nebeska stanovnika – Ilija i Mojsije, predstavnici Zakona i Proroka – dvojica koja su se u Starom zavjetu uspjela najviše približiti Bogu. No ni oni Boga dotad nisu uspjeli vidjeti licem u lice (usp. Izl 33,22s; 1 Kr 19,13; Iv 1,18). Sada pak, na ovom brdu, Isus otkriva svoje božansko lice i učenicima daje milost da ga ugledaju. Oni ostaju bez riječi „jer bijahu prestrašeni“ (Mk 9,6). Strah je reakcija na Božju prisutnost, ali to nije strah u smislu bojazni, nego strahopoštovanja: osjećaja malenosti i nedostatnosti pred veličinom i veličanstvom Stvoritelja svemira. Potom se iz oblaka začuje glas – još jedan znak Božje prisutnosti (usp. Izl 19,9) – kojim nebeski Otac potvrđuje da je Isus njegov ljubljeni Sin, kao što je učinio i prilikom njegova krštenja (usp. Mk 1,11).

Mesijanska tajna

Pošto je sve završilo, Isus s apostolima silazi i daje im neobičnu naredbu „da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane“ (Mk 9,9). Na ovakve zahtjeve za šutnjom nailazimo kroz cijelo Markovo evanđelje (usp. Mk 1,44; 3,11; 8,30), a bibličari ih nazivaju „mesijanskom tajnom“. No zašto Isus tako postupa? Od početka svog javnog djelovanja on je jasno pokazivao da je Bog i naviješteni Mesija koji će ispuniti starozavjetna obećanja, ali su ljudi koji su ga slušali imali krivu sliku o Mesiji te neka svoja tumačenja o tome tko je Krist i na koji će način uspostaviti Božje kraljevstvo. Drugim riječima, imali su predrasude o Mesiji: očekivali su da će on uspostaviti zemaljsko kraljevstvo i donijeti slobodu od zemaljskog ropstva. Da je Isus došao i odmah svima obznanio: „Ja sam Mesija“, bio bi stavljen u okvir ljudskih očekivanja, a znamo da tuđa očekivanja nitko ne može ispuniti, pa ni sâm Bog. Stoga Isus, poučavajući i čineći znamenja, postepeno otkriva dijelove svog identiteta.

Jedna od njegovih važnijih poruka, koju Židovi nisu bili spremni prihvatiti, bila je ta da Mesija mora trpjeti i umrijeti (usp. Mk 9,31; 9,31; 10,33). Zbog toga on tek na suđenju prvi put javno i nedvojbeno očituje svoj božanski identitet (usp. Mk 14,62). Dok se sve što je bilo potrebno prije toga nije dogodilo, učenici nisu smjeli razglašavati da su svjedočili božanskoj sili na djelu, jer se bez doživljaja Kristove muke i uskrsnuća ne može ispravno shvatiti ni njegovo poslanje.

Nakon događaja iz današnjeg čitanja Isus prestaje dokazivati svoje božanstvo i počinje govoriti o svojoj drugoj mesijanskoj odlici: o sebi kao Bogu patniku. Zato nam Evanđelja nešto poslije opisuju jedno njegovo drukčije preobraženje. Isus se ponovno s ista tri učenika uspinje na goru, ali ovoga puta ne na brdo Tabor, nego na Maslinsku goru. No, dok mu je na Taboru lice zasjalo nebeskim sjajem, u Getsemaniju se zamutilo krvavim znojem. Na Taboru je razgovarao s nebeskim stanovnicima, a ovdje mu je društvo pravio Sotona, stanovnik Podzemlja. Božji glas o „ljubljenom Sinu“ više se nije čuo. Pratioci koji su nekoć s Isusom dijelili trenutak njegove slave i poželjeli sagraditi sjenice kako bi na tom lijepom mjestu ostali zauvijek, u trenutku njegove muke spavaju, a u času uhićenja bježe. Na Taboru se Isusovo čovječje lice preobrazilo u božansko, a na Maslinskoj gori počinje preobražaj u nešto nečovječje: kako reče prorok Izaija, „tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka“ (Iz 52,14).

Zbog toga je Isus učenicima branio svjedočiti o Božjoj slavi koja se u njemu očitovala na Taboru. On je prvo morao pretrpjeti Muku kako bi u ljudima razbio predrasude i krive slike o Bogu, kako bi pokazao da Bog nije vladar i gospodar koji je došao satrti zlikovce, nego trpeća ljubav koja je došla umrijeti umjesto njih, umjesto nas. Tek kada su učenici upoznali takvoga Krista, mogli su dobiti zadaću da glas o njemu pronesu do nakraj svijeta (usp. Mk 16,15).

Zaključak

Isus je u svom životu imao trenutke očitovanja slave i trenutke očitovanja patnje. Oni se uvijek moraju promatrati zajedno. No patnja nije imala posljednju riječ u njegovu životu, nego uskrsnuće. Mi, kao njegovi učenici, isto možemo očekivati i u svojim životima. U trenutcima milosti, kada se nađemo na Taboru, obasjani Božjom blizinom, zahvalimo mu, ali se također sjetimo da ondje ne možemo sagraditi sjenice i vječno ostati u oblacima, nego da nam valja sići i uzeti na sebe svoj križ. A kada dođu trenutci tame, trenutci naše Maslinske gore i uspinjanja na Kalvariju, tada se sjetimo da posljednju riječ ima uskrsnuće!

Kada nas život s vremena na vrijeme pritisne – možda je pritisne preslaba riječ – kada nas počne nemilosrdno i nepravedno mljeti, drobiti, gaziti… sjedinimo tu muku s Kristovom mukom, prikažimo mu svoje boli. Iako je Isus svoju muku za spasenje svijeta već podnio, on želi da ga zazovemo da dođe i da nam pomogne nositi naš križ. Želi biti ono malo tinjajuće svjetlo koje jamči da se ni u najcrnjoj tami nećemo izgubiti, nego ćemo dočekati dan svog uskrsnuća – vrijeme kada će Bog konačno ukloniti svaku suzu i bol, kada patnje više neće biti (usp. Iz 25,8), a ostat će samo Bog, koji će nam biti dosta (usp. Iv 14,8).