Vazmeno bdjenje – B
Čitanja: Post 1, 1–2, 2 (ili: 1, 1.26–31a); Post 22, 1–18 (ili: 22, 1–2. 9a.10–13.15–18); Izl 14, 15–15, 1a; Iz 54, 5–14; Iz 55, 1–11; Bar 3, 9–15.32–4, 4; Ez 36, 16–17a.18–28; NZ: Rim 6, 3–11; Ps 118, 1–2.16ab–17.22–23; Mk 16, 1–7

Uvod

Tri žene koje su bile s Isusom podno križa (usp. Mk 15,40), koje su svjedočile njegovoj smrti, sada dolaze na njegov grob želeći mu pomazati tijelo mirisima. Misle da je to jedino što još mogu učiniti za pokojnog učitelja.

Žene na grobu

I nakon svega što su proživjele (svih onih događaja koje smo i mi proživljavali u liturgiji ova tri dana), o čemu ove tri žene raspravljaju? O jednom praktičnom problemu koji je pred njima: veoma velik kamen postavljen je između njih i Isusa kako bi odvojio mrtvoga od živih. Riječ je o okruglu kamenu kojega inače ne bi bilo teško otkotrljati, no ovdje je postavljen u udubljenje u zemlji. Sada shvaćamo kako ga je Josip iz Arimateje lako mogao postaviti (usp. Mt 15, 46), ali i zašto je tako teško izvući ga van.

Uočimo da taj kamen također simbolizira teret koji je Mariji Magdaleni, Mariji Jakovljevoj, Salomi i ostalim učenicima stisnuo srce i blokirao pamćenje za sve ono što je Isus govorio. Zanimljivo je da se na grčkom jeziku riječ za grob (grč. mnémeion) izvodi iz riječi koja označava sjećanje (grč. mnémé). U hrvatskom jeziku imamo nešto slično u riječi spomenik. Iz ovoga možemo zaključiti da je tragedija Isusove muke i smrti poput ogromna kamena blokirala sjećanje učenika na ono što je Isus govorio. Uslijed patnje i boli zaboravili su na Božju riječ te joj više nisu mogli pristupiti.

Nismo li i mi često takvi? Kada nastupe nevolje i tragedije, vrlo brzo zaboravimo na Božju riječ, na sve iskustvo boravka s njime i na sva ona Božja obećanja da će biti uz nas do kraja vjekova. Gledamo samo na nepremostivu prepreku ispred sebe zaboravljajući pritom da Bogu čak ni smrt nije zapreka.

Za razliku od apostola, žene ipak dolaze na grob iako znaju da je praktički nemoguće ući u njega. Možda u njima ipak postoji tračak nade i vjere da će moći izvršiti posljednji čin ljubavi prema Isusu.

Prvoga dana u tjednu

Važno je primijetiti da se sve ovo odvija „prvoga dana u tjednu, veoma rano, o izlasku sunčevu” (Mk 16,2). Nešto smo slično čuli u prvom čitanju iz Knjige Postanka: Bog prvoga dana u tjednu stvara nebo i zemlju, a potom i svjetlost, koju odvaja od tame. Evanđelje, vidimo, spominje prvi dan, potom sunce, a zatim slušamo o Isusu – svjetlosti svijeta (usp. Iv 8,12) koju tama groba nije mogla zadržati. Isusovim uskrsnućem ponovno „rastavi Bog svjetlost od tame” (Post 1,4). Isusa tama smrti nije mogla zadržati: „svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze” (Iv 1,5).

Mi Europljani nedjelju promatramo kao kraj tjedna, no u židovskom kalendaru (kao i u crkvenom) ona je prvi dan u tjednu. Nedjelja uskrsnuća nije samo početak još jednoga tjedna nego i potpuno novoga svijeta. Evanđeoski izvještaji o Isusovu uskrsnuću jasno opisuju čin novoga stvaranja: u teologiji se još govori o osmom danu stvaranja. Dok su se Židovi okupljali subotom kako bi obnavljali spomen na stare saveze, mi kršćani okupljamo se nedjeljom u spomen na Isusovo uskrsnuće, koje se dogodilo u nedjelju – prvoga dana u tjednu – čime je stvoreno novo vrijeme i novo čovječanstvo.

Novo čovječanstvo

Već u današnjem evanđeoskom izvještaju imamo opis kako će to novo čovječanstvo izgledati. Kada su ušle u grob, žene ugledaše „mladića zaogrnuta bijelom haljinom gdje sjedi zdesna” (Mk 16,5). U Markovu evanđelju riječ mladić spominje se samo još jednom, i to kada evanđelist opisuje kako je nakon uhićenja jedan mladić išao za Isusom te kako i „njega htjedoše uhvatiti, no on ostavi plahtu i gol pobježe” (Mk 14,52). Ovo je slika čovjeka koji odbija do kraja ići za Isusom: on gubi svoju odjeću – ona predstavlja njegovo dostojanstvo. Sada u grobu vidimo mladića za kojeg je naglašeno da je zaogrnut bijelom haljinom i da sjedi zdesna. Ovo je slika anđela, nebeskog stanovnika, koja nam ujedno najavljuje što će dobiti oni koji povjeruju u Isusa: dobit će bijele haljine – dostojanstvo nebeskih stanovnika – i „moć da postanu djeca Božja ” (Iv 1,12). Podsjetimo se, Isus je također ostao gol: dao je ljudima da „razdijele među se haljine njegove” (Mk 15,24). On je bio razgolićen da bismo mi mogli ne samo pokriti svoju golotinju (usp. Post 3,21) nego i obući njegovu haljinu, to jest zadobiti njegovo dostojanstvo, postati poput njega.

Crkveni su oci govorili da je Bog postao čovjekom kako bi čovjek mogao postati bogom (sv. Atanazije Aleksandrijski). Bog ne samo da nas spašava od grijeha i produljuje naše postojanje onkraj biologije nego nas također čini jednakima sebi po dostojanstvu! Izraz Božje dijete znači upravo to da postajemo njemu jednaki. No takvo dostojanstvo treba znati primiti.

Zaključak

Žene koje su došle na grob razdirali su podijeljeni osjećaji ljubavi prema Isusu te straha i nevjerice zbog tragedije kojoj su svjedočile. Možemo reći da su one donekle imale izgovor za takvo stanje jer im je Isusovo izranjeno mrtvo tijelo još uvijek bilo pred očima, a njegovo uskrsnuće još nisu vidjele. Mi, međutim, više nemamo izgovora za život u strahu, za nevjeru, za očajavanje, zato što smo svjedoci uskrsnuća. Nemojmo više nijednoj nevolji ili tragediji dopustiti da poput grobnog kamena zatvori naše sjećanje, da napravi zapreku između nas i Isusa. I nemojmo Isusa trpati u grob kao da je mrtav, kao da je nemoćan ili udaljen od našeg života. Grob je prazan, a on je živ – po Duhu Svetom, bliži mi je nego što sam ja sâm sebi blizak.

Kako nam je posvjedočio sveti Ivan: „onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga” (Iv 1,12s).