Uvod

Može li povijest ljudskog roda izići iz začaranog kruga opetovanog padanja u grijeh? Može li se jednom pokrenuta spirala zla prekinuti? Ima li nade za obnovu edenskog zajedništva i tko je onaj obećani ženin potomak koji će uništiti Sotonu? To su pitanja koja ostaju otvorena dok izlazimo iz razdoblja biblijske prapovijesti i ulazimo u povijesno razdoblje. Nada se javlja u liku jednoga čovjeka kojega Bog izabire, daje mu obećanja i s njime sklapa savez.

Abram je izdanak Šemove loze pravednika. Živio je u Uru Kaldejskom – više od toga o njegovu porijeklu ne znamo. Bog ga jednoga dana naprasno poziva te traži od njega da napusti svoju obitelj i zavičaj, a zauzvrat mu obećava troje: zemlju, potomstvo i da će se njime blagoslivljati sva plemena zemlje (usp. Post 12,1–3). Ova su tri obećanja odgovor na pitanje kako Bog planira spasiti posrnulo čovječanstvo: po jednoj će osobi izliti blagoslov na „sva plemena na zemlji” (r. 3). Obećanja koja Bog daje Abramu (koji će poslije dobiti ime Abraham), pokretač su daljnje biblijske radnje i motivacija Božjeg djelovanja (usp. Post 50,24; Izl 6,8; Pnz 6,10). Možemo slobodno reći da ostatak biblijske radnje prati proces ispunjavanja ovih obećanja.

Pripovijest o Abrahamu možemo ugrubo podijeliti na tri dijela, prema trima obećanjima koja je dobio. U svakom dijelu uočavamo istu strukturu: pratimo Abrahamov grijeh, njegovo obraćenje i Božju reakciju – sklapanje saveza. Pritom se dano obećanje dodatno razrađuje i najavljuje njegovo ispunjenje u budućnosti.

Obećanje zemlje

Stvari ne počinju dobro: Bog od Abrama traži da napusti svoju zemlju i dom, odnosno svoju obitelj, kako bi mu on darovao drugu zemlju i drugu obitelj (usp. Post 12,1,). No Abram Gospodina sluša djelomično: on sa sobom u novu zemlju ipak vodi člana obitelji – svoga nećaka Lota (usp. r. 4). U Abramu zamjećujemo zdravu klicu vjere, ali ona treba još dosta porasti da bi se Abram u potpunosti mogao predati Bogu. U ovoj fazi on ide kamo ga Bog šalje, ali Božje planove želi ostvariti vlastitom snagom i domišljatošću. On je čovjek u godinama bez potomstva, pa vodi Lota sa sobom kako bi imao nasljednika kojemu će predati od Boga obećanu zemlju i blagoslov.

Budući da ne sluša Boga, Abram ne može ostati u zemlji koju mu on daje i prisiljen je otići u Egipat (usp. r. 10). Tamo se nastavlja oslanjati na svoju snalažljivost, a ne Božju zaštitu: laže da mu je Saraja sestra i daje ju u ruke faraonu. On, kao muž koji bi trebao dati život da sačuva svoju ženu, sada žrtvuje ženu kako bi sačuvao svoj život. Budući da Abram ne štiti svoju ženu, Egipćani na svojoj koži izravno spoznaju da Abram uživa Božju zaštitu, pa on mora otići da ih poštedi nevolja. Dakle, Egipćani vide ono što Abram ne vidi – da je Bog s njime. Nakon povratka iz Egipta Abram napokon otpušta Lota, a Bog mu se odmah javlja i hrabri ga (usp. Post 13,14–17). Božja je šutnja često znak da osoba radi krivo (no ne uvijek).

Ovdje imamo i vrlo kratku, ali važnu epizodu s Melkisedekom, kraljem Šalema (usp. Post 14,17–20), što je kraći oblik imena grada Jeruzalema (usp. Ps 76,2). Abram je prije ovog susreta vojno porazio nekoliko kraljeva, no umjesto da se sada kao pobjednik zakralji, on jeruzalemskom kralju daje desetinu svoga imetka, što daje naslutiti da je Abram na neki način bio Melkisedekov podanik. Židovska i rana kršćanska tradicija ovaj potez objašnjavaju tako što u Melkisedeku prepoznaju Noina sina Šema, koji bi, sudeći prema biblijskom rodoslovlju, još uvijek trebao biti živ: štoviše, Šem umire nakon Abrahama (usp. Post 11,11–26). Noin se blagoslov, dakle, preko Šema-Melkisedeka prenosi na Abrama. Melkisedek je ujedno prva osoba koja se u Bibliji naziva svećenikom – Jeruzalemom očito vlada kralj svećenik. Na tu će se ulogu poslije pozvati David i njegovi potomci koji će vladati u Jeruzalemu (usp. Ps 110,4). U kruhu i vinu koje Melkisedek iznosi pred Abrama, crkveni su oci jasno vidjeli pralik euharistije.

Bog se opet javlja Abramu i uči ga što znači vjerovati: traži od njega da pogleda nebo i prebroji zvijezde. Problematično je u ovom zahtjevu to što je postavljen usred bijela dana (usp. Post 15,12). No, kao što Abram zna da su zvijezde i dalje na nebu iako ih trenutno ne vidi, tako vjerovati znači uzdati se da Bog radi na ostvarenju danih obećanja iako on to trenutno ne može vidjeti.

Bog ponavlja obećanje da će mu dati zemlju u posjed, no Abram pita kako će doznati (hebr. jada – upućuje na savez) da će je zaposjesti (usp. r. 8). Božji je odgovor naredba da mu donese junicu, kozu, ovna, grlicu i golubića te da ih rasiječe na pole i metne jedne pored drugih. Zatim Abram pada u dubok san u kojem mu se Bog obraća, a po zalasku sunca Bog prolazi između onih pola. Izvještaj završava ovako: „Toga je dana Jahve sklopio savez s Abramom riječima: »Potomstvu tvojemu dajem zemlju ovu… «” (r. 18). Koliko god nam ovi postupci djelovali bizarno, u ono je doba to bio tipičan način sklapanja saveza na Bliskom istoku. Prolijevanjem krvi i hodanjem posred rasječenih životinja osoba bi javno zazivala da i ona tako skonča ako ikada prekrši sklopljeni savez.

Kako će Abram spoznati da će se Božja riječ obistiniti? Po jamstvu saveza. Savez je čvrsta i neraskidiva veza iz koje nema povlačenja – zato je on dovoljno jamstvo. Ovo je prvi od triju saveza kojima se Bog obvezuje ispuniti svoje obećanje (usp. r. 7–19), no ovu upravo obećanu zemlju Abram neće osobno zaposjesti, nego će je baštiniti njegovi potomci – po savezu koji će Bog sklopiti s Mojsijem. Ipak, sitnu naznaku ostvarenja tog obećanja vidimo u kupovini zemlje za Sarin grob (koji će ostati jedina zemlja koju će Abram posjedovati), što je znak nade da će Bog u budućnosti ispuniti svoje obećanje, zapečaćeno savezom (usp. Post 23).

Cijelu biblijsku radnju možemo promatrati kao niz sklapanja saveza i zato je važno razjasniti što je to savez. Savez nije ugovor – dogovor dviju strana o razmjeni dobara, usluga ili vlasništva, obično zapečaćen riječju, odnosno potpisom. Prilikom sklapanja saveza izriče se zakletva, a zakletva je puno više od obećanja: obećavajući nešto, osoba se poziva na svoju čast, tj. kune se svojim imenom, a zaklinjući se, kune se Božjim imenom. Nadalje, savez ne znači razmjenu imovine, nego osoba: savezom osoba samu sebe daje drugoj osobi. Savez nije „ovo je moje, a ovo je tvoje”, nego „ja sam tvoj, a ti si moj”. Zato Bog po proroku Izaiji govori: „[I]menom sam te zazvao: ti si moj” (Iz 43,1). Savez se pečatio prolijevanjem krvi (obično životinjske žrtve), čime se označavala kazna kakva očekuje one koji savez prekrše, ali i velika bliskost koja nastaje sklapanjem saveza: osobe koje sklope savez otad su iste krvi – postaju obitelj.

Danas je najreprezentativniji primjer sklapanja saveza ženidba, gdje privolom muž sebe daje ženi, a žena sebe mužu. Nakon izmjene riječi saveza mladenci se nad križem kunu Božjim imenom i svecima, a sâm savez konačno se pečati „prolijevanjem krvi“ u bračnoj ložnici. Također, kad je savez jednom sklopljen, on je neopoziv, a kazna je za njegovo kršenje smrt (usp. Post 2,17). Kaznenu mjeru ne određuje materijalna šteta, nego svetost onoga što je prekršeno. Ljudima su u davnini savezi bili način povezivanja obitelji i stvaranja šire obiteljske zajednice – neke vrste plemena. Stoga možemo zaključiti da je savez svet i neraskidiv obiteljski vez.

Ova je ideja stvaranja obitelji sklapanjem saveza u pozadini svih biblijskih saveza između Boga i ljudi. Sklapajući niz saveza, Bog s ljudima ostvaruje obiteljsko zajedništvo. U početku u svoju zajednicu uključuje samo dvije osobe, no daljnjim se savezima Božja obitelj sve više širi: postaje pleme, pa narod, pa kraljevstvo, te naposljetku u Isusu Kristu obuhvaća sve ljude. Da su savezi izrazito važni za biblijsku radnju, govori nam i činjenica da je Biblija podijeljena na dva velika dijela koji se zovu Stari i Novi savez, odnosno zavjet (što je arhaična riječ za savez).

Obećanje potomstva

Abram opet posustaje u svojoj vjeri te ponovno pokušava Božja obećanja ostvariti svojim snagama i snalažljivošću. Poput Adama, i on je „poslušao glas” svoje žene (Post 3,17), koja ga je nagovorila na grijeh, pa je od nje uzeo zabranjeno voće – drugu ženu (usp. Post 16,2s). Već smo spomenuli da je višeženstvo u Bibliji uvijek loš znak. Kao što je grijeh prvog bračnog para unio razdor među njih, isto se događa i Abramu i Saraji, te na kraju Abram mora otpustiti svoju drugu ženu (usp. r. 5). Hagara Abramu rađa sina Jišmaela. Bog za to vrijeme šuti, uči Abrama strpljivosti i pušta ga da razmišlja o svojim postupcima. Tek nakon trinaest godina ponovno progovara, sklapajući s njime novi savez kojim se obvezuje ispuniti još jedno od danih obećanja – dar potomstva. Štoviše, Bog to obećanje nadograđuje najavljujući kraljevsku dinastiju koja će poteći od Abrama. Pritom mu mijenja ime u Abraham, što znači ‘otac mnogih’ (usp. Post 17,5). U tom trenutku njegovo novo ime djeluje kao da mu se Bog ruga, pa Abraham ovo shvaća kao neslanu šalu i podrugljivo se smije (r. 17). Ipak, Abraham prihvaća ponuđeni savez, što vidimo po obrezanju njegova doma.

Ovaj savez zahtijeva obrezivanje svih Abrahamovih potomaka, kao izvanjski znak pouzdanja u Boga i vjernosti savezu. Znak obrezanja, uzet sam za sebe, može djelovati kao nešto bizarno, pa čak i nerazumno, no treba ga shvatiti u okolnostima sklapanja ovog saveza: Abraham se opet uzdao u svoje tijelo, a ne u Božje obećanje, stoga obrezanje, osim što ima pokornički karakter, ukazuje na dio tijela u koji se Abraham pouzdao da će mu pomoći. Osim toga, prolijevanje vlastite krvi, a ne krvi životinja, ovam savezu daje dodatnu dozu ozbiljnosti i intimnosti.

Abraham će poslije zaista dobiti sina, ali obećanje brojnog potomstva i kraljevske dinastije ispunit će se tek s njegovim potomkom Davidom. Nakon godina u kojima se Abraham učio strpljivosti i pouzdanju, Bog čini čudo te Abrahamova žena Sara rađa sina Izaka (usp. Post 21,2).

Obećanje blagoslova

Abraham ponovo pada i čini grijeh, i to takav koji je veći od svih do tada. Sara opaža da se Jišmael „igra“ s Izakom, odnosno da mu se ruga (usp. r. 9). Vjerojatno se pobojala da će njihov odnos završiti kao onaj Kajina i Abela (usp. Post 4,8), stoga nagovara muža da otjera Hagaru i Jišmaela. Bog javlja Abrahamu da slobodno posluša svoju ženu (usp. Post 21,12s). Važno je ovdje uočiti da Bog potvrđuje da je Jišmael Abrahamov sin i baštinik saveza koji je sklopio s njime. Zato Abraham, ako ga želi otpustiti, svome sinu mora dati dio imovine koji mu pripada kao zakonitom nasljedniku, no umjesto srebra i zlata ovaj mu daje tek malo kruha i vode te ga šalje u pustinju – u smrt! Abraham opet slijedi svoj, a ne Božji plan.

Sljedeći mu je veliki grijeh sklapanje saveza s filistejskim kraljem Abimelekom (usp. r. 22–34), kojim se obvezao poštovati njega i zemlju u kojoj boravi. Ali Bog je tu zemlju obećao Abrahamu i njegovu potomstvu, a ne Abimeleku! Ovim se dvama potezima Abraham odriče dijela svoga potomstva i dijela zemlje te tako pokazuje prijezir prema Božjim darovima i njegovu savezu. No nevjernost savezu kažnjava se smrću, a Abraham to jako dobro zna.

Slijedi izvještaj o Abrahamovoj kušnji ili vezanju Izaka – kako god želimo nazvati ovaj odlomak – koji počinje riječima: „Poslije tih događaja…” (Post 22,1). Takav početak jasno pokazuje gdje treba tražiti uzrok onoga što će se zbiti. U ovom izvještaju Bog Izaka oslovljava kao Abrahamova sina jedinca (jer Abraham misli da je Jišmael mrtav) i traži od Abrahama da ga prinese kao žrtvu paljenicu. Abraham, koji se prije s Bogom bezobrazno cjenkao za spas Sodome (usp. Post 18,23–33), sada se ni jednom riječju ne pokušava izboriti za spasenje svoga sina – zato što zna da je kriv. Kada su Adam i Kajin sagriješili, Bog ih je obojicu pozvao da se pokaju, no oni su na Božji poziv odgovorili agresijom (usp. Post 3,12; 4,9). Abraham ne slijedi njihov primjer, on odgovara: „Evo me!” (Post 22,1.11). Priznaje svoj grijeh i spreman je od Boga primiti sve što ga ide. Jednako će raskajana srca biti i njegov potomak David: on će, poput Abrahama, biti čovjek podložan slabostima, ali će također uvijek biti spreman priznati svoj grijeh i tražiti milost od Boga.

Ova epizoda započinje riječima koje nalikuju onima sa samog početka priče o Abrahamu: Bog Abrahama poziva da ode na mjesto koje će mu „pokazati” (usp. Post 12,1; 22,2), što znači da se opet mora rastati od svoje obitelji. Ovime nam se sugerira da smo stigli do kulminacije cijelog Abrahamova života: sve što je proživio, cjelokupan njegov odnos s Bogom – sve je to sad stavljeno pod povećalo, „na kušnju” (Post 22,1).

Iako ovaj izvještaj djeluje sablažnjivo, imajmo na umu da u ono doba žrtvovanje djece nije bilo nepoznata praksa. Ova je Božja naredba Abrahamu bila teška, ali mu sigurno nije djelovala neobično. No primijetimo i sljedeću važnu činjenicu: zaustavljajući Abrahamovu ruku, Bog nedvosmisleno poručuje da zabranjuje takvu praksu, uobičajenu među okolnim narodima. Osim toga, kao čitateljima nam je jasno da je ovdje riječ o kušnji, i to ne Abrahamove poslušnosti, nego njegove vjere. Abraham vjeruje da će Bog, ako on i žrtvuje Izaka, svejedno na neki način ostvariti svoja obećanja, pa možda i tako što će uskrisiti njegova sina (usp. Heb 11,19).

Je li pošteno to što je Bog stavio svoga izabranika u ovakvu kušnju? Po čemu se onda on razlikuje od đavla, koji je začetnik propasti cijeloga čovječanstva (usp. Post 3,1–7)? Razlika je u tome što je đavlova kušnja uvijek zamka, dok je Božja kušnja prilika. Đavao postavlja zamku da čovjeka uništi, a Bog čovjeku daje priliku da ojača. Bog je cijelo vrijeme kušao Abrahama, a on je iznova u tim kušnjama padao. Sada pred njega stavlja posljednji ispit, daje mu posljednju priliku da se iskupi za sve prijašnje neuspjehe. I Abraham uspijeva! Zato nam apostol Jakov govori da se radujemo kada se nađemo u kušnji: kušnje su mjesto našega rasta (usp. Jak 1,2s).

Ovim je činom Abraham napokon dozrio u svojoj vjeri. Bog ga pohvaljuje i sklapa savez s njime, obvezujući se ispuniti i svoje treće obećanje: svi će se narodi njime blagoslivljati (usp. Post 22,15–18). Iako se nigdje izrijekom ne spominje savez, Bog se zaklinje, što predstavlja čin sklapanja saveza (usp. Post 22,16). Ovaj će se savez u punini ostvariti u Novom savezu, sklopljenom po Isusu Kristu, Abrahamovu potomku kojim će se blagoslivljati svi narodi zemlje. Dakle, obećanje zemlje ostvarit će se s Mojsijem, obećanje kraljevskog potomstva ostvarit će se s Davidom, a obećanje blagoslova svim narodima zemlje ostvarit će se u Isusu Kristu.

Izak kao slika Krista

Isus je učenicima na putu u Emaus tumačio Stari zavjet tako da im je pokazivao „što u svim Pismima ima o njemu” (Lk 24, 27). Biblijski tekstovi Staroga zavjeta na dva načina govore o Isusu: postoje mesijanski elementi, koji izravno najavljuju njegov dolazak, i tipološki elementi, koji maglovito nagoviještaju neka otajstva Kristova života. Tipološka tumačenja nalazimo već u Novom zavjetu, a poslije i u djelima crkvenih otaca, koji su tipološke biblijske odlomke detaljnije razrađivali. Nekoliko smo primjera tipologije već spomenuli uspoređujući Krista i Adama te Krista i Abela. Izvještaj o vezanju Izaka kršćani su također od samih početaka čitali tipološki i u njemu vidjeli sliku Kristove žrtve: Isus je ljubljeni Božji sin jedinac koji dragovoljno umire zato što smo mi prekršili savez s Bogom; Bog hvali Abrahamovu vjernost jer mu nije „uskratio svoga jedinca sina” (Post 22,16), a sv. Pavao na sličan način govori o Kristovu razapinjanju: „Ta on ni svojega Sina nije poštedio…” (Rim 8,32). Postoji još nekoliko zanimljivih poveznica: brdo u Moriji na kojem Abraham prema Božjem nalogu treba prinijeti žrtvu, mjesto je gdje će poslije Salomon sagraditi Hram (usp. 2 Ljet 3,1), a Kalvarija, mjesto na kojem je Isus razapet, jedno je od brda u pokrajini Moriji. Kao što je Izak nosio drva za žrtvu i predao se da bude vezan za ta drva i žrtvovan, jednako će tako Isus, sin Abrahamov (usp. Mt 1,1), dragovoljno nositi svoj križ i dopustiti ljudima da ga prikuju za njega. Abraham proročki najavljuje da će Bog „providjeti janje za žrtvu paljenicu” (Post 22,8), što se ispunilo u Kristu – Jaganjcu Božjem (usp. Iv 1,29). Žrtvenog ovna koji se rogovima zapleo u grmlje (usp. Post 22,13) također možemo usporediti s Isusom: njemu su na glavu stavili spleteno trnje iz grmlja (usp. Iv 19,2). Prilikom uhićenja na Isusa su krenuli „mačevima i toljagama” (Mk 14,43.48), a u grčkom prijevodu izvještaja o Abrahamovoj kušnji iste se riječi upotrebljavaju za nož koji nosi Abraham i drvo koje nosi Izak. Uočimo i to da je Abraham trećega dana (došavši na brdo) dobio natrag svoga sina (usp. Post 22,4), baš kao što smo i mi Krista treći dan nakon smrti dobili natrag u uskrsnuću (usp. Lk 24,46).

Ovakvo tipološko čitanje nije bilo moguće prije Isusova dolaska: tek nakon što se Kristova muka dogodila, mogle su se prepoznati poveznice između ovih događaja. Nikako se unaprijed nije moglo, samo čitajući tekst Staroga zavjeta, doći do zaključka da će Mesija biti razapet i treći dan uskrsnuti. Tipologija nam omogućava da, promatrajući starozavjetne protulikove, bolje razumijemo novozavjetna otajstva, ali i jasno pokazuje da je Isus Krist ključan element one iste povijesti spasenja koju je Bog od početka planirao. Poznatom američkom književniku Marku Twainu pripisuje se jedna zgodna rečenica koja nam može pomoći da shvatimo biblijsku tipologiju: „Povijest se ne ponavlja, ali se često rimuje.”

Uočimo još jednu značajku Abrahamove kušnje: ona je bila privilegij koji nijedan drugi lik Staroga zavjeta nije imao. Bog je Abrahamu dao da donekle iskusi, makar u nagovještaju, kako je to predati svojega jedinoga sina kao žrtvu za grijehe. Abraham je na trenutak mogao iskusiti nutrinu Božjega bića – ljubav koja daruje sve što ima. Zato Isus kaže: „Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan. I vidje i obradova se.” (Iv 8,56).

Unatoč svim padovima, čini se da s Abrahamom započinje jedna nova, ljepša povijest odnosa Boga i čovjeka – ne zbog njegovih zasluga, nego zbog saveza kojima se Bog obvezao ispuniti dana obećanja. Savez s Abrahamom postaje izvor nade za njegovo potomstvo. Hoće li Abrahamov potomak biti onaj koji će Sotoni satrti glavu (usp. Post 3,15)?

Samostalan rad

Sažetak

Bog Abrahamu daje tri obećanja: obećava mu zemlju, potomstvo i da će se svi narodi njime blagoslivljati. Ta se obećanja dodatno obvezuje ispuniti sklapanjem triju saveza s njime, no ona će se u potpunosti ostvariti tek u kasnijim savezima, sklopljenima s Mojsijem i Davidom, te u Isusu. Vezanje Izaka slika je Kristove žrtve.

Pitanja

Koja je tri obećanja Bog dao Abrahamu? Kada ih je ispunio?
Koja je razlika između saveza i ugovora?
Sporni biblijski odlomci: Kako je Bog mogao narediti Abrahamu gnjusan čin žrtvovanja vlastitog sina?
Ako bi tebe, poput Abrahama, Bog iznenada pozvao da napustiš svoju zemlju i obitelj, bi li se odazvao? Misliš li da je Abrahamu bilo lakše nego tebi?

Samostalno istraživanje

Pronađi prikaz Rembrandtove slike „Žrtvovanje Izaka”, koja se čuva u Ermitageu. Slika većim dijelom odiše napetošću, ali promotri kako je Izakovo tijelo mirno, kako je potpuno predan Božjoj volji, miran poput janjeta koje vode na klanje (usp. Iz 53,7).

Meditacija

Uživi se u ulogu Abrahama dok vodi svoga sina na brdo da ga žrtvuje. Njih dvojica sami putuju čak tri dana do vrha brda – tri dana koja djeluju kao tri vječnosti. Tri dana u mučnini, bez sna, bez utjehe. Ne zna se što više razara: skori gubitak sina ili osjećaj krivnje. Ipak, Abraham ne posustaje, vjerujući da Bogu ni smrt nije zapreka za ispunjenje danih obećanja.

Velika je opasnost za duhovni život posjedovati vlastitog „Izaka” – čvrsto se držati za nešto što nije Bog. To može biti materijalna sigurnost ili ugoda, navezanost na neku osobu, na duhovnika, na određenu sliku Boga, na neku životnu ulogu… Bog traži da u svakome trenutku budemo spremni odreći se svega što imamo i što jesmo kako bismo od njega mogli primiti obećana dobra.

Sad se prestani obazirati na bol koju će izazvati gubitak tvoje dragocjenosti i počni slušati Božje obećanje o blagoslovu kojim će te obdariti ako mu se potpuno predaš.