Pedesetnica, Duhovi – B
Čitanja: Dj 2,1–11; Ps 104,1ab.24ac.29bc–31.34; Gal 5,16–25; Iv 15,26–27; 16,12–15

Uvod

Današnja svetkovina ima dva naziva: Pedesetnica i Duhovi. Kao što se Uskrs, Kristova Pasha, ne može shvatiti bez razumijevanja židovske Pashe, tako se ni kršćanski blagdan Duhova, odnosno kršćanska Pedesetnica, ne može razumjeti bez shvaćanja židovske Pedesetnice.

Blagdan sedmica

Židovski blagdan Pedesetnice ili Blagdan sedmica (usp. Lev 23,15–21; Pnz 16,9–12) slavio se pedeset dana nakon Pashe. Bio je jedan od tri velika blagdana na koje su svi odrasli Židovi bili obavezni hodočastiti u Jeruzalem kako bi u Hramu prinijeli žrtvu. Židovski vjerski blagdani često imaju dvostruku dimenziju: povezani su s godišnjim dobom i poljoprivrednim životom, no svaki blagdan ima i svoju povijesno-spasenjsku dimenziju, što znači da se njegovim slavljenjem u sjećanje doziva određeni događaj iz prošlosti kojim je Bog čudesno spasio izraelski narod. Tako se na blagdan Pedesetnice slavilo Boga zbog prvih proljetnih plodova zemlje, ali i prizivalo u sjećanje trenutak kada je Bog, nakon što je izveo narod iz Egipta, na brdu Sinaju dao Mojsiju Deset zapovijedi.

Upravo nam to pomaže razumjeti zašto Duh Sveti sada silazi na apostole u obliku plamena, dok smo ga prilikom Isusova krštenja vidjeli u obliku golubice (usp. Lk 3,22). Zašto sada vatra? U Knjizi Izlaska čitamo da su Božjem dolasku na Sinaj prethodili grmljavina i buka truba te da je na kraju „Gospodin u obliku ognja sišao na nj“ (Izl 19,18). Na isti se način Bog ukazuje i apostolima: prvo čuju šum s neba, koji se uspoređuje sa snažnim nevremenom, tj. grmljavinom, a potom Bog silazi u obliku ognja.

Ovo je tipičan biblijski stil pripovijedanja: povlače se slikovite paralele između starozavjetnog i novozavjetnog događaja kako bi se pokazala njihova jasna povezanost. Dakle, ističući pojavu ognja i buke, sveti Luka dokazuje da je Duh Sveti onaj koji je na Sinaju govorio Mojsiju.

Novi zakon

Na Sinaju su Izraelci dobili zakon napisan na kamenu, no Bog je po prorocima najavio da će s narodom sklopiti Novi savez, čiji zakon neće biti napisan na pločama, već će biti uliven u njihove duše i upisan u njihova srca (usp. Jr 31,33; 2 Kor 3,3). Ovo je ključno ako želimo razumjeti što Duh Sveti znači za naš život. Židovi su svoj život organizirali tako da su imali pravila i tumačenja za sve životne situacije: ništa nije bilo prepušteno slučaju ili samovolji. Božji zakon jamčio im je da žive ispravno. Ali taj je zakon većini bio nešto izvanjsko, zapisan na nekom kamenu ili svitku u obližnjoj sinagogi, pa nije do kraja zahvaćao njihovu nutrinu. Zato je i ostao samo zakon – tek nekakav stran propis kojemu se razborito pokoriti, barem dok se ne nađu neki „mudriji“ načini života. No, na današnji dan, umjesto još jednog izvanjskog zakona, apostoli dobivaju unutarnji kompas koji će svakoga od njih, a i sve nas krštene, voditi putem ispravnog života. To je simbolika ognjenih jezika.

Poništavanje Babilona

Tekst nadalje kaže da učenici, napunivši se Duhom, „počeše govoriti drugim jezicima“ (Dj 2,4). Riječ je o fenomenu govora u jezicima (glosolaliji) koji sv. Pavao detaljnije razrađuje, no Luka ovdje nema namjeru, poput Pavla, raspravljati o molitvenom daru koji služi za osobnu izgradnju (usp. 1 Kor 14,4), nego povlači paralelu prema jednom drugom starozavjetnom događaju – brkanju jezika kod Babilonskog tornja (usp. Post 11,1–9). U to davno doba ljudi su se ujedinili kako bi pribavili sebi ime, tj. priskrbili sebi slavu bez Boga. Uslijedila je kazna: pomiješali su im se jezici, te se više nisu razumjeli. No sada Duh Sveti čini da se oni koji ne traže svoju slavu, nego Božju, mogu međusobno razumjeti usprkos različitim jezicima kojima govore, ali i različitim interesima, osobnostima i društvenim slojevima. Svi u Duhu Svetom postaju jedno. Dok je u Babilonu Bog raspršio čovječanstvo koje se ujedinilo u grijehu, sada ga u Jeruzalemu Duh Sveti ujedinjuje i objavljuje mu spasenje.

Zaključak

Kada smo sakramentima krštenja i potvrde primili dar Duha Svetoga, Božji se zakon urezao u naše srce te nam, kako piše sv. Pavao, više ne treba Zakon jer živimo po Duhu (usp. Rim 8,2–12). Zašto onda Crkva danas vjernicima nameće toliko zakona i propisa (od kojih nam se neki možda i ne sviđaju) kad već imamo Božji zakon u sebi? Osim toga, što ako netko od nas iznutra osjeća da neki crkveni zakoni nisu ispravni?

Problem je opet u našoj grešnoj naravi. Iako nas Bog ozdravlja za svetost, mi to još nismo postigli, i zato nam je teško razlikovati je li naš unutarnji glas od Boga ili samo posljedica grijeha. Stoga je Bog vodstvo Crkve, kao cjelinu, obdario Duhom Svetim da nepogrešivo naučava Božji zakon koji se već nalazi u našim srcima. Ako se istinski otvorimo Duhu Svetom, ako u svojoj nutrini prihvatimo potpuno se predati Bogu i njegovoj volji kakve god to posljedice imalo na naš život, tada ćemo iznutra osjećati da je to što Crkva govori istina koja je već upisana u naše srce.

Sjećam se kada sam prije mnogo godina prvi put krenuo čitati Katekizam Katoličke Crkve, s molitvom i željom da saznam više o Bogu. Dok sam čitao točku po točku, u grudima sam osjećao neobičnu toplinu i žar, a u glavi mi je odjekivala misao: „To je to! To je istina!” Katekizam nisam doživio kao neko suhoparno štivo koje moram naučiti za ispit, nego mi se činilo kao da netko skida pokrov s moga srca te jasnim i sažetim riječima opisuje ono što se u njemu već nalazilo, samo što ja nisam jasno vidio da bih to prije primijetio. Katekizam nije tek nekakav obavezni crkveni nauk, nego srce Crkve pretočeno u riječi, odnosno naše srce, jer mi smo Crkva. Otvorimo i prihvatimo taj Božji dar pa ćemo naći „ljubav, radost, mir“ (Gal 5,22) i sve ostale plodove Duha koje nam Pavao obećava u današnjoj poslanici.