Druga nedjelja po Božiću
Čitanja: Sir 24,1–2.8–12; Ps 147,12–15.19–20; Ef 1,3–6.15–18; Iv 1,1–18

Uvod

Slušamo početak ili proslov Ivanova evanđelja, genijalno književno i teološko djelo koje nam donosi sažetak Staroga zavjeta, evanđelja i smisla života.

U početku

Ivan svoje Evanđelje započinje vrlo ambiciozno, istim riječima koje stoje na početku Knjige Postanka, odnosno početku židovske Biblije. Zamislimo da netko svoju pjesmu započne stihom „Lijepa naša domovino”. Naravno, nakon takvog uvoda očekivali bismo neki snažan, ozbiljan, pomalo epski sadržaj povezan s državnom himnom. Tako su i ove Ivanove riječi privlačile pažnju i snažno odzvanjale u ušima ondašnjih slušatelja.

Ivan započinje prepričavajući Stari zavjet. Vidimo kako Bog i njegova Riječ stvaraju sve što postoji (usp. Iv 1,1–3 i Post 1,1). Bog tijekom stvaranja odvaja svjetlo od tame (usp. Post 1,4) „i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze” (Iv 1,5). Daje ljudima stablo života kako bi ih ono vodilo u životu i bilo im svjetlo (usp. Post 2,9 i Iv 1,5). Zatim se spominje Ivan Krstitelj, koji predstavlja sve Božje glasnike, ljude poslane od Boga da posvjedoče za Svjetlo. Tu ne ubrajamo samo biblijske proroke nego i sve istinske tražitelje i promicatelje onoga što je dobro, pravedno, istinito i lijepo, jer to su sve putevi koji otkrivaju i vode do Boga. Na Božje glasnike ljudi su reagirali dvojako: ili bi ih odbacili ili bi ih u oduševljenju proglasili bogovima, no oni su samo svjedočili za Svjetlo. Ovu tragediju čovječanstva nazivamo grijehom. Stvoreni smo od Boga i za Boga, ali ga nismo upoznali.

Kako bi to ispravio, Bog povlači jedan radikalan potez: utjelovljuje se, dolazi među ljude i boravi s njima (usp. Iv 1,14). Grčka riječ doslovno kaže da „podiže šator”. Prvi veliki korak Božjeg približavanja ljudima, njegova boravka među njima, bio je Šator sastanka, gdje je bio smješten Kovčeg saveza i gdje su Bog i čovjek mogli razgovarati. Tu se nalazio i Zakon koji bijaše dan po Mojsiju (usp. Iv 1,17). No sada, u punini vremena, Bog je među ljudima podigao novi šator – šator od mesa – u kojem ne prebiva samo Zakon već i sva punina Božje slave, milosti i istine (usp. Iv 1,14). Isus je onaj za koga su svi proroci govorili da će doći, ostvarenje Pisama, ispunjenje svih Izraelovih nadanja (usp. Iv 1,15).

Teološki sažetak evanđelja

Također je značajno da je ovaj proslov, uvod u Ivanovo evanđelje, oduvijek bio izvorište najvažnijih razmišljanja o Presvetom Trojstvu i otajstvu utjelovljenja, o samoj srži radosne vijesti – evanđelja: činjenici da je Isus Krist Bog, istobitan s Ocem, onaj koji u vječnosti izlazi od Oca, koji je u njemu i bijaše od početka (usp. Iv 1,1). Koliko god mi ovo danas uzimali zdravo za gotovo, u prvoj Crkvi nastajale su velike rasprave i raskoli oko pitanja odnosa između Oca i Sina. Ivanov je proslov bio jedan od temeljnih dokaza da je Isus „rođen, ne stvoren, istobitan s Ocem, po kome je sve stvoreno”, kao što svake nedjelje ispovijedamo upravo zahvaljujući ovom tekstu (usp. Iv 1,3.14).

Živjeti kao kršćanin

„U početku” (Iv 1,1) nije bio izraz koji je privlačio pažnju samo Židova nego i cijeloga grčkog svijeta. Što se nalazi „u početku”? – to je bilo glavno pitanje kojim se bavila tadašnja znanost. Grčka riječ arhe, koja je ovdje upotrijebljena, ne označava kronološki početak, nego izvorni princip, pratvar – osnovni element od kojega je sve sačinjeno i prema kojemu sve teži. Filozofija je tu nudila svakakva rješenja: spominjali su se voda, zrak, energija, atomi… Ta su traganja bila jako važna zato što njihov rezultat određuje naš pogled na cjelokupnu stvarnost.

Ivan daje odgovor kršćanske vjere: početak i svršetak, alfa i omega svega jest Riječ koja se utjelovila – Isus Krist (usp. Otk 1,8). Po Kristu je sve nastalo (Iv 1,3) i po njemu dolazi život i mudrost ispravnog života (r. 4), što ima ogromne posljedice za naš život jer oni koji vjeruju „u njegovo ime” postaju „djeca Božja” (r. 12). Ako je Bog postao čovjekom, to znači da čovjek može postati poput Boga! Božić nije neka topla priča za ljepši zimski odmor, već događaj koji ukazuje na činjenicu da ljudski život neće završiti u ništavilu, nego u vječnosti. Barem će tako biti onima koji prihvaćaju Božju ponudu da žive u njegovoj blizini.

Zaključak

Čovjek je stvoren za Boga i mora ga tražiti dok ga ne nađe; to mu je u krvi. Isus Krist trebao bi biti kraj svih naših traganja za smislom, srećom, nadom i budućnošću. On je odgovor na sve naše potrebe, ali „svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet… i svijet ga ne upozna” (Iv 1,9s). Tako je žalosno čuti neke suvremene pokušaje osmišljavanja života od ljudi koji Krista ne poznaju. To je kao da te netko priprema za odlazak na drugi kraj svijeta jahanjem na mazgi, a ti imaš avion. Krist je odgovor na svako naše životno pitanje, početak i kraj svega. Ne moramo se čak ni previše truditi da ga shvatimo, nego mu trebamo dopustiti da nam se otkrije, da nam bude blizu i boravi s nama.