Nedjelja uskrsnuća Gospodinova
Čitanja: Dj 10,34a.37–43; Ps 118,1–2.16–17.22–23; Kol 3,1–4 ; Iv 20,1–9

Uvod

Poanta Vazmenog trodnevlja, tolikih obreda kroz koje smo prolazili, jest doživjeti Isusovo uskrsnuće kako bismo ga poput apostola mogli svjedočiti drugima koji još nisu čuli da je smrt uništena i da su grijesi oprošteni.

Svjedočanstvo apostola

Tri su stupa kršćanskog života: slavljenje Boga, svjedočenje vjere i djela ljubavi. To su tri temeljna poslanja Crkve. Kada bismo na jedno od njih zaboravili, Crkva više ne bi bila Kristova Crkva, nego još jedna udruga civilnog društva. Bez liturgije ona se odcjepljuje od božanstva i počinje propagirati zemaljsko kraljevstvo umjesto nebeskog; bez karitativnog služenja postaje licemjerna i hladna, običnom čovjeku previsoka i daleka; a bez navještaja zatvara se u sebe i polako umire.
Zato je mladoj Crkvi, o kojoj čitamo u Novom zavjetu, na prvom mjestu bio navještaj: njoj je bio potreban rast. U kratkom odlomku iz Djela apostolskih sveti Petar u svome poznatom govoru čak četiri puta spominje riječi svjedok i svjedočiti. Kršćanski se navještaj razlikuje od raznih poučavanja ili indoktrinacija. Dok drugi učitelji žele ljude uvesti u neki nauk i dokazati da je njihov sustav vjerovanja dobar, apostoli, kao što vidimo u prvom čitanju, prenose isključivo svoj doživljaj. Ima tu uvjeravanja i tumačenja, ali na prvom je mjestu pozivanje na vlastito iskustvo.

„Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu.” (Dj 10,39). Apostoli su doživjeli Isusa: nisu samo slušali što govori nego su bili s njime i gledali što je činio. Iako su ga Rimljani i Židovi ubili, on je i dalje živ, uskrsnuo je. Upravo to mora biti temelj našeg navještaja – iskustvo živoga Boga. Vjeronauk, predavanja, tribine, razumno razlaganje… sve je to važno i nužno, ali nije na prvom mjestu kada nekome želimo govoriti o Kristu. Na prvom mjestu treba biti ovo: Isus je živ, ja sam ga susreo i svjedočim ti da on nije neka priča iz prošlosti ili ideja iz doba kada ljudi nisu znali bolje, nego stvarna, živa osoba koju i ti možeš upoznati. Sveti Pavao VI. baš je na to mislio kada je izrekao svoju poznatu rečenicu: „Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje, ili ako sluša učitelje, sluša ih zato što su svjedoci” (EN 41).

Kako susresti Isusa?

Netko će možda opravdano prigovoriti: da, lako je bilo apostolima koji su doslovce vidjeli Krista, ali što je s nama koji živimo dva tisućljeća nakon što je Isus uzašao sa zemlje? Upravo u tome i jest poanta. Isusa se i danas može doživjeti jednako kao što ga se moglo susresti dok je hodao ovom zemljom. Petar kaže kako su oni „s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih” (Dj 10,41). Ne činimo li i mi isto kada slavimo svetu misu? Što smo ova tri dana radili svake večeri u crkvi? Ako smo došli slušati lijepu glazbu i gledati igru svjetla, onda smo potpuno promašili poantu. Liturgiju slavimo da bismo doživjeli Isusa. Ne da bismo probudili emocije, nego osjetili Boga duhovnim osjetilima koja imamo u svojoj duši. To što smo doživjeli, čemu smo bili svjedoci – kako je Bog poslao svoga Sina, ne da osudi svijet, nego da ga spasi; kako je smrt pobijeđena i kako smo svi postali Božjom djecom – to sada idemo javiti drugima. Svima! Ateistima, muslimanima, površnim i mlakim katolicima… Krist je umro za sve nas i sve poziva da budu dio njegove jedine Crkve.

Zaključak

Prenositi ovaj predivan doživljaj uskrslog Isusa nije lako. Već u Djelima apostolskim čitamo kako su mnogi prvi učenici ubijeni zbog svjedočenja vjere. Ne zbog privatnog uvjerenja, prakticiranja vjere u svoja četiri zida ili zbog odlaska na misu, nego zbog javnog svjedočenja da je Krist živ. Ova je poveznica u prvoj Crkvi bila toliko snažna i jaka da su riječi svjedok i mučenik uskoro postale sinonimi (usp. Dj 22,20). Danas u mnogim jezicima riječ mučenik ima korijen od grčke riječi martus – svjedok.

Kao i u doba prve Crkve, današnjemu svijetu najviše smeta svjedočenje Crkve. Nitko neće prigovarati vjernicima zato što nedjeljom idu na misu ili zato što daju novac za siromašne. Ali to što drugima govore o Kristu, to što na radnom mjestu ne pristaju raditi protiv svoje savjesti, to što se u opakom društvu drže svojih moralnih načela i time provociraju savjest svakoga tko ih vidi – e, to već smeta. Zna đavao da će bez svjedočenja Crkva umrijeti, i baš nas zato tako uporno nastoji ušutkati. Ali kako čovjek koji je doživio Krista može šutjeti?

Prilikom krštenja svećenik dotiče djetetove usne govoreći: „Gospodin Isus… udijelio ti da uskoro možeš primati njegovu riječ svojim ušima i ispovijedati vjeru na hvalu i slavu Boga Oca.” To je naš zadatak, dužnost i smisao vjere. Doživjeti Isusa i pozvati naše bližnje da iskuse isto.