Navještenje Gospodinovo – Blagovijest
Čitanja: Iz 7,10–14; Ps 40,7–11; Heb 10,4–10; Lk 1,26–38

Uvod

Iako nam se čini da je današnja svetkovina najviše obilježena Marijinim likom, ako se dublje zagledamo u tekst, vidjet ćemo da on govori o četiri osobe na koje trebamo svratiti pažnju kako bismo mogli ispravno orijentirati svoj kršćanski život.

Očev plan spasenja

Prva osoba na koju svraćamo pažnju jest Bog Otac, koji je začetnik našega spasenja. Evanđelje ističe da je Marija zaručena s Josipom koji potječe „iz doma Davidova“ (Lk 1,27). Nadalje, iz anđelovih riječi možemo razabrati četiri elementa koja se odnose na Isusa: on će biti velik (usp. Lk 1,32), naslijedit će Davidovo prijestolje (usp. r. 32), bit će Božji sin (r. 32) i njegovo će kraljevstvo trajati dovijeka (r. 33). Svatko tko malo bolje poznaje Sveto pismo sjetit će se da je upravo ova četiri obećanja Bog dao kralju Davidu (2 Sam 5,7–15). Isusovo začeće nije događaj za sebe, nego je dio jedne velike povijesti, jednog velikog plana spasenja čiji je začetnik naš nebeski Otac. Od trenutka kada su prvi ljudi sagriješivši odbacili Boga, on traži način kako da čovječanstvo vrati u zajedništvo sa sobom (usp. Post 3,15). Sva ona drama Staroga zavjeta zapravo govori o tome i najavljuje dan kada će se to dogoditi. Stoga možemo reći da srž anđelove poruke nije Isusovo rođenje, nego činjenica da Bog ostaje vjeran svojim obećanjima i ustrajan u namjeri da spasi paloga čovjeka.

Kristovo utjelovljenje

To spasenje Otac izvodi po svome Sinu – tako dolazimo do druge osobe na koju trebamo svratiti pažnju. Iako nam se čini da je datum današnje svetkovine odabran zato što od njega ima devet mjeseci do Božića (zanemarimo ovogodišnje pomicanje slavlja zbog vazmene osmine), prava je istina da je odabrano da svetkovina Božića bude devet mjeseci nakon 25. ožujka. Naime, prema židovskoj tradiciji, svijet je stvoren 25. ožujka, a to je i dan pada prvih ljudi, dan kada je Abraham trebao žrtvovati Izaka te dan kada su Izraelci prešli preko Crvenog mora. Toga je dana također, prema tradiciji, Isus bio razapet, a budući da se vjerovalo da veliki proroci umiru na datum svoga začeća, došlo se do zaključka da je toga dana Isus začet. Nemojmo se opterećivati povijesnom pouzdanošću ovih tvrdnji, nego obratimo pažnju na njihovo simboličko značenje, koje sve te događaje povezuje u jednu cjelinu: s Kristovim utjelovljenjem, smrću i uskrsnućem cjelokupna povijest doseže svoj vrhunac te započinje jedno novo razdoblje.

Duh Sveti

Mariju zanima kako će sve to biti, a anđeo joj odgovara: „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti“ (Lk 1,35), stoga je treća osoba na koju svraćamo pozornost upravo Duh Sveti. Grčka riječ episkiazó, koja znači ‘osjeniti’, vrlo se rijetko pojavljuje u Novom zavjetu, a kada se pojavi, uvijek se odnosi na preobražavajuću Božju prisutnost (usp. Lk 9,34). U grčkom prijevodu Staroga zavjeta, službenom prijevodu kojim se služio i evanđelist Luka te koji je upotrebljavala židovska dijaspora, taj se glagol pojavljuje u opisu silaska oblaka nad Šator sastanka, mjesto Božje prisutnosti (usp. Izl 40,35). Dakle, Luka želi reći da će Marija zanijeti tako što će je ispuniti Božja prisutnost, jednako kao što je Bog nekoć svojom prisutnošću ispunio Šator sastanka. Marijino dijete, Sin Božji, bit će živa Božja prisutnost, a njezina će utroba postati Božje svetište. Iako nije izričito navedeno, možemo biti slobodni pretpostaviti da su u trenutku kada je Isus začet, prilikom silaska Duha Svetoga, bili prisutni i njegovi vidljivi simboli – oganj i oblak. Vidimo kako Evanđelje jasno svjedoči da je cijelo Trojstvo uključeno u proces spasenja čovjeka.

Marija – uzor kršćanskog života

Ipak, Crkva u današnjoj svetkovini napose ističe Marijin lik. Marija zbog svoje vjernosti i otvorenosti Bogu postaje slika Crkve kakva bi ona trebala biti te slika kršćanskog života. Anđeo je pozdravlja izrazom „milosti puna” (Ef 1,28), odnosno, precizinije prevedno, obraća joj se riječju „zamilovana” (grč. haritoó). Ovaj se glagol u cijelom Novom zavjetu upotrebljava još samo jednom, i to u poslanici Efežanima, tamo gdje sv. Pavao govori kako nas Bog svojom milošću „zamilova u Ljubljenom” (Ef 1,6) i izabra „da budemo sveti i bez mane pred njim” (r. 4). Ovo nam govori da je izraz „zamilovana” ili „milosti puna” neraskidivo povezan s izrazima „sveti” i „bez mane”. Za potonji je izraz u latinskom prijevodu upotrijebljena riječ immaculati, što znači ‘bezgrešni’. Zato je Crkva opravdano zaključila da riječ „zamilovana” svjedoči o Marijinoj bezgrešnosti, što i mi priznajemo kada u molitvi Mariju pozdravljamo riječima „milosti puna”. A sveti Pavao pažljivim odabirom ovih izraza poručuje da bismo mi kršćani trebali biti poput Marije i živjeti bez grijeha, neporočno, jer nam je dana Božja milost koja to omogućuje.

U današnjem je evanđeoskom ulomku vidljivo da se Marija nalazi u vrlo nezgodnoj situaciji: treba začeti, a nikada nije bila s mužem. To povlači mnogo drugih pitanja, među kojima je i pitanje kako će Josip to prihvatiti. Anđeo joj daje dvije važne poruke: „Ne boj se” i „Bogu ništa nije nemoguće!” (Lk 1,30.37). Vjerujem da su ove dvije rečenice Mariji postale trajna misao vodilja u daljnjem životu, u svim onim mučnim trenucima koje je zbog Isusa morala proživljavati, u situacijama kao što su težak porod u Betlehemu, progon u Egipat, gubitak i pronalazak Isusa u Hramu, izdaja Isusovih učenika te njegova Muka i smrt. Na sve te situacije ona odgovara kao i prvoga dana: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” (Lk 1,38).

Zaključak

Možda bi bilo dobro kada bismo i mi sebi u pamet urezali anđelove riječi ohrabrenja, kada bismo ih uokvirili i stavili na zid ili možda na zaslon mobitela. Jer, kad god se nađemo pred ozbiljnim problemima, naša je prva reakcija obično strah i panika: „Kako ću? To je nemoguće!” No Marija je bila puna milosti jer je bila otvorena Bogu, a nastavila je biti takva i nakon poroda. Na svakoga je od nas, kad smo primili sakramente krštenja i krizme, sišao Duh Sveti i sila Svevišnjega nas je osjenila (usp. Lk 1,35). Tada se Isus nije utjelovio, kao u Mariji, ali je postao trajno duhovno prisutan u nama. Stoga svaki kršćanin sa sv. Pavlom može reći: „[Ž]ivi u meni Krist” (Gal 2,20).

Zato i mi one anđelove riječi imamo pravo primijeniti na sebe. Ne bojte se! Bog je i nas zamilovao kao nekoć Mariju, on ima plan za život svakog čovjeka. Svi smo mi dio jedne velike priče, dionici smo spasenja čovječanstva, i Bog je svakome od nas namijenio neku ulogu. I Djevica Marija, i sv. Josip, i sv. Pavao, i svi oni sveci koji su nam toliko dragi… svi smo dio jedne velike priče koja govori o Božjem spašavanju paloga čovjeka. Krist živi u nama i želi da ga donosimo onima koji još žive u tmini, koji su mrtvi, kako bi njegovo kraljevstvo moglo zavladati među svim ljudima. Nemojmo se bojati dok stojimo pred tim velikim zadatkom, nego svaki dan spremno odgovorimo Bogu: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” (Ef 1,38).