Šesta vazmena nedjelja – B
Čitanja: Dj 10,25–26.34–35.44–48; Ps 98,1–4; 1Iv 4,7–10; Iv 15,9–17

Uvod

Isus danas daje pomalo revolucionarnu definiciju nečega što nam je svima poznato, o čemu volimo govoriti i mislimo da sve znamo: jasno i nedvosmisleno svojim učenicima govori što je to ljubav.

Bog zapovijeda

U današnjem evanđeoskom ulomku Isus nastavlja govor od prošle nedjelje. Ovoga puta objašnjava kako konkretno izvršiti ono što nam je prošli put zadao, odnosno kako da ostanemo u njemu poput loze na trsu. Odgovor glasi: čuvajući njegove zapovijedi.

Danas čak pet puta slušamo Isusa kako izdaje zapovijedi (jednom u prvom čitanju), što možda para uši suvremenom slušatelju, naviknutom na autonomiju i slobodu u upravljanju vlastitim životom. Zapovijedi obično izdaju vladari svojim podložnicima. Znači li to da smo mi samo Božji robovi koji moraju bespogovorno slušati sve što on odredi? Takva slika božanstva prisutna je u mnogim religijama, ali ne i u kršćanstvu. Bog jest sve stvorio, on je gospodar svega te ima pravo naređivati i određivati, no Bog Isus nije nekakav strašan i udaljen vladar pred čijom riječi svatko mora drhtati, nego Bog prijatelj. Jasno naglašava da mi nismo njegovi sluge i robovi, već prijatelji (usp. Iv 15,15).

Bog prijatelj

Što to znači? Po svojoj prirodi Bog je iznad nas, no on silazi s neba, odriče se svoga božanstva i postaje čovjekom (usp. Fil 2,6–8) da bi nam se mogao približiti: jede našu hranu, ide na naše zabave, govori našim jezikom… sve kako bismo ga bolje upoznali, dopustili mu da nam bude blizak te ga na kraju prihvatili kao prijatelja, a ne samo gospodara. Budući da mi nismo sposobni doći do Boga, Bog silazi i dolazi k nama, i to s konkretnim poslanjem: da nam pokaže koliko nas voli. „Vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga“ (Iv 15,15). Naglasak je u ovoj rečenici na riječi „sve“, što znači da Bog daje cijeloga sebe u taj odnos, bez pridržaja, proračuna ili skrivenih interesa. Jednostavno daje sve što ima. Nije li upravo to pravo prijateljstvo i prava ljubav?

Zapovijed ljubavi

No, ako prijatelji ne naređuju jedni drugima, zašto nam onda Bog daje zapovijedi? Moramo shvatiti da Bog jest prijatelj, ali je i Otac, a Otac se brine za svoju djecu, odgaja ih. Zapovijedi koje nam daje imaju svrhu, kako Isus kaže, da naša „radost bude potpuna“ (r. 11). One su okvir koji nam omogućuje da u životu postignemo cilj svojega postojanja. Ali kako zapravo glasi ta teška i strašna zapovijed koju nam Bog daje? – „Ljubite jedni druge…“ (r. 12). Sada valjda možemo odahnuti, jer ova zapovijed svima odgovara: svi smo za ljubav. Nisam još čuo da je itko protiv toga da se međusobno ljubimo. No sadržaj te zapovijedi samo djelomično poništava skandaloznost ideje prijatelja koji zapovijeda, barem dok ne zagrebemo malo dublje u značenje riječi ljubav.

Općenito, kada govorimo o ljubavi, kršćanima je puno poznatije jedno drugo mjesto u Svetom pismu: to su one dvije zapovijedi ljubavi iz Mojsijeva Zakona (Pnz 6,5; Lev 19,18) koje Isus poslije citira i označava kao srž Staroga zavjeta (usp. Mt 22,40). Ljubav zaista jest središte i Zakona i vjere i svakog ljudskog života, međutim, u govoru na posljednjoj večeri Isus ide korak dalje, nadograđuje to shvaćanje ljubavi. Daje nam novu, revolucionarnu definiciju: ljubiti znači položiti svoj život za drugoga. Što je time točno mislio, ubrzo je osobno pokazao: onda kada su ljudi smislili sve zlo protiv njega, kada su ga prijatelji izdali, kada su ga učenici ostavili, on je dao svoj život za njih.

Nasljedovanje Isusa u ljubavi

Taj težak teret stavlja i na naša ramena: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ (Iv 15,12). Već smo rekli da Isus nije poput nekoga gospodara koji od svojih slugu očekuje da obavljaju poslove koji su njemu ispod časti. Naprotiv, on se utjelovio, postao čovjekom i prvo sâm pokazao put kojim trebamo krenuti. On se, možemo to tako reći, u svojem gospodstvu spustio čak i ispod granice ljudskog dostojanstva. Ako želimo biti s njim, onda i mi moramo postupati poput njega, kao što nam govori: „Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam“ (r. 14), a to znači da ga trebamo nasljedovati u ljubavi, sve do smrti.

Zaključak

U današnjem je čitanju Isus definirao, a poslije i pokazao što je ljubav: ljubiti znači dati cijeloga sebe drugoj osobi, izgubiti život kako bi ga netko tko to nije zaslužio mogao zadobiti. Možda nam ova definicija ljubavi para uši čak i više od slušanja nekakvih zapovijedi. Mi smo naviknuti na emotivne govore o ljubavi i na ideale opisane u pjesmama, ali one osjećaje koji su se Isusu rađali u srcu dok je išao na križ teško uspijevamo povezati s ljubavlju. „Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja…“ (Iz 53,2), ničega privlačnog. Pa ipak, njegovu žrtvu nazivamo najvećim činom ljubavi u ljudskoj povijesti. Zašto? Zato što je Isus usprkos svemu, usprkos tvrdokornoj ljudskoj nevjeri, odlučio dati svoj život za nas.

Isusova definicija ne svodi ljubav na područje emocija, nego naglašava da je ona odluka – pojedinčeva svjesna odluka da daruje cijeloga sebe drugima, bez obzira na okolnosti i zasluge. Takvu je ljubav Krist pokazao te pozvao i nas da tako činimo. Takva požrtvovna ljubav nije neka mazohistička ideja, nego nešto najljepše što mi možemo učiniti i što se nama može dogoditi. Tek tada, u toj ljubavi, naša radost postaje potpuna (usp. Iv 15,11) i shvaćamo smisao svojega života, jer smo tada najbliži Božjem biću. Sjetimo se toga kada nas križ koji nosimo obori na zemlju, kako bismo mogli ustati i nastaviti putem sebedarja, jer uskoro, odmah iza brda Golgote, slijedi uskrsnuće.