Uvod

U ostatku biblijske prapovijesti, sve do kraja 11. poglavlja Knjige Postanka, pratimo kako je prvi grijeh doveo do nezaustavljivog širenja zla: ljudi postaju sve gori i gori. Bog je svijet stvorio dobrim, ali ga mi ljudi činimo lošim. Ipak, u svemu tome nazire se nada za izgubljeno čovječanstvo, utemeljena u najavi tajanstvenog ženina potomka koji će uništiti zlo i obnoviti zajedništvo Boga i čovjeka.

Kajin i njegovo potomstvo

U prošloj lekciji vidjeli smo kako je prvi bračni par prognan da živi izvan edenskog vrta zbog svojega grijeha i neposluha. Iduće poglavlje započinje optimistično: „Čovjek pozna svoju ženu Evu, a ona zače i rodi Kajina” (Post 4,1). Je li Kajin taj obećani potomak koji će satrti glavu zmiji (usp. Post 3,15)? Vrlo brzo dobivamo negativan odgovor. Nažalost, spirala zla koju su pokrenuli prvi ljudi nastavlja se u njihovim potomcima: prvorođenac Kajin ubija svojega mlađeg brata Abela. Primijetimo da u ovom izvještaju, kao i u prethodnom, opet imamo ukliještenu strukturu (usp. Post 2,5 – 3,24), što sugerira da oba događaja trebamo promatrati paralelno.

Kako dolazi do ovog strašnog zločina? Čitamo da Kajin samo prinosi „žrtvu” (Post 4,3), dok Abel prinosi žrtvu od „prvine svoje stoke” (r. 4). Dakle, Abel se pouzdaje u Boga i daje mu najbolje, prvinu od onoga što ima, vjerujući da će se Bog pobrinuti da mu ništa u životu ne nedostaje, a Kajin se uzda u sebe: Bogu ne prinosi prvine svoga rada, nego suvišak koji posjeduje. Bog ne kori Kajina zbog njegova ponašanja, ali „milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu” (r. 4). Redoslijed riječi stavlja „Abela” na prvo mjesto, a „žrtvu” na drugo. Kada u Bibliji imamo neko nabrajanje, redoslijed navođenja često označava važnost spomenutih ljudi ili pojmova. Tako i po ovom redoslijedu riječi zaključujemo da Bogu nije toliko važna sama žrtva koju je Abel prinio koliko njegovo pouzdanje i spremnost da mu dadne ono najbolje što ima. Kajinov odabir prinosa i zlovolja nakon njega otkrivaju njegovu nutrinu, koliko je on već duhovno propao. Bog, kao mudar i brižan otac, vidi da nešto nije u redu i poziva ga na obraćenje (usp. r. 6s), no Kajin ustraje u svojoj ogorčenosti i ubija brata (usp. r. 8).

Slično situaciji nakon pada u Edenu, Bog opet prilazi čovjeku i poziva ga na obraćenje: „Gdje ti je brat Abel?” (r. 9; usp. Post 3,9). Kao da pita: „Što se dogodilo s Abelom? Hajdemo razgovarati o tome i vidjeti može li se naći rješenje u ovoj situaciji.” No, kao i njegov otac Adam, Kajin odbija priliku za pokajanje te zapravo optužuje Boga da mu postavlja neumjesno pitanje. Nakon toga slijedi kazna, ali i u toj kazni vidimo da Bog Kajina nije napustio, nego da se i dalje brine za njega (usp. r. 15). Očito je, međutim, da se Kajin, zbog grijeha koji je počinio, u sebi dodatno udaljio od Gospodina, pa odlazi još dalje od njega, na istok (r. 16). U Bibliji istok ima simbolično značenje: to je smjer progona, odvajanja od Boga. Tako je, umjesto da bude onaj koji će ubiti zmiju, Evin potomak ubio svoga brata. Bolje rečeno, Kajin je, prometnuvši se u Sotonina potomka, ubio ženina potomka.

Primijetimo da je Kajin čeznuo da Bog i njega milostivo pogleda, ali zato što je posegnuo za grijehom, on gubi bilo kakav pristup Bogu. Grijeh uvijek daje suprotnost od onoga što obećava, primjerice: netko slaže jer se boji istine, pa na kraju živi u još većem strahu da će izrečena laž biti otkrivena; netko ljubav traži u požudi, pa se od ljubavi sve više udaljava; pohlepa za novcem ne siti, već samo povećava glad itd.

Nasuprot Kajinu, crkveni su oci od početka u Abelu vidjeli lik Krista. Između njih postoje očite paralele: obojica su bili pastiri (usp. Post 4,2; Iv 10,11), prinijeli su Bogu ugodnu žrtvu (usp. Post 4,4; Ef 5,2), bili su pravednici i ljudi vjere (usp. Heb 11,4), ubili su ih njihovi bližnji (usp. Post 4,9; Iv 1,11), ubijeni su iz zavisti (usp. Post 4,5; Mt 27,18), a njihova krv govori (usp. Post 4,10; Heb 12,24).

Iz daljnjeg razvoja događaja možemo naslutiti da se Božje obećanje o satiranju zmije neće tako brzo ispuniti: u nastavku Knjige Postanka pratimo Kajinove potomke, koji su jedan gori od drugoga. Među njima se po opakosti ističe Lamek, između ostalog i zbog toga što sebi uzima dvije žene. Treba znati da je u Bibliji višeženstvo uvijek loš znak, odnosno negativno. Povrh toga, Lamek je toliko opak da pjeva himan svojoj zloći, u kojem se hvali počinjenim ubojstvima i time što je višestruko gori od svoga pretka Kajina (usp. Post 4,24s), što vidimo po broju sedam s kojim se Lamek ovdje pjesnički igra. Broj sedam u hebrejskom jeziku označava puninu: za usporedbu, naše „sto puta” u Bibliji bi bilo „sedam puta”. Ovakav nam biblijski prikaz Lameka, jednoga u nizu Kajinovih potomaka, daje do znanja da čovječanstvo iz naraštaja u naraštaj postaje sve gore. Ima li onda nade za obnovu saveza s Bogom, nazire li se obećani Evin potomak?

Šetovo potomstvo

Nada se javlja u liku Šeta, trećega sina Adama i Eve. Sa Šetovim se sinom „počelo zazivati ime Jahvino” (Post 4,26). On i njegovi potomci zazivaju Božje ime, za razliku od Kajina, koji uzvisuje ljudsko ime, tj. ime svoga sina, a ne Božje (usp. Post 4,17). Zazivati Božje ime znači u svome životu tražiti Božju volju i Božju slavu. Zato mi kršćani sve svoje molitve i radnje započinjemo zazivom Božjeg imena: „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga”, a u molitvi Očenaša zazivamo: „… sveti se ime tvoje…” Oni pak koji traže život bez Boga, uzvisuju svoje ime, oslonjeni na vlastite snage, tražeći svoju slavu.

Situacija je nakon pada ovakva: na svijetu s jedne strane imamo pokvareno Kajinovo potomstvo, a s druge pravedno Šetovo potomstvo, koje slijedi Božje zapovijedi i s njime ostvaruje blizak odnos. Ove dvije linije možemo gledati u kontekstu protoevanđelja, gdje je Kajinovo potomstvo zmijin porod, a Šetovo potomstvo ženin (usp. Post 3,15). Između njih vlada neprijateljstvo, a kako bi se Šetovo potomstvo očuvalo od zmijina otrova, ne smije imati kontakt s Kajinovom linijom.

Iako rodoslovlja izgledaju naporna i dosadna, u njima se krije velika drama. Šesti je potomak u Kajinovoj liniji Lamek, a u Šetovoj Henok – vjerojatno je riječ o vršnjacima koji su živjeli u isto vrijeme. Dok je Lamek poznat po opakosti, Henok je opisan kao onaj koji je „hodio s Bogom” (Post 5,22), što označava pravednost i neporočnost (usp. Post 6,9). Također piše da je Henok uznesen u nebo (usp. Post 5,24) poput proroka Ilije (usp. 2 Kr 2,11). Henok je, dakle, bio prorok poslan od Boga da opominje Lameka, no Lamek se oglušio na Božji poziv da ga izvede na pravi put, da ga spasi. Naprotiv, Lamek je, čini se, zaveo i iskvario Henokova sina Metušaleha. To nam govori činjenica da Metušaleh svojemu sinu daje ime po Lameku, čovjeku poznatom po zloći (usp. Post 5,25). Umjesto da zaziva Božje ime i njegovo spasenje poput svoga djeda Henoka, ovaj se Lamek uzda u čovjeka, a ne Boga: nada se da će ga njegov potomak spasiti, a Boga smatra neprijateljem koji je prokleo zemlju i koji mu donosi samo nevolju (usp. r. 29).

Šesto poglavlje započinje neobično: sinovi Božji nasilno počinju sebi uzimati ljudske kćeri za žene, a one im rađaju divove (usp. Post 6,1–4). Ove retke također trebamo gledati u kontekstu spomenutih dviju linija potomstva Adama i Eve: opake Kajinove linije i pravedne Šetove linije. Adam je bio sin Božji (usp. Lk 3,38) i Bogu sličan (usp. Post 1,26; 5,1), a budući da je Šet bio sličan Adamu, iz toga slijedi da je i on bio Božji sin, kao i njegovi potomci. Izraz „sinovi Božji”, dakle, označava Šetove potomke – one koji pripadaju liniji pravednika, dok su „ljudi” oni koji su odbili Božje očinstvo. No i oni padaju u grijeh, i to sa ženama iz Kajinove loze, te polako počinju slijediti Lamekov primjer, a ne Šetov: nasilno sebi uzimaju više žena, „koje su god htjeli” (Post 6,2). Višeženstvo je u Bibliji uvijek loš znak! Plod su tih veza tzv. Nefili, moćni vladari poznati po svojoj opakosti i zloći (usp. Mudr 14,6; Bar 3,26). Ovi „glasoviti ljudi” (Post 6,4) u doslovnom prijevodu hebrejskog izraza zapravo bi bili „ljudi imena”. Nefili su, dakle, prestali zazivati Božje ime i počeli uzdizati svoje. Riječ Nefil potječe od hebrejske riječi nafal, što znači ‘pasti’.

Sad uviđamo da je ovo detaljniji opis propasti Šetove linije, koju smo mogli iščitati već iz rodoslovlja. Primijetimo trodijelni opis kušnje Šetovih potomaka – „opaze… pristale… uzimahu” (Post 6,2) – koji neodoljivo podsjeća na trodijelni opis ženine kušnje u Edenu (usp. Post 3,6). Zbog iskvarenosti Šetove linije Bog najprije odlučuje skratiti ljudski vijek (usp. Post 6,3), a potom i izbrisati cijeli ljudski rod (usp. r. 7). No ipak se među ljudima našao jedan pravednik zbog kojega je Bog čovječanstvu odlučio dati novu priliku. Noa je hodio s Bogom, poput svoga pradjeda Henoka (usp. Post 6,9; 5,24). Je li možda on taj obećani potomak koji će ubiti zmiju?

Spasenje kroz vodu

Opći potop često se doživljava kao Božja kazna za grijeh koji se umnožio, ali na taj se način potpuno promašuje njegov pravi smisao: Bog potopom ne uništava, nego spašava čovječanstvo! Božja reakcija na ljudski pad, kao što smo već rekli, uvijek je pronalaženje načina da čovjeka spasi. Po Noi, koji je bio „pravedan i neporočan” (Post 6,9), Bog zaustavlja umnažanje opačina i spašava Šetovo potomstvo te cijelom ljudskom rodu osigurava budućnost. I ova epizoda ima ukliještenu strukturu, što nam govori da nju također moramo promatrati paralelno s izvještajem o stvaranju svijeta i padu ljudi.

Cijeli izvještaj o potopu, koji se proteže kroz nekoliko poglavlja, prikazan je kao novo stvaranje te sadrži puno očitih paralela i aluzija na početak Knjige Postanka: Bog sve vraća u stanje kao na početku stvaranja, ponovno imamo bezdan, ruši se svod koji je dijelio vode od voda, za životinje se upotrebljavaju izrazi identični onima u opisu stvaranja svijeta, a čovjek dobiva zapovijed da napuči zemlju.

Ipak, novo stanje nije jednako onom u Edenu: grijeh je ušao u svijet, a s njime i smrt; životinje su dane čovjeku za hranu, pa ga se sada boje (usp. Post 9,2); zbog Kajina i svega zla što su ga njegovi potomci učinili, dodatno je naglašena zabrana ubojstva drugog čovjeka (usp. r. 6); prije je čovjek smio jesti sa stabla života, a sada mu je zabranjeno jesti meso koje sadrži krv, tj. život (usp. r. 4).

Bog s Noom sklapa savez, kao prije s Adamom, a po njemu i sa svim živim bićima (usp. Post 2,1.2 i 9,8–17). Uočimo da i ovdje postoje odredbe saveza i znak saveza. Znak prvoga saveza bila je subota, a sada je to duga. Ovo je prvo spominjanje riječi „savez” (hebr. berit) u Starome zavjetu (usp. Post 6,18; 9,9). Kao što ćemo poslije vidjeti, cijela je Biblija strukturirana oko niza obiteljskih saveza kojima Bog uspostavlja obiteljski odnos s ljudima. Sa svakim novim savezom Bog sve više širi svoju zajednicu. Po savezu s Adamom ljudski je par postao dio Božje obitelji, a sada se ona povećava i obuhvaća Nou, njegove sinove i njihove žene. Iako je savez sklopljen s Noom i njegovom obitelji, povlastice saveza baštine sva živa bića: više nikada neće biti potopa koji bi sve uništio (usp. Post 9,15).

Zanimljivo je da u brojnim kulturama diljem svijeta imamo nekakav izvještaj ili priču o općem potopu, no biblijski se izvještaj od svih njih razlikuje po čvrstom monoteizmu i po tome što za njega daje vrlo jasan razlog: potop se dogodio zbog ljudskih grijeha, a ne mrzovolje božanskih bića. U biblijskom se izvještaju naglašava da je potop izraz Božjeg milosrđa prema ljudskom rodu. Njegova ukliještena struktura svoj vrhunac ima u retku u kojem piše da se „Bog sjeti Noe” (Post 8,1). Sjetiti se (hebr. zakar) u biblijskom smislu znači držati se sklopljenog saveza. Ta riječ označava da je Bog uvijek vjeran savezu, za razliku od ljudi, koji će često zaboravljati na Boga i na sklopljene saveze.

U opisu potopa crkveni su oci prepoznali protulik krštenja, po kojem, poput Noe, postajemo voljeni sinovi i kćeri koji nalaze milost u Gospodnjim očima (usp. Post 6,8 i Mt 3,17). Krštenje poput poplave briše opačinu grijeha i donosi nam dar Duha Svetoga, koji se ovdje pojavljuje u liku golubice (usp. Post 8,8–12 i Mt 3,16). Golubica nosi maslinov list, što najavljuje pomazanje maslinovim uljem koje Božji odabranici primaju u sakramentima krštenja i potvrde. Sveti Petar sve ovo sažima u svojoj poslanici tvrdeći da je potop „protulik krštenja” jer je u oba slučaja ljudski rod „spašen vodom” (usp. 1 Pt 3,20s).

Noin vrt

Bog je potopom uklonio opačinu sa svijeta pa sada pravedni Noa i njegova obitelj mogu krenuti ispočetka, stvarati novo čovječanstvo koje će zazivati ime Jahvino, hoditi Božjim stazama i držati se sklopljenog saveza. Budućnost djeluje optimistično, čini se da će ljudi napokon krenuti pravim, Božjim putem.

Nažalost, Noa nije iskoristio ovu priliku da postane novi Adam, jer on i njegova obitelj ubrzo pokazuju sve osobine staroga Adama. Povijest se ponavlja po ustaljenom obrascu: kao što je Adamu bio dan vrt da ga obrađuje, tako i Noa sada sadi vinograd te postaje zemljoradnik (hebr. iš haadamah – čovjek zemlje, usp. Post 9,20). Kao i u Adamovu slučaju, plod vrta postaje uzrok njegova pada: Noa se napio i otkrila se njegova golotinja (usp. Post 3,6s; Post 9,21;), a posljedica je izricanje prokletstva (usp. Post 3,14–19; 9,25).

Moramo dobro poznavati navedeni biblijski izričaj ako želimo razumjeti strahotu koja se ovdje dogodila, koju je Noin sin Ham učinio. U Levitskom zakoniku možemo naći mjesto gdje se više puta spominje izraz „otkrivanje golotinje”, koji ondje očito označava incest (usp. Lev 18,6–17 ). Uzevši to u obzir, vidimo da je Ham za vrijeme Noina pijanstva počinio incest s njime ili njegovom ženom, svojom majkom (usp. Lev 18,8). Ovaj zločin ne treba shvatiti kao posljedicu požude, nego želje za vlašću. Naime, kralj koji bi osvojio tuđu zemlju, uzeo bi sebi harem poraženog kralja; stoga je svako posezanje za vladarevim haremom značilo izravan napad i uzurpaciju njegove vlasti (usp. Post 35,22; 49,3s; 2 Sam 16,21s). Noa je u tom trenutku bio jedini vladar na svijetu, a Ham je iskoristio priliku da gnjusnim incestom pokuša ocu preoteti vlast.

Vidimo, dakle, da se iz dobre Noine linije ipak rađaju zli potomci. Kao što se dogodilo i s Adamovim potomstvom, opet nastaju dvije oprečne skupine: opaka Hamova linija i pravedne linije Šema i Jafeta, koji su odbili iskoristiti trenutak očeve slabosti i pridružiti se bratovoj pobuni. Hamovi potomci postaju veliki neprijatelji Božjega naroda, poznati po svojim opačinama: Egipat, Kanaanci, Filistejci, Asirci i Babilonci (usp. Post 10,6–20).

Nasrtaj na nebo

Od Hamovih potomaka nastaje narod koji je odlučio pribaviti sebi ime (usp. Post 11,4). To znači da su htjeli stvoriti neko protukraljevstvo, kraljevstvo koje će se protiviti Božjem imenu, što se očituje u gradnji visokoga tornja kojim su, simbolički rečeno, željeli prkositi nebu. Povijest se ponavlja, grijeh pretpotopnih ljudi nastavlja se i nakon potopa. Babilonski toranj trebao je biti svojevrstan hram, imitacija Božje gore u Edenu. Osim toga, naseljujući grad umjesto da se rasprše, ljudi su prekršili izravnu Božju zapovijed da trebaju napučiti zemlju (Post 1,28; 9,1). Naravno, ovaj je ljudski nasrtaj na nebo zapravo bio jadan i smiješan. Taj je projekt bio toliko „velik” da se Bog, koji sve vidi, morao spustiti na zemlju da bi uopće mogao zamijetiti njihov mizerni tornjić (usp. Post 11,5). Svejedno, kako bi osujetio zle namjere i ponukao ljude da napuče zemlju – poradi ostvarenja plana spasenja – Bog im odlučuje pobrkati jezike.

Očito, kada ljudi proglase autonomiju i krenu graditi svijet bez Boga, to uvijek završi tragično. Nakon svih ovih promašaja pitamo se ima li uopće nade za bijedno čovječanstvo. Što će Bog učiniti u ovakvoj situaciji i gdje je taj ženin potomak koji će zmiji satrti glavu? Kao djelomičan odgovor na ova pitanja biblijski nam autor nabraja Šemovo potomstvo, sve do osobe koja se zove Abram (usp. Post 11,26). Primijetimo da od pravednika Šeta do Noina tri sina imamo deset generacija (usp. Post 5,6–32), kao i od pravednika Šema do Terahova tri sina (usp. Post 11,10–26). Ova nam zanimljiva paralela govori da se do Abramova vremena zemlja opet napunila opačinama, kao i u doba Noinih sinova, ali iz nje možemo naslutiti i to da će Bog uključiti Abrama u svoj plan spasenja, kao što je prije učinio s Noom.

Samostalan rad

Sažetak

Zlo uzima maha u ljudskoj povijesti. Nakon izgona iz Edena slijedi prvo ubojstvo: Adamov prvorođenac Kajin ubija svoga mlađeg brata Abela. Kajinovi potomci nastavljaju činiti još gore opačine, no Adamov sin Šet postaje začetnik loze pravednika. Nažalost, nakon nekog vremena i Šetovo potomstvo kreće pogrešnim putem, a ljudske opačine prelaze svaku mjeru. Tada Bog šalje potop kako bi očistio svijet od grijeha i spasio čovječanstvo. Potop je opisan kao novo stvaranje, a pretkazuje nam sakrament krštenja. Bog zatim sklapa savez s Noom, njegovom obitelji i svim živim stvorovima. Oni imaju priliku obnoviti čovječanstvo, ali ubrzo i njih privuče grijeh. Noin sin Ham počini odvratan zločin, a njegovi potomci nastavljaju s pokvarenim načinom života. Vrhunac bezbožnosti vidimo u gradnji Babilonskog tornja. Čini se kao da čovječanstvu nema spasa iz ovog začaranog kruga zla.

Naučene riječi

zakar – sjetiti se
berit – savez

Pitanja

Sporni biblijski odlomci: Ako je Bog dobar, kako je mogao pobiti tolike ljude u potopu?
Na koji način Biblija potop prikazuje kao novo stvaranje? Kako je potop slika krštenja?
Jesu li Noa i njegova obitelj iskoristili priliku za stvaranje novog, boljeg čovječanstva?
Opiši značajke saveza koji Bog sklapa s Noom (odredbe, znak).
Koji je bio grijeh graditelja Babilonskog tornja?

Samostalno istraživanje

Pokušaj samostalno raspisati ukliještenu strukturu koja se krije u Post 6,10–9,19 a vrhunac joj je Post 8,1. Traži ključne riječi, likove ili načine izražavanja koji tvore paralelne dijelove. Nemoj se bojati – i bibličari ovu ukliještenu strukturu raspisuju na različite načine.

Za one koji žele znati više

Kako shvatiti nestvarno duge godine života pretpotopnih ljudi (usp. Post 5)? Postoje tri vrste tumačenja: doslovno – ljudi su zaista živjeli toliko dugo; počasno – dug životni vijek nije stvaran, nego označava važnost i ugled dotične osobe; rodoslovno – godine označavaju trajanje vladalačke dinastije koju je dotični utemeljio.

Meditacija

Zamisli da snažna kiša diže razine rijeka i mora, da voda polako potapa sve predivno Božje stvorenje: prirodne ljepote, biljke, životinjski svijet, ljude… Sve ono što je Bog nazvao dobrim, grijeh je nepovratno uništio. Radost i oduševljenje s kojim je Bog stvarao čovjeka pretvorilo se u tugu. Ovaj je bolan proces nužan kako bi se zemlja obnovila.

Sada se duhom vrati u trenutak svoga krštenja. Zamisli da ovoga časa uranjaš u tu vodu, da ona polako nadire i potapa te, da te čisti od grijeha koji te okaljao, uklanja sve ono što ne dolazi od Boga. Neka ti ne bude žao pustiti sve te stvari: Bog za tebe sprema novi svijet i novi život. Vjeruje da možeš živjeti sveto i bez grijeha, daje ti Duha Svetoga da te vodi. Izroni i budi novi čovjek!