Uvod

Na drugoj stranici Biblije nalazimo tekstove s naslovima „Drugi izvještaj o stvaranju” i „Prvi čovjekov grijeh”, koji sadržajno čine jednu cjelinu. Mnogi ovaj dio Biblije znaju kao „Priču o Adamu i Evi”, no kao što ćemo vidjeti, imena Adama i Eve tu se uopće ne spominju. Ponovno uranjamo u prapovijesno razdoblje, no za razliku od stroge strukture i matematičke preciznosti s prethodne stranice, ovdje se susrećemo s govorećom zmijom, naivnim ljudskim parom, čudno nazvanim drvećem te antropomorfnim prikazom Boga koji se šeće tajanstvenim vrtom. Ovakvi opisi zaista izgledaju kao da dolaze iz pera nekog basnopisca. Je li ovo neka poučna priča za djecu ili istina u koju smo kao kršćani pozvani vjerovati?

Svaka stranica Biblije donosi neku istinu za koju je Bog htio da radi našega spasenja bude ondje zapisana. Prve stranice Svetog pisma nude nam istine koje se ne tiču prirodoslovlja, nego teologije i antropologije: tu se iznosi istina o čovjeku, o njegovu podrijetlu i svrsi, obrađuju se teme zla, odnosa s Bogom, čežnje za srećom i dr. Iako smo naviknuti na preciznost suvremenog znanstvenog ili filozofskog govora, on je za ove teme izrazito ograničen i neprikladan. Znanstveni govor podastire sav svoj sadržaj, dok nas slikovito pripovijedanje uvodi u dubine koje možemo istraživati cijeli život te uvijek pronalaziti nove odgovore i rafinirati shvaćanje rečenog. Iz istog se razloga i sam Isus služi slikovitim prispodobama.

Spomenuti tekst ima vrlo jasnu hijastičku ili ukliještenu strukturu. Jedan pogled na nju objašnjava o čemu je tu riječ:

Tematski, tekst je posložen piramidalno. Na vrhu piramide, tj. u središnjem dijelu ukliještene strukture, nalazi se vrhunac radnje ili ključ tumačenja, što je u ovom slučaju čovjekov pad. Ovakav način izražavanja i poslije ćemo često susretati.

Čovjek i vrt

Uspoređujući ovaj izvještaj s prvim izvještajem o stvaranju, odmah uočavamo razlike u stilu. Prvi izvještaj donosi kozmičku sliku stvaranja, nudi makropogled na svijet. Drugi nam daje mikroprikaz, jer ulazi u detalje vezane za stvaranje čovjeka, ali ima istu poruku: čovjek je vrhunac stvaranja, a sve je drugo stvoreno radi njega, da svemu bude gospodar. Bog, poput lončara, stvara čovjeka iz „praha zemaljskog” (Post 2,7). ‘Zemlja’ se (kao materija, a ne kraj ili planet) na hebrejskom kaže adamah, od čega dolazi riječ za čovjeka – adam, što bi, doslovno prevedeno, značilo ‘zemljani’, jer je sačinjen od zemlje. Tek se poslije čovjeka naziva tom riječju kao vlastitim imenom: Adam, odnosno ‘Čovjek’ ili ‘Zemljani’ (usp. Post 4,25).

Bog čovjeku u nosnice udahnjuje „dah života” (Post 2,7), što možemo povezati s prethodnim izričajem o stvaranju na sliku Božju (usp. Post 1, 26): čovjek, za razliku od svih drugih bića na zemlji, u sebi ima nešto božansko što mu omogućuje da uđe u prisan odnos s Bogom. U prošlom članku smo govorili o razlikama biblijskog izvještaja o stvaranju i sličnih djela naroda koji su okruživali Izrael, kako bismo mogli prepoznati posebnost i poruku biblijskog autora. Slično ćemo činiti i u ovom članku. Riječi „čovjek postane živa duša” (Post 2,7) označavaju jedinstvo ljudskog tijela i duha koji ga pokreće, a to kršćanstvo razlikuje od mnogih filozofija i religija koje na tijelo gledaju kao na tamnicu duše koja jedva čeka da ga se oslobodi. Vidimo, dakle, da je i ovaj odlomak po mnogo čemu oprečan vjerovanjima okolnih naroda, koja su nudila uglavnom pesimističan pogled na čovjeka.

Primijetimo jedan važan detalj: promjenu naziva za Boga. Dok se u prvom izvještaju upotrebljava riječ „Bog”, hebrejski Elohim, u drugom se izvještaju upotrebljava izraz „Jahve, Bog” – Jhvh Elohim. Sedmog dana stvaranja Bog sklapa savez s ljudima; on za njih otad više nije samo stvoritelj i božanstvo, već član obitelji, a članovi obitelji jedni druge zovu imenom. Stoga ova upotreba Božjeg imena odražava posebnu bliskost između Boga i ljudi koja nastaje kao posljedica sklapanja saveza.

Svi događaji koji slijede, tiču se čovjeka. Bog sadi vrt radi čovjeka. I to ne bilo kakav vrt, nego bogat i plodan. Eden, ime kraja u kojem je vrt zasađen, potječe od riječi koja označava raskošan nakit, pa ga slobodno možemo opisati kao zemlju sjaja i blještavila. Takav je svijet u koji Bog stavlja čovjeka i takva je budućnost koju za njega želi. Od mnogih stabala u vrtu poimence se spominju dva: stablo života i stablo spoznaje dobra i zla (usp. r. 9). Stablo života (koje čitatelji često i ne primijete) znači da su prvi ljudi imali pristup punini života i da njihovo srce nije čeznulo za stvarima koje ne posjeduje, jer je imalo sve. Mi, koji smo prognani iz raja i ranjeni grijehom, nikada ne možemo reći da smo potpuno ispunjeni i sretni; uvijek osjećamo kao da postoji još nešto što nemamo, za čime čezne naše srce. To je ono stablo života, odnosno Božja punina kojoj su prvi ljudi imali neometan pristup. Ta je punina bila toliko silna da joj se ni smrt nije mogla približiti.

Primijetimo još jedan detalj: četiri glavne rijeke svijeta (prema poimanju Izraelaca) izviru u Edenu (usp. r. 10–14), a kako rijeke uvijek izviru na uzvisini, očito je da se ovaj vrt nalazio na brdu. Stoga i Ezekiel poslije govori o njemu kao o „gori Božjoj” (Ez 28,14). Prateći biblijsku radnju, vidjet ćemo da se gotovo svi povlašteni susreti Boga i čovjeka događaju na brdima, podsjećajući nas tako na ovu edensku goru – mjesto gdje su čovjek i Bog boravili jedan uz drugoga.

Čovjek dobiva zadaću da vrt u kojem se nalazi „obrađuje i čuva” (Post 2,15), što odgovara prethodno danoj Božjoj zapovijedi da čovjek bude gospodar zemlje i svega stvorenoga (usp. Post 1, 26). Primijetimo da Bog nalaže čovjeku fizički rad prije njegova pada, prije istočnoga grijeha. U antičkom se Rimu, primjerice, od poštena čovjeka takvo što nije očekivalo. Fizički je rad bio namijenjen robovima, a slobodan se građanin imao baviti plemenitim poslovima. No ova nam Božja naredba (kao i činjenica da je dana prije pada) otkriva puni smisao i vrijednost ljudskoga rada: rad nije tek nužno zlo, nego posjeduje unutarnju vrijednost; on nije posljedica grijeha, nego ga je utemeljio Bog. Ovaj su princip u svojem načinu života osobito dobro utjelovili benediktinci, koji su pod geslom Ora et labora ljudskom radu vratili izvornu vrijednost i u teškim vremenima u kojima su započeli djelovati, zacrtali novi smjer razvoja europskog društva.

Zatim slijede dva retka u kojima imamo dopuštenje i zabranu – tu vidimo obrise sklapanja saveza (usp. Post 2,16s). Sa svih stabala čovjek može jesti, uključujući i stablo života, no sa stabla spoznaje dobra i zla ne smije. Umjesto da se usredotočimo na riječi „dobro“ i „zlo“, da bismo razumjeli značenje ovoga stabla, potrebno je uočiti nosivi pojam ovoga naziva, a to je „spoznaja”, što u ovom kontekstu znači „imati vlast” ili „raspolagati čime”. Spoznati dobro i zlo znači uzeti si za pravo određivati što je dobro, a što zlo. Dobro i zlo uglavnom procjenjujemo ovisno o cilju kojem težimo: za nas je dobro sve ono što nas dovodi do tog cilja, a zlo je sve ono što nas od njega odvodi. Primjerice, kome je cilj položiti ispit, dobrim će smatrati slušanje predavanja, marljivo učenje, ali možda i prepisivanje. Onome kome je cilj imati što više novca, dobrim će se činiti marljiv rad i pametno ulaganje, ali i krađa – ako je novac zaista jedini cilj koji ima u životu. No, neovisno o tome, mi smo stvoreni tako da nam cilj bude punina života, a taj je život Bog. Zato je stablo života zasađeno „nasred vrta” (r. 9). Ako nam je Bog u središtu – naša životna orijentacija – tada je dobro sve što nas vodi k Bogu, a zlo je (odnosno grijeh) sve ono što nas od njega udaljuje. Prigrabiti si vlast određivati što je dobro, a što zlo, znači maknuti Boga iz središta svoga života i na to mjesto staviti nešto drugo. To je značenje stabla spoznaje dobra i zla; to je bila jedina zabrana koju je Bog izrekao čovjeku: da se od njega ne udaljuje. Izvan njega nema života – samo smrt (usp. Iz 45,6). U tom kontekstu trebamo shvatiti Božje upozorenje: „U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!” (r. 17). Glagol spoznati (hebr. jada) i dalje će se, u različitim prigodama, ponavljati kroz cijeli Stari zavjet, a često će biti ključan za razumijevanje odnosa između Boga i čovjeka, posebice onda kada se upotrebljava u kontekstu saveza.

Stvaranje žene

Dok prvi izvještaj samo spominje stvaranje čovjeka kao muško i žensko, ovdje imamo cijelu malu dramu oko nastanka žene i odnosa koji će postojati između nje i čovjeka. Bog najavljuje čovjeku načiniti „pomoć kao što je on” (Post 2,18). Izraz „kao što je on” na hebrejskom ne označava jednakost u smislu identičnosti, nego upotpunjavanje, a „pomoć” označava odnos pomaganja i potpore, ne robovanje. Istom se riječju u psalmima zaziva Boga da bude pomoć čovjeku (usp. Ps 30,11; 54,6). Bog zapravo govori: „Načinit ću čovjeku nekoga kako bi se međusobno upotpunjavali.” Zato mu najprije privodi životinje, ali nijedna životinja čovjeku nije komplementarna, ne može mu donijeti željeno ispunjenje (usp. Post 2,20).

Bog potom pušta „tvrd san na čovjeka” (r. 21). Taj san ima dvostruko značenje. Prvo: muškarac je potpuno pasivan u činu stvaranja žene. On nema nikakvih zasluga u tom činu, pa stoga ni ikakvo pravo ženu smatrati svojim vlasništvom. Drugo: dok muškarac spava, Bog ga daruje ženinom prisutnošću. Iz toga zaključujemo koji je ispravan stav što ga muškarac treba imati prema ženi: treba je promatrati kao najdragocjeniji Božji dar.

Bog čovjeku vadi rebro i od njega tvori ženu (usp. r. 21s). Ako prislonimo uho na nečija rebra, možemo čuti otkucaje koji znače da je dotična osoba živa, da u njoj ima života. Zato je u sumerskom jeziku riječ za rebro nastala od riječi za život, što nam dosta govori o ondašnjem bliskoistočnom mentalitetu. Danas je rebro sporedan dio tijela, a lom rebra tipična lakša ozljeda u filmovima, no u starini je rebro simboliziralo nešto izuzetno vrijedno – sam izvor života. Osim toga, stvaranje žene od čovjekova rebra govori nam da su muškarac i žena stvoreni od iste materije, te da zato imaju istu ljudsku narav i jednako dostojanstvo. Jedna židovska izreka jako lijepo sažimlje sve ovo: „Bog nije stvorio ženu od čovjekove glave – da ne bi bila vladarica nad njim, nije je načinio ni od noge – da ne bi bila njegova ropkinja, nego od rebra – da mu bude družica jednaka dostojanstva i da bude bliska njegovu srcu.“

Postoje neke rasprave o tome je li vredniji muškarac, zato što je stvoren prvi, ili žena, zato što je stvorena poslije, kao vrhunac stvaranja. Ovaj tekst ne pridaje nikakvu važnost redoslijedu stvaranja, već ističe jednakost obaju spolova, što je velika novost za ono doba jer nigdje na Bliskom istoku, a i šire, ženi nije bila pripisana takva vrijednost kao u ovom odlomku. Nakon što je čovjek vidio ženu, svoje ushićenje izražava pjesničkim usklikom: „Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!“ (r. 23). Muž prepoznaje ženu kao dio sebe, sebi jednaku i sposobnu da ga upotpuni. Osim toga, u ovim riječima uočavamo i sklapanje saveza: muž prepoznaje ženu kao svoju suprugu. Istim se riječima poslije opisuje sklapanje saveza između Davida i Izraela (usp. 2 Sam 5,1).

Nakon vrednovanja žene, već u idućem retku imamo vrednovanje braka: zajedništvo muža i žene toliko je snažno da će čovjek ostaviti svoju obitelj kako bi bio sa svojom ženom. U onodobnom patrijarhalnom društvu žena je bila ta koja je nakon udaje ulazila u muževu obitelj. Bolje rečeno, ulazila je u zajednicu više obitelji ili klan, na čijem je čelu bio otac – poglavar. Njegova je riječ bila zakon kojem su se svi ukućani morali podložiti. Dakle, žena se nije pokoravala samo mužu nego i svekru ili starijem šogoru. Biblijski se pisac suprotstavlja tom mentalitetu: stavlja odnos muža i žene na prvo mjesto. O golotinji i stidu koji se ovdje spominju, govorit ćemo poslije – ovdje služe samo kao uvod u dramu koja slijedi.

Početak nevolja

Najednom se u vrtu pojavljuje zmija. Iako obično pod tim pojmom zamišljamo puzavog vrtnog nametnika, hebrejska riječ sugerira nešto puno smrtonosnije: moćno, divovsko zlo biće. Izaija njome opisuje morsku neman Levijatana (Iz 27,1), a Crkva oduvijek u liku zmije prepoznaje đavla, neprijatelja čovječanstva (usp. Otk 12,9). Sada se prvi put o Bogu govori u trećem licu, što znači da on nije prisutan. Zmija započinje s trik-pitanjem: preuveličavajući Božju zabranu, kritizira Boga i navodi ljude da preispitaju njegovu zapovijed (usp. r. 1). Laže o Bogu, stvara lažnu sliku da je on neprijatelj kojega se treba bojati, da je tiranin, a ne otac. Slično je đavao u pustinji propitkivao Božje očinstvo i očinski odnos prema Isusu: „Ako si Sin Božji…” (usp. Mt 4,3.6).

Žena odgovara da im Bog nije zabranio jesti sa svih stabala, već samo s onoga koje je nasred vrta. No, je li to točno? Ako smo pažljivo čitali, znamo da nije: nasred vrta nalazi se stablo života, a ne stablo spoznaje dobra i zla (usp. Post 2,9). Iz ženina odgovora stoga vidimo da ljudima već neko vrijeme prije dolaska zmije u središtu života i svijesti više nisu bili Bog i njegovi darovi, nego zabrane i ono što ne smiju. Osim toga, ako je Bog čovjeku rekao da mora čuvati vrt (usp. Post 2,15), odakle napasnik u njemu? Očito čovjek nije vršio svoju dužnost, nije poslušao zapovijed koju mu je Bog dao. Tu su očigledna već dva propusta koja su kumovala tragediji.

Zmija se zatim izravno suprotstavlja Bogu: govori da ljudi neće umrijeti ako pojedu zabranjeni plod. Kao što znamo, ljudi su pojeli plod i nisu umrli; dapače, sâm Bog priznaje: „Evo, čovjek postade kao jedan od nas – znajući dobro i zlo!“ (Post 3,22). Dogodilo se točno ono što je zmija rekla! Znači li to da je Bog lagao kad im je rekao da će umrijeti ako budu jeli s toga stabla (usp. Post 2,17)? Ne, jer Bog nije govorio o biološkoj smrti, nego o nečemu puno težem: o smrti kao gubitku nadnaravnog života. Čovjek je prekinuo život u milosti, svoj prisan odnos s Bogom. Ljudi su postali poput bogova na način da su si uzeli za pravo određivati što je dobro, a što zlo, ali su tako iz središta svojih života maknuli Boga i postali robovi grijeha.

Vrhunac pripovijedanja nalazimo u Post 3,6–8: sve što je dosad rečeno, pripremalo je ozračje za ovaj trenutak. Čovjek i žena odlučuju prekršiti Božju zapovijed i živjeti život bez Boga – uzimaju zabranjeni plod i jedu. U ostatku pripovijesti pratimo posljedice njihova grijeha. Odmah su im se otvorile oči (usp. r. 7), baš kako je zmija rekla. Prvo su ugledali sebe: shvatili su da su goli. Oni su i prije cijelo vrijeme bili goli, ali tada im to nije bilo na pameti jer se nisu bavili sobom, već su bili potpuno usmjereni na drugu osobu. Prva je posljedica grijeha, dakle, sebičnost. Također, osim što primjećuju da su goli, ta im golotinja postaje problem, pa brzo prave pregače da se pokriju. Zamijetimo da ljudima golotinja nije problem sama po sebi: svi smo mi redovito goli dok se tuširamo ili presvlačimo. To nam ne predstavlja problem, ali samo ako smo potpuno sigurni da nas nitko drugi neće vidjeti, jer se bojimo da bi taj netko mogao povrijediti našu intimu. Grijeh narušava povjerenje među ljudima: onaj drugi više nije meso od mesa mojega, nego potencijalni neprijatelj. Zato se pred drugima pojavljujemo opremljeni raznim zaštitinim slojevima i obrambenim mehanizmima.

U hebrejskom izvorniku ovdje se krije igra riječi. Zmija je bila lukava (hebr. arum), a čovjek je mislio da će i on postati poput nje, ali je na kraju završio gol (hebr. erom). Možda nam se ove riječi ne čine toliko slične, no u tekstovima na hebrejskom jeziku samoglasnici se ne pišu i općenito nisu toliko važni kao suglasnici, koji su u ove dvije riječi identični.

U idućih nekoliko redaka saznajemo da zbog grijeha čovjek počinje i Boga gledati kao neprijatelja: bježi od njega i skriva se (usp. r. 8–10). Dakle, grijeh unosi razdor u odnos čovjeka s Bogom, s drugim ljudima i sa samim sobom.

Kako Bog reagira na čovjekovo odbacivanje? Bog nije bezosjećajan sudac koji proganja prekršitelje svoga zakona, već otac koji traži svoje zalutalo dijete. Zove ga: „Gdje si?” (r. 9). Zna Bog gdje je čovjek, ali mu želi pokazati što mu je grijeh učinio, koliko je izgubljen. To retoričko pitanje kao da sadrži i poziv: „Vrati se!” No, umjesto priznanja prijestupa i pokajanja, dalje pratimo igru prebacivanja krivnje. Čovjek ne krivi samo ženu, nego ženu koju mu je Bog dao (usp. r. 12) i tako zapravo proglašava Boga glavnim krivcem za sve što se dogodilo. Žena pak krivnju prebacuje na zmiju, ali zmija ne dobiva priliku iznijeti svoju obranu. Općenito, porijeklo zmije ostaje potpuna nepoznanica.

Potom slijede tri Božja obraćanja trojici aktera. Bog najprije proklinje zmiju (usp. r. 14), a potom slijedi izuzetno značajna rečenica: Bog najavljuje dolazak ženina potomka koji će zmiji razbiti glavu i ubiti je, ali će ga pritom ona smrtonosno raniti (usp. r. 15). Crkva je od svojih početaka u ovom retku vidjela najavu dolaska Krista, koji će vlastitom smrću uništiti moć Sotone. U teologiji se ovaj odlomak naziva „protoevanđelje” ili „prvo evanđelje” – to je prva najava radosne vijesti otkupljenja čovječanstva. Bog reagira na čovjekovu nevjeru pronalaženjem načina da se nastali jaz premosti, a narušeno zajedništvo ponovno uspostavi. Ovakvu ćemo Božju reakciju pratiti i dalje kroz biblijsku radnju: čovjek će se stalno od Boga udaljavati, a Bog će tražiti načine i smišljati planove kako da ga vrati k sebi.

Spomenimo i jednu prevoditeljsku pogrešku vezanu za ovaj redak koja je dovela do toga da u latinskom tekstu piše „ona će ti glavu satirati”. Zbog toga se i danas mogu naći tumačenja da je žena ta koja će pobijediti Sotonu, što upućuje na Blaženu Djevicu Mariju. Ipak, iz hebrejskog izvornika jasno je da se sporna zamjenica odnosi na ženin rod, tj. na njezina potomka ili sjeme, a ne na nju samu (iako nije teološki pogrešno tvrditi da je Marija satrla glavu zmiji, odnosno da je imala značajnu ulogu u Božjoj pobjedi nad Sotonom).

Pažljivo čitajući dalje, primijetit ćemo da Bog ne proklinje ni ženu ni muškaraca, nego samo navodi posljedice njihova odabira. Ono što je trebalo biti najveća radost, postat će im izvor patnje: žena će rađati u mukama, a muškarac će gospodariti nad njom (usp. r. 16). Primijetimo da podređeni položaj žene nije Božja naredba ni želja, već opis posljedice grijeha. Izvorni Božji plan bilo je nešto drugo, ali je čovjek taj plan odbacio i time unio neravnopravnost u bračni odnos. No kršćani, koji su Kristovom krvlju oslobođeni ovakvog stanja, imaju moć i sposobnost živjeti bračno zajedništvo kakvo je vladalo u rajskom vrtu. S druge strane, muke koje će zadesiti muškarca, odnose se na rad. Bog je utemeljio rad kao nešto što je u sebi dobro, ali će zbog grijeha rad od sada pratiti muka i besmisao (usp. r. 17–19). Također, vidimo da grijeh ostavlja posljedice i na prirodu, jer zemlja postaje prokleta.

Bog čovjeku daje odjeću od krzna (usp. r. 21). Takva je u drevnim vremenima bila tipična odjeća robova, a gospodari su nosili odjeću biljnog podrijetla. Ovime Bog naznačuje da je čovjek izgubio svoje gospodstvo i postao rob grijehu. Budući da je jeo sa stabla spoznaje dobra i zla, čovjek više nema pravo biti u Božjoj blizini niti jesti sa stabla života, pa biva istjeran iz edenskog vrta (usp. r. 22). Okužen je smrću i kao takav ne može biti u blizini izvora života (usp. r. 23s). Ljudi su protjerani prema istoku: u Bibliji istok općenito označava mjesto progonstva. Vidjet ćemo da oni koji se bune protiv Boga često budu prognani upravo u tom smjeru.

Krist – novi Adam

Isus je učenicima na putu u Emaus tumačio „što u svim Pismima ima o njemu” (Lk 24,27). Već smo spomenuli protoevanđelje – odlomak koji je izravna najava Kristova dolaska i njegove pobjede nad Sotonom. No protoevanđelje u Bibliji nije jedino spominjanje Krista u kontekstu pada čovječanstva. Već sv. Pavao govori o Kristu kao o novom Adamu (usp. 1 Kor 15,21–22.45–49; Rim 5,14). Stoga ne možemo u Adamu, prvom čovjeku, ne primijetiti sličnosti s Kristom i njegovim otkupiteljskim djelom spasenja.

Bog je nakon pada zabranio čovjeku pristup stablu života, da ne bi živio vječno (usp. Post 3,22). No upravo to – vječni život – Isus obećava onima koji će jesti kruh što će ga on dati (usp. Iv 6,51), a taj je kruh on sâm, euharistija, koju nam razotkriva kao plod sa stabla života. To je još jasnije izrečeno u Otkrivenju, gdje stoji: „Pobjedniku ću dati jesti od stabla života koje je u raju Božjem” (Otk 2,7), dok nekoliko redaka iza toga piše da će to biti putem „mane sakrivene” (r. 17; usp. Iv 6,50). Toma Akvinski u himnu „Divnoj dakle”, opisuje kako se to Isus skriva u euharistiji: „Gospod zbori i kruh biva / svetim tijelom Njegovim, / likom vina krv se skriva, / okom toga ne vidim, / ali sama vjera živa / kazuje bezazleno.”

Samostalan rad

Sažetak

Bog čovjeka stvara da bude gospodar svega stvorenog i da živi u izobilju. Ženu stvara jednaku čovjeku kako bi se međusobno upotpunjavali. Ali čovjek odlučuje ukloniti Boga iz središta svoga života i uzima plod sa stabla spoznaje dobra i zla. Grijehom je čovjek narušio odnos s Bogom, s drugim ljudima i sa samim sobom, no Bog najavljuje plan kojim će obnoviti zajedništvo s čovjekom.

Naučene riječi

adamah – zemlja (materija)
adam – čovjek; zemljani
Elohim – Bog
jada – spoznati

Pitanja

Posebno se spominju dva stabla u edenskom vrtu. Koja su to stabla i što simboliziraju?
Koja je simbolika stvaranja žene od čovjekova rebra?
Kakva je Božja reakcija na čovjekovo odbacivanje?
Koji motivi povezuju Adama i Krista – novog Adama?
Osjećaš li u sebi posljedice razdora između Boga i čovjeka koji je nastao zbog grijeha? Kojim bi to riječima opisao?

Samostalno istraživanje

Pronađi citate iz Novoga zavjeta koji potkrepljuju shvaćanje Krista kao novog Adama (vidi navedenu tablicu).

Meditacija

Zamisli edenski vrt, predivan i raskošan, toliko lijep da zadovoljava svaku čežnju tvoga srca. Ali osjećaš se usamljeno, sam/a među tolikim biljem i životinjama. Ne možeš naći nikoga tko bi te razumio, istinski primijetio i nadopunio. Kolika je samo radost nastala u Edenu kada je čovjek ugledao ženu – Božji dar, i žena čovjeka: „Evo nekoga tko je različit od mene, a poput mene!” Pročitaj pjesmu oduševljenja koju je Adam izrekao svojoj zaručnici (usp. Post 2,23) i zamisli se nad njom. Koliki li je blagoslov što nas je Bog stvorio različite, kao muškarce i žene! Reci mu: „Bože hvala ti što si me stvorio kao muškarca/ženu, što nisam sam/a sebi dovoljan/dovoljna, što trebam druge, različite od mene, da me nadopune. Naša različitost i potreba koju imamo jedni za drugima, po svojoj ljepoti nadmašuje sve drugo što si stvorio.”