Deseta nedjelja kroz godinu – B
Čitanja: Post 3,9–15; Ps 130,1–8; 2Kor 4,13 – 5,1; Mk 3,20–35

Uvod

Prvo nam čitanje govori da je nakon pada prvih ljudi Sotona uspostavio svoje kraljevstvo, dok iz Evanđelja saznajemo da Isus to kraljevstvo ruši. No njegova dobra djela nisu baš svi dočekali s odobravanjem.

Posljedice grijeha

Nakon što su prvi ljudi odbili Boga, odmah postaju vidljive katastrofalne posljedice njihova odabira – uništeni odnosi. Prvi je nastradao čovjekov odnos s Bogom: do maloprije su zajedno hodali edenskim vrtom, a sada se čovjek boji i skriva. Razoren je i odnos među supružnicima – nestalo je povjerenja te se oni sada međusobno optužuju – a naposljetku čovjek i unutar sebe biva razdijeljen jer gubi svoj identitet Božjega djeteta. Budući da se udaljio i od sebe i od Boga, čovjek sve više gubi vlast nad svojim životom i pada u ropstvo Sotone. No Bog ne može mirno gledati kako se čovjek guši u grijehu, nego odmah smišlja plan njegova spasenja. Najavljuje rat, odnosno „neprijateljstvo” (Post 3,15) između ljudi i zmije – između Božjih podanika i zmijinih podanika, između kraljevstva svjetla i kraljevstva tmine – koje će u konačnici rezultirati Sotoninim porazom.

Dva kraljevstva

Ovaj rat između dva kraljevstva traje sve do danas: htjeli – ne htjeli, mi smo itekako uključeni u taj sukob. Tu nema pozivanja na neutralnost, jer Sotona napada svakoga od nas i želi nas uništiti od trenutka kada smo začeti. Isusov dolazak na zemlju označava početak kraja Sotonina kraljevstva. On ulazi u otvoreni obračun sa Sotonom i najavljuje kraj njegove vladavine.

Isus pristupa opsjednutima i oslobađa ih, ali ono što nas ovdje posebno iznenađuje jesu reakcije ljudi oko njega. Opsjednuće je ekstreman oblik ropstva grijehu i silama tmine u kojem osoba gubi dobar dio slobode koju ima nad svojim tijelom i umom. Ne možemo ni zamisliti koliko je tim ljudima život mučan i težak. Isus takvima pristupa i doslovno ih jednom riječju oslobađa. Očekujemo da se prisutni raduju ovim dobrim djelima, no umjesto toga Isusa vlastita rodbina proglašava ludim, a društveni uglednici opsjednutim.

Navikli na zlo

Čemu takva reakcija? Mnogi su se ljudi naviknuli funkcionirati u svijetu koji je zaražen zlom: uspjeli su izgraditi vlastiti kutak svemira, izboriti se za neku društvenu poziciju i kupiti sebi kakav-takav mir. Zlo i patnja i dalje postoje oko njih, ali uspijevaju se donekle od toga ograditi. To su sinovi ovoga svijeta (usp. Lk 16,8). Oni ne vole kada se pojavi netko tko remeti „mir” koji su se oni toliko trudili izgraditi. A Isus je upravo zato došao na svijet: nije se rodio da, poput njih, uredi vlastiti život i provede svoje dane u miru, već da proglasi rat kraljevstvu tmine te dokine patnju, zlo, pa i samu smrt (usp. Iz 25,8).

Veliki papa Pio XII. rekao je da je grijeh našega vremena gubitak osjećaja za grijeh. Kao da smo postali opsjednuti time kako okrenuti glavu od životnih problema i zaboraviti da zlo postoji. Najveća je industrija današnjice industrija bijega od stvarnosti, industrija bježanja od patnje i emocionalne boli: droga, pornografija, pobačaj, kocka, alkohol, televizija, videoigre, društvene mreže i svi ostali oblici ublažavanja zbilje. Zato danas mnogi, kada Krist po Crkvi (koja je njegovo Tijelo) krene u obračun sa zlom te kada ona podigne glas i nazove zlo zlim, Crkvu proglašavaju ludom i opsjednutom, baš poput njezina utemeljitelja. Možda ne upotrebljavaju doslovno te riječi, ali joj svejedno prišivaju slične etikete: „neznanstvena”, „nazadna”, „xy-fobna”… Srž uvijek ostaje ista: ne sviđa nam se tvoja poruka i zato želimo da nestaneš.

Pozvani na borbu

Jedna od floskula koje se danas provlače kao mudre izreke glasi: „Živi i pusti druge da žive.“ To bi bilo lijepo kada bismo zanemarili činjenicu da ono što ljudi rade najčešće nije život, nego njegova suprotnost. Ovo možda najbolje uviđamo mi svećenici kada nam dolaze ljudi koji su umorni i izubijani od takvog „života“ pa traže od nas da u pet minuta ispovijedi ispravimo njihove trideset godina krivo tabane putove. Ali to tako ne ide. A kada zatim vidimo mlade generacije koje kreću istim putem propasti, kako da ih onda „pustimo da žive”? Isus nije „puštao” bolesne, opsjednute, grešne i jadne, nego je dolazio k njima, poučavao ih i ozdravljao. Koliko god to bilo neugodno ili neprikladno, Isus u borbi sa zlom nije pravio kompromise niti se bojao uznemiriti duhove.

Upravo smo na tu beskompromisnu borbu pozvani i svi mi kršćani. Isus nije rekao da su njegova braća i sestre jednostavno oni koji su dobri, oni koji ne čine zlo i puštaju druge ljude na miru, nego „tko god vrši volju Božju“ (Mk 3,35), dakle oni koji se aktivno uključuju u rat protiv Sotone.

Zaključak

No kako se to konkretno ratuje protiv kraljevstva tmine, kako se iskorjenjuje zlo iz naše sredine? Ne možemo svi biti egzorcisti, ali itekako se svatko od nas, s Božjom pomoću, može boriti. Najprije se moramo jasno odreći grijeha. To ne znači da trebamo preko noći postati moralno besprijekorni, ali svakako ne smijemo u srcu prihvaćati kompromise i opravdanja da su grijesi koje činimo u redu. Ogromna je razlika kada znamo da je ono što činimo zlo i iskreno se kajemo (pa makar se toga još uvijek ne uspijevamo osloboditi) i kada neko zlo prihvaćamo kao stil svojega života, čak do te mjere da ga nazivamo dobrim. To je grijeh protiv Duha Svetoga o kojem Isus govori: ustrajanje u praksi da se zlo naziva dobrim, a da se, posljedično i shodno tome, dobra djela koja su mu protivna nazivaju zlim.

Nadalje, ne smijemo okretati glavu kao da nas se zlo koje postoji u svijetu ne tiče. Pozvani smo u molitvi osluškivati Božje poticaje i odazvati se njegovu pozivu na borbu. Bog ima plan za svakoga od nas. Krist je general vojske koja juriša u pobjedu protiv zla. Koliko god u nekim trenucima izgledalo kao da će zlo nadvladati, ono je već pobijeđeno onoga dana, na križu, a mi smo pozvani tu pobjedu utjeloviti u svome vremenu i u svojoj okolini. Nemojmo se nikada dati uljuljkati u svoju udobnost i zatvoriti u svoju sigurnu zonu, jer takav lažni mir neizbježno ide svome kraju, a mi smo stvoreni za borbu: da s Kristom, prvenstveno radeći na osobnom posvećenju, sudjelujemo u satiranju zmijine glave (usp. Post 3,15).