Naš život pripada Bogu
Prikazanje Gospodinovo, Svijećnica
Čitanja: Mal 3, 1–4; Ps 24, 7–10; Heb 2, 14–18; Lk 2, 22–40
Uvod
Uz blagdan Svijećnice, Crkva danas također slavi Dan života. Svi primjećujemo kako je ono što je Bog stvorio da nam bude izvor radosti danas postalo izvor straha. Ono što je u minulom stoljeću proglašeno napretkom u ljudskim pravima, vrlo se brzo pokazalo kao velika prijevara i siguran put u propast, kako za pojedinca tako i za društvo.
Autonomija ne vodi u slobodu
Nakon što je Bog izveo Izraelce iz egipatskog ropstva, dao im je brojne obredne propise i zakone koji su imali za cilj trajno podsjećati narod tko su oni i što je Gospodin za njih učinio. Posljednje znamenje koje je izveo prije Izlaska bio je pomor egipatskih prvorođenaca. Kako bi Izrael imao trajan podsjetnik na taj događaj, Bog je propisao da se svako muško prvorođenče mora ustupiti njemu, što je značilo da svi prvorođenci u narodu automatski pripadaju Bogu. Obredom prikazanja obitelji su svoje prvorođence simbolički otkupljivale, a cilj je tog obreda, kao što smo već rekli, bilo trajno sjećanje na čudesna djela što ih je Bog učinio (usp. Izl 13,11–16), ali i podsjećanje na još jednu veliku istinu: naš život ne pripada nama, nego Bogu.
Ja nemam pravo sa svojim životom raditi što god mi padne na pamet, jer čovjek nije stvoren da bude autonomno biće. Riječ autonomija potječe iz grčkoga jezika i doslovno znači ‘biti sâm sebi zakon’. Ne odzvanja li nam u toj riječi i poznati grijeh prvih ljudi, koji su sebi uzeli za pravo odlučivati što je dobro, a što zlo (usp. Post 3,5)? Nije li upravo to svrha autonomije?
Dva su očita nedostatka takvog života. Kao prvo, čovjek je uronjen u svijet koji je pun raznih drugih zakona (grč. nomos = zakon), od zakona fizike pa do moralnih zakona, stoga će njegova autonomija vrlo brzo doći s njima u sukob, a vrlo je malo vjerojatno da će on iz tog sukoba izaći kao pobjednik. Drugi je nedostatak to što su naše ljudske sposobnosti vrlo ograničene, pa su i zakoni koje čovjek autonomno donosi također takvi. Zar nije mudrije odabrati živjeti prema nazoru onoga tko je od svih nas veći i bolji? Zato kršćanin ne odabire autonomiju, nego teonomiju, odnosno život po Božjim zakonima.
U čemu se sastoji čovjekova sloboda?
Čovjek nije autonomno biće, ali jest slobodno biće, međutim, mnogi ta dva pojma ne razlikuju. Možda je baš to uzrok silnih problema u komunikaciji između Crkve i suvremenog svijeta. Sloboda koju nam je Bog dao nije sloboda da odlučujemo što je dobro, a što zlo, nego sposobnost da odaberemo dobro (usp. KKC 1733). Odabrati dobro znači slijediti Božje zapovijedi: „[P]red vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo.” (Pnz 30,19s). Bog želi da imamo život u punini (usp. Iv 10,10) i zato nam je dao svoje zapovijedi. One su jedini put u život.
Bježimo od boli
Možda je najčešći razlog što ljudi ne odabiru taj put jednostavno strah. Život po Božjim zapovijedima pun je neizvjesnosti jer podrazumijeva da se Bog, kojeg ne vidim i ne čujem, brine za mene. Ja nemam nikakva jamstva ni mehanizme zaštite ako Bog odluči učiniti nešto što se meni ne sviđa, stoga umjesto oslanjanja na Boga radije biram kontrolu, koja je u srži autonomije. Želim sam upravljati svojim životom jer nemam povjerenja u tuđe zakone, jer se bojim da će me Bog iznevjeriti i da ću ostati ranjen.
Bojimo se boli. A upravo nju u današnjem evanđelju Šimun najavljuje Mariji riječima „i tebi će samoj mač probosti dušu” (Lk 2,35). Neki kršćani, zato što površno poznaju svoju vjeru, zaključuju da se svatko samo treba odlučiti za Boga i njegove zakone i da će onda svi naši životni problemi nestati. No to nije ono što nam Božja riječ svjedoči. Otkako je Marija anđelu odgovorila: „Evo službenice Gospodnje” (Lk 2,38), njezin se život ispunio nevoljama: prvo je Josip sumnjao u nju, zatim je rodila u neljudskim uvjetima, a sada i Šimun najavljuje da njezinoj patnji tu nije kraj te da ono glavno tek dolazi.
Dakle, ispravno je zaključiti da ćemo, ako pođemo za Bogom i živimo po njegovim zakonima, sigurno biti ranjeni i sigurno će nas boljeti. Kršćanski život zapravo i nije toliko neizvjestan: ako je Krist išao na križ, tko smo mi da ga izbjegnemo?
Bog to dopušta jer zna da smo od toga jači. Nismo na zemlji zato da se odmaramo, nego zato da budemo dio Božje vojske koja pobjeđuje zlo, koja uništava Sotoninu vlast i kraljevstvo tmine. Za to je potrebno podnositi žrtve i bol, no isplati se, jer tako u konačnici dolazimo do punine života. Isus je jednom prilikom usporedio životne tegobe s rađanjem: „Žena kad rađa, žalosna je jer je došao njezin čas; ali kad rodi djetešce, ne spominje se više muke od radosti što se čovjek rodio na svijet.” (Iv 16,21).
Zaključak
Upravo je pokušaj čovjekove autonomije na tom području – na području donošenja novog života – doveo do velikih razočaranja. U buli proglašenja Jubileja godine 2025. papa Franjo konstatira jednu žalosnu činjenicu: izgubili smo entuzijazam, što za posljedicu ima, kako je on to nazvao, „gubitak želje za prenošenjem života”.1 Umjesto da nas vodi kršćanska nada, nama upravljaju strahovi od budućnosti, a rezultat je bolesna želja da kontroliramo svoj život, zbog koje ne dopuštamo Bogu da nas iznenadi, da nas daruje.
Nedavno sam razgovarao s jednom osobom koja je dobila drugo dijete i počela nabrajati što bi sve u životu morala žrtvovati, uključujući i neku dobrobit postojeće djece, ako se odluči za treće. Samo sam slušao i na kraju rekao: „Da, ali imat ćeš ih troje.” Toliko sam puta, posjećujući starije osobe, čuo rečenicu: „Žao mi je što nismo imali još jedno dijete, a mogli smo.” Suprotno još nisam čuo. Nemojmo čekati kraj života da shvatimo da se na novi život ne smije stavljati cijena, jer se radost koju on donosi ne može ni s čim usporediti.
1 Papa Franjo, Spes non confundit, 9.