Blagdan Svete obitelji – B
Čitanja: Post 15,1–6; 21,1–3 Ps 105,1–9; Heb 11,8.11–12.17–19; Lk 2,22–40

Uvod

Crkva današnjim blagdanom Svete obitelji želi pred suvremene roditelje postaviti uzor i primjer obiteljskog života. Pritom ne nudi nekakve trikove za jednostavniji suživot i skladnije odnose, nego nas podsjeća da, ako zaista želimo dobro svojoj obitelji, prvo moramo ukorijeniti svoj život u Bogu.

Posvećivanje prvorođenaca

U prvoj rečenici današnjeg evanđelja čitamo: “Kad se… navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu…“ (r. 22). Evanđelje se poziva na propise iz Božjega zakonika (usp. Lev 12,2–8; Izl 13,2.11). Josip i Marija sve ovo rade jer tako nalaže Zakon koji je Gospodin dao Izraelcima. Svi židovski propisi i zakoni imali su jednu konačnu svrhu: podsjećati narod na spasenje koje je Bog izveo u prošlosti. Ako se narod bude držao tada sklopljenog saveza, Bog će ga spasiti i u budućnosti. Prilikom izlaska iz Egipta Bog je u pomoru stoke, žaba, pomrčini sunca, onečišćenju Nila i drugim znamenjima simbolički pobio sva egipatska božanstva (usp. Izl 7 – 10). Među idolima koje su Egipćani štovali bili su i prvorođenci. Nažalost, Egipćani su bili toliko ogrezli u idolopoklonstvo i tvrdoću srca da je Gospodin morao uništiti i taj idol kako bi se i Egipćani i Izraelci osvjedočili da nema drugoga Boga osim Gospodina. On je jedini spasitelj. Kako Izraelci ne bi nikada smetnuli s uma tu istinu, Bog ih je obvezao vršiti obrede u kojima su se redovito simbolički ubijala egipatska božanstva. Ovo je jedan od razloga zašto su se odvijala žrtvovanja raznih životinja. A zbog toga su se i ljudski prvorođenci, umjesto da budu stvarno žrtvovani, posvećivali Gospodinu u Hramu, te se tako njihov život simbolički otkupljivao (Izl 13,11–16). To je ono što su Marija i Josip došli učiniti u Hramu: posvijestiti si da u središtu njihovih života nije njihovo dijete, nego njihov Bog.

Uzor svake obitelji

Polako dolazimo na jezično i teološki sklisko područje, jer njihovo dijete jest Bog – jedino takvo dijete u povijesti. Svoju odanost i služenje Isusu izrazili su kroz poslušnost i povjerenje zakonima koje je Gospodin dao. Iz ulomka Evanđelja vidimo da su Marija i Josip bili siromašni: uobičajena, propisana žrtva bilo je janje, osim ako si to oni koji je prinose ne mogu priuštiti (usp. Lev 12,8). Možda im je tada kroz pamet prošlo kako bi njihovu djetetu više koristilo da mu kupe hranu ili nađu bolji smještaj umjesto da se opterećuju nekakvim obredima i žrtvama. Uostalom, njihovo je dijete zaista drukčije: anđeo ga je navijestio, pa onda sigurno ima pravo na poseban tretman. No Sveta obitelj nije nasjela na tu zmijinu laž, već je odlučila svoj obiteljski život ukorijeniti u Bogu i njegovim zakonima. Nažalost, mnoge obitelji ne slijede ovaj primjer i druge stvari stavljaju ispred Boga misleći kako time čine dobro: po cijele dane rade i zarađuju pa sa svojom djecom ne stignu moliti; upisuju ih na razne životno važne aktivnosti, a ne nauče ih prakticirati onu najvažniju – svetu euharistiju; toleriraju im i razne moralne propuste, samo zato što ih se ni sami ne pridržavaju. Sve rade u najboljoj namjeri i vjeri da je to dobar put, ali Bog nam je ipak pokazao jedan drukčiji put. Često je uzrok ovakvom razmišljanju i to što Boga i njegovo djelovanje ne vidimo odmah.

Abrahamova vjera

U prvom se čitanju Abram, koji će poslije biti prozvan Abrahamom, žali Bogu da još uvijek nije dobio potomka kojeg mu je obećao. Bog ga izvodi van i pokazuje mu nebo, govoreći da će mu potomstvo biti brojno kao zvijezde na nebu. Ako pročitamo što piše nekoliko redaka dalje, vidjet ćemo da se ova zgoda događa po danu (usp. Post 15,17). Abram nije ugledao nikakve zvijezde, nego je vidio modro nebo, ali znao je da Bog vidi zvijezde o kojima govori i povjerovao je njegovoj riječi. Ponekad nam je teško prihvatiti neke žrtve, odricanja, vjerske obaveze i propise jer ne vidimo odmah kako će to pozitivno utjecati na naš život. Zato je vjera odnos povjerenja: to je povjerenje u Boga da on vidi i zna bolje od nas, da nam želi dobro i da nas neće iznevjeriti ako se potpuno, u svemu što jesmo i što imamo, oslonimo na njega.

Zaključak

Glavna poruka koju nam Sveta obitelj svojim primjerom šalje jest da uvijek stavimo Boga na prvo mjesto, da slijedimo njegovu Riječ, čak i kada nam nije potpuno jasno kamo će nas to odvesti. Marija je Bogu rekla: „Evo službenice Gospodnje!“ (Lk 1,38), Josip je u šutnji slušao „kako mu naredi anđeo Gospodnji“ (Mt 1,24; usp. Mt 2,14). Oboje su živjeli „po Zakonu Gospodnjem“ (Lk 2,39). Osim što ćemo mi u svojim odlukama stavljati Boga na prvo mjesto, važno je da i naša djeca to primijete, kao u primjeru koji je dao Abraham kada je bio pozvan žrtvovati svoga sina. Do te mjere nam Bog mora biti važniji od svega na ovome svijetu. Ako mislimo da je to preteško ili da Bog nema pravo takvo što zahtijevati, sjetimo se da smo jednom davno mi Bogu bili važniji od njegova sina.