Misa Večere Gospodnje
Čitanja: Izl 12, 1–8.11–14; Ps 116, 12–13.15.16b–18; 1Kor 11, 23–26; Iv 13, 1–15

Uvod

Evanđelist Ivan u izvještaju s posljednje večere ne navodi riječi ustanovljenja euharistije: on želi da nam misa postane više od pukog obreda, da ne bude tek nešto što uporno ponavljamo, nego istinska objava Božje ljubavi. U gesti pranja nogu Isus nam otkriva što znači ljubiti i biti ljubljen.

Isus učenicima pere noge

Današnji se evanđeoski ulomak sastoji od tri dijela: imamo pranje nogu, Petrovu reakciju i na kraju zapovijed da i mi tako činimo. U šestom poglavlju Ivanova evanđelja nalazi se Isusov dugačak govor o stvarnosti i važnosti euharistije, koja je tolika da ne jesti njegovo tijelo znači izgubiti vječni život (usp. Iv 6,52). Ipak, u izvještaju o posljednjoj večeri, kada je euharistija ustanovljena, evanđelist namjerno izostavlja konkretne riječi ustanovljenja. Radije nam kroz gestu pranja nogu opisuje što euharistija zapravo jest: objava Božje ljubavi.

Noge simboliziraju ljudsko iskustvo. Kamo god krenemo, naše nas noge onamo nose; njima dotičemo ovaj svijet, preko njih prašina i blato ovoga svijeta dolaze na nas. Uprljane noge predstavljaju našu grešnost. Iz Evanđelja čujemo da je Isus „znao da mu je Otac sve predao u ruke” (Iv 13,3), a nekoliko se redaka iza toga opisuje kako Isus u tim istim rukama drži noge svojih učenika. Dakle, Otac je Isusu u ruke dao ljude, dao mu je moć nad njima. No kako on tu moć koristi? – Tako što za njih daje svoj život. Obrće logiku ovoga svijeta koja kaže da onaj slabiji treba služiti jačemu, da onaj koji je dolje duguje bezuvjetnu podložnost onome tko je gore. Isus nam otkriva da u Bogu nije tako: on, kao onaj koji je na vrhu, želi služiti ljudima. Time otkriva srž svoga bića, a ta je srž ljubav.

U Evanđelju se do ovoga trenutka riječ ljubav spominje samo sedam puta, a u narednih nekoliko poglavlja (koja donose izvještaj s posljednje večere) čak 25 puta. Ljubav je glavna tema posljednje večere, pa tako i euharistije, odnosno, bolje rečeno, euharistija jest ljubav. Gesta pranja nogu simbolički prikazuje Isusovo poslanje: on se ispraznio od svoje moći i vlasti kako bi služio ljudima (usp. Fil 2,6s) te je sâm postao grijehom da grijeh uništi (2 Kor 5,21).

Petrova reakcija

Na Isusovu gestu služenja Petar reagira kao onda kada ga je prvi put susreo – odbijanjem (usp. Lk 5,8). To je tipična ljudska reakcija na Božju ljubav: mi tu ljubav odbijamo. Zašto? Zato što ne znamo kako primiti ljubav jer duboko u sebi ne vjerujemo u ljubav, nego u trgovinu i interese. Mislimo da će nas netko voljeti samo ako u nama nađe nešto ljubavi vrijedno pa se grčevito trudimo prikazati dostojnima takve pažnje. Petar ima krivu sliku o Bogu, kao i većina nas: misli da on treba služiti Bogu, a ne obrnuto. Pita se: „Ako će Bog služiti meni, čime ću mu uzvratiti?!” No upravo je u tome poanta ljubavi: primiti a da ne možeš uzvratiti.

Toliko je tuge i tjeskobe u našim životima baš zbog toga što ne znamo kako pustiti drugoga da nas ljubi: kada se sramimo otići na ispovijed jer nam je Bog toliko toga dao, a mi smo po tisućiti put pali u isti grijeh; kada mislimo da nas nitko neće ljubiti jer ne vidimo u sebi ništa lijepoga ni vrijednoga; kada živimo u strahu da će ljudi pobjeći od nas ako otkriju sve ono što nosimo u sebi, pa onda idemo kroz život noseći maske i praveći kompromise kako bismo od drugih, barem na tren, kupili osjećaj prihvaćenosti. Tako je živjeti vrlo naporno, iscrpljujuće, nemoguće…

Nevjerojatno je koliko se mnogo ljudi odupire Božjoj ljubavi. Ne znaju čime bi uzvratili i zato od Boga radije bježe nego da mu budu dužni. No poanta je u tome da ne možemo uzvratiti – ona je nezaslužen dar! Isus Petru odgovara: „Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.” (Iv 13,7). A što se to poslije dogodilo? Petar je izdao Isusa, ali Isus nije prestao ljubiti Petra niti mu je oduzeo njegovo poslanje. Ljudski gledajući, nakon Petrova kukavičluka Ivan je trebao postati poglavar Crkve jer je jedini ostao vjeran u trenucima Muke. Ipak, uviđamo da su svi ti događaji Petru bili potrebni kako bi ga Isus naučio što je istinska ljubav, kako prihvatiti ljubav, a onda i kako ljubiti druge. Da je Petar bio moralno besprijekoran, možda bi se, kao vođa apostola, pretvorio u tiranina koji bi odbacio sv. Pavla zbog njegove prošlosti. Ovako je naučio što znače Božja ljubav i milosrđe (usp. Iv 21,15–17) te je, poput svoga učitelja, mogao dati život za grešnu i slabu Crkvu.

Isus i nama govori: „Dao sam život za tebe jer tvoj život smatram vrednijim od svoga.” Odakle onda ikome od nas pravo tvrditi suprotno – da od svih ljudi baš ja ne zaslužujem takvu ljubav? To je oblik oholosti jer, tako razmišljajući, gledamo samo sebe i svoje grijehe umjesto da gledamo Krista i ljubav koju nam daje. Neizmjerno je važno napraviti taj korak prihvaćanja zato što Isus kaže da onaj tko neće primiti njegovu besplatnu i nezasluženu ljubav, neće imati ni vječni život (usp. Iv 13,8).

Zaključak

Na kraju Isus zapovijeda učenicima da i oni čine tako (usp. r. 15). Ova zapovijed odjekuje na svakoj misi kada svećenik izgovara riječi ustanovljenja: „Ovo činite meni na spomen.” S tim u vezi, promotrimo sada još jedan lik, koji je cijelo vrijeme prisutan u pozadini, a to je lik Jude. Evanđelist navodi da je Isus znao „tko će ga izdati” (r. 11), no to ga nije spriječilo da Judu ljubi do kraja. Isus je svoj život jednako dao i za Petra i za Judu. Obojica su bili slabi, ali je Petar bio poučljiv, a Juda je pobjegao od Isusa jer nije mogao prihvatiti da njegova izdaja može biti oproštena: bio je uvjeren da ne postoji način da se za nju iskupi. I doista ne postoji, niti treba postojati, jer milosrdna ljubav ne traži ništa zauzvrat.

Isus zapovijeda da ljubimo onom ljubavlju koju je on imao prema Judi. Mnogi ljube zbog toga što misle da će se tako iskupiti za grijehe prema Bogu, ali to je pogrešan put jer mi ne možemo dati ono što nismo primili. Zato je prvi korak pustiti Isusa da on nas ljubi, da on nama služi; da nas očisti od grijeha, iscijeli, podigne i osnaži. Tek ćemo tada shvatiti što je ljubav i postati sposobni ljubiti druge.