Što da uzvratim Gospodinu?
Presveto tijelo i krv Kristova, Tijelovo – B
Čitanja: Izl 24,3–8; Ps 116,12–13.15.16bc–18; Heb 9,11–15; Mk 14,12–16.22–26
Uvod
O značenju današnje svetkovine i otajstva euharistije može se zaista govoriti unedogled, no zanimljivo je da sva današnja čitanja više puta spominju dvije riječi: „krv” i „savez”. Ovo nas upućuje na jedan specifičan aspekt euharistije o kojem ćemo danas progovoriti.
Mojsije sklapa savez
U prvom smo čitanju čuli nešto što današnjem čitatelju može djelovati vrlo odbojno: Mojsije kolje junca, uzima njegovu krv, polovicu izlijeva po žrtveniku, a ostatkom škropi narod. Da danas naletimo na takav prizor, pomislili bismo da je riječ o nekakvoj okultnoj i morbidnoj praksi, no u ono je doba, kada je izražavanje simbolima bilo dosta izraženije nego danas, ovakav postupak predstavljao uobičajen način sklapanja saveza. Krv simbolizira obiteljsku vezu koja nastaje sklapanjem saveza, a prolijevanje krvi označava ono što će se dogoditi svakome tko savez prekrši, jer je kazna za kršenje saveza smrt.
Savez nije ugovor: ugovorom dogovaramo razmjenu dobara i na njega stavljamo svoj potpis, tj. svojim imenom jamčimo da ćemo poštovati dogovor. Ako ga prekršimo, ukaljat ćemo svoje ime, doći na loš glas i morat ćemo platiti odštetu. Za razliku od toga, kada je riječ o savezu, ne događa se razmjena dobara, nego osoba: ja postajem tvoj, a ti postaješ moj – sklapanjem saveza nastaje nova obitelj. Poštovanje saveza ne jamči se imenom, nego životom (krv predstavlja život). Onaj tko prekrši savez mora dati svoj život kao naknadu za štetu.
Danas je najreprezentativniji primjer sklapanja saveza ženidba, gdje privolom muž sebe daje ženi, a žena sebe mužu, a sâm se savez konačno pečati „prolijevanjem krvi“ u bračnoj ložnici. Nadam se da su nam sada jasnije riječi iz prvog čitanja kada Mojsije podno Sinaja, nakon što je narodu pročitao sve Božje zapovijedi i propise koje mu je Bog dao, govori: „Ovo je krv Saveza koji Gospodin sada s vama sklapa na temelju svih ovih riječi.” (Izl 24,8). Bog izraelski narod čini članom svoje obitelji.
Proslava Pashe
Blagdan Pashe nije bio samo dan sjećanja na izlazak iz Egipta, odnosno izlazak iz ropstva, nego i dan obnavljanja sklopljenog saveza. Toga bi dana Židovi iz cijeloga svijeta hodočastili u Jeruzalem, a predstavnik obitelji otišao bi u Hram s janjetom, gdje bi svećenik to janje zaklao i njegovu krv izlio na oltar, dok bi se tijelo janjeta vratilo osobi da ga odnese svojoj obitelji, očisti, pripremi, ispeče i blaguje. Tek tada bi se žrtva smatrala gotovom (odnosno cijeli taj obred proslave Pashe). Zato je u današnjem evanđeoskom ulomku tri puta naglašena riječi priprava – da si čitatelj posvijesti cijeli proces, kao i to da posljednja večera nije samo večera nego čin jednog šireg bogoštovlja koje će biti dovršeno tek kada Isus kaže da je dovršeno (usp. Iv 19,30).
Na posljednjoj večeri Isus odstupa od uobičajenog obreda i čini nešto novo: uzima kruh govoreći „ovo je tijelo moje” (Mk 14,22) i vino govoreći: „Ovo je krv moja, krv Saveza” (Mk 14,24). Izraz „krv Saveza” u cijelom se Starom zavjetu spominje samo u današnjem prvom čitanju. Jasno je da Isus govori učenicima da, kao što je Mojsije nekoć sklopio savez s Bogom, tako i on sada sklapa novi savez i stvara novu obiteljsku vezu između sebe i cijelog čovječanstva. No u ovom savezu imamo jednu zanimljivost: kazna za kršenje saveza je, kao i uvijek, prolijevanje krvi – smrt, ali Isus je sada taj koji predaje sebe da se na njemu izvrši ta kazna, a ne na ljudskom rodu. Zato i kaže, „krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva” (Mk 14,24). Griješeći, prekršili smo savez i zavrijedili smrt, no Isus nudi da on umre umjesto nas kako bismo mi bili oslobođeni, a savez obnovljen.
Psalam hvale
U ovom kontekstu trebamo čitati i današnji Psalam 116. On pripada skupini tzv. Halel psalama ili psalama hvale: to su psalmi od 113. do 118. Upravo su te psalme svećenici u Hramu pjevali za vrijeme klanja pashalnih janjaca. Također, te je psalme pjevao i ostatak naroda nakon pashalne večere. Iz zadnje rečenice današnjeg evanđeoskog ulomka vidimo da su Isus i učenici otpjevali hvalospjeve (usp. Mk 14,26), dakle neke od ovih Halel psalama. Evanđelje nam ne govori koje su točno psalme pjevali, ali ako pretpostavimo da je jedan od njih bio i Psalam 116., tada on u Isusovim ustima, u kontekstu posljednje večere i ustanovljenja euharistije, dobiva potpuno drugo značenje: čaša spasenja je kalež Kristove krvi, a razrješenje okova je opraštanje grijeha koje se događa po smrti pobožnika njegova, sina službenice Gospodnje (usp. Lk 1,38). I zato Gospodinu prinosimo žrtve zahvalne – u Židova je to bio naziv za posebnu žrtvu kruha i vina koja se prinosila u Hramu u određenim prilikama, a u grčkom se jeziku nazivala euharistein. Ovaj psalam, dakle, opisuje svetu misu. Dapače, sva čitanja to čine. U prvom čitanju Mojsije najprije čita Božje riječi te potom imamo krv Saveza, u evanđelju imamo riječi ustanovljenja, a u drugom čitanju opis onoga što se događa u misi: po Kristovoj krvi dobivamo obećanu vječnu baštinu (usp. Heb 9,15).
Zaključak
Sveta misa je mnogo toga: okupljanje zajednice, slavljenje Boga, opraštanje grijeha, blagovanje Krista… Možda ovaj dio koji se tiče saveza prečesto stavljamo u drugi plan. Kada ulazimo u crkvu, škropimo se vodom kako bismo se podsjetili da smo krštenjem sklopili savez s Bogom i postali članovi njegove obitelji, odnosno da smo postali iste krvi, što obnavljamo svaki put kada blagujemo Kristovo tijelo i krv. Taj savez podrazumijeva različite posljedice: s jedne strane obvezu da ga se držimo, a s druge nadu u „vječnu baštinu” (Heb 9,15) – nadu da će sve nedaće ovoga života jednoga dana proći, a mi prispjeti u Božje kraljevstvo i s Kristom vladati zauvijek.